Riječ urednika
Broj 47 / godina VIIII (travanj/svibanj 2006)
Kad nam netko kaže da imamo predrasude, najmanje pomišljamo da još uvijek jedan podsvjesni dio nas, bez obzira na civilizacijski razvoj i dosegnutu razinu misaonog razvoja čovjeka, zapravo živi u prošlim, iz današnjeg kuta gledanja, zaostalim vremenima. Predrasude su brojne, ali sve imaju isti nazivnik - zaostalost i neznanje.
Priznali to ili ne, više ili manje svjesni smo da predrasude gajimo prema onome što nam je nepoznato, nečemu što u nama budi strah od nepoznatoga, nečemu što sami sebi ne možemo objasniti ili jednostavno ne želimo vjerovati. Baš kao i stari narodi, koji su, zbog neznanja i nemoći da objasne neke pojave, puno toga pripisivali mračnim silama.
Pa zar je moguće da se na ovom stupnju evolucijskog razvoja ne možemo oduprijeti tom rudimentu prošlosti? Možda je ipak jednostavnije stigmatizirati i odbaciti nego pokušati razumjeti, objasniti, tj. uložiti malo više truda nego obično. Kao da to nije dio našeg života, kao da ne postoji. To možda jest naš, od predaka naslijeđeni, obrambeni mehanizam, ali svakako nije prihvatljiv. Posebice kad su posrijedi bolesti koje nas svakodnevno okružuju, a o njima nemamo ni osnovne spoznaje koje nam mogu pomoći da premostimo svoje slabosti.
Zašto ovakav "napad"? Prisjetila sam se jedne zgode otprije 14 godina. Sjedim u vagonu vlaka prepuna putnika. U jednom trenutku nepoznati čovjek nedaleko od mene počinje se tresti. Svi u čudu gledaju, komešaju se, došaptavaju..., ali nitko ne pokušava pomoći. Shvatim da je najvjerojatnije riječ o epileptičnom napadu i priskačem u pomoć. Nastojim da se osoba ne ozlijedi, otvaram prozor... Pokušavam dozvati konduktera i zamoliti ga da radiovezom pozove hitnu medicinsku pomoć i kaže neka njihovo vozilo čeka na prvoj postaji. Kondukter je nemoćan!? Ljudi i dalje u čudu gledaju. Napadaji ne posustaju i tako dvadesetak minuta. Pomalo sam zabrinuta zbog duljine napada. Napokon stižemo na stanicu. Molim nepoznatu osobu da nas preveze svojim automobilom. Srećom, bolnica je blizu...
Ova priča imala je sretan epilog, ali mogla je imati i drukčiji. Kakav, zaključite sami i zapitajte se kakve su vaše predrasude i mogu li nekome iz vašeg okruženja na neki način umanjiti kvalitetu života, osobito emotivnoga. Postavite se u njihovu poziciju i pokušajte ih razumjeti kad osjete da su iz ovog ili onog, neopravdanog razloga stigmatizirani.
Razmislite kolika je snaga ljudskog uma, tog još neistraženog prostranstva. Nemojte bezrazložno osuđivati. Priznajte sami sebi svoje slabosti i pokušajte ih nadvadati. Pokušajte biti susjećajni i plemeniti. Ne možete mijenjati svijet oko sebe, ali možete pokušati mijenjati sami sebe. Teško je, ali ne i nemoguće.
Carmen Rivier-Zurak, dr. med.
Glavna urednica
|
