Riječ urednika
Broj 73 / godina XIII (kolovoz / rujan 2010.)
U posljednje se vrijeme sve češće, da ne kažem svakodnevno, spominje riječ kriza. Kriza morala, ekonomska kriza, svjetska kriza, kriza ovoga, kriza onoga, a priča se i o krizi srednjih godina. Za potonji izraz kažu da je pomalo grub i da je "ljepše" reći tranzicija srednje dobi, samo ne znam u kakvom smo to tranzitu tada...
Na to će oni malo zlobniji zlurado dobaciti staru poslovicu: Koga svrbi - taj se češe. Pa ne spominje netko nešto samo zato da spomene, očito ga to muči. Dobro, priznajem, možda malo, ali ne u doslovnom smislu. Zašto je tako čudno shvatiti da dođe vrijeme kad čovjek rezimira - napravio sam to i to, ovo nisam, jesam li mogao ili ne... Plus, minus, jednako. Vjerojatno zato jer sit gladnome ne vjeruje. Moraš nešto doživjeti i proživjeti da bi vjerovao. Je li to pametno ili ne, zaključite sami.
Na neki način pomalo rezimiramo svake godine na prijelazu stare u novu, ali godine tako brzo prolete da ispada kao da se odjednom nađemo na nekome novom putu, do tada nikad viđenom, na kojem neke od nas izda orijentacija u prostoru i vremenu. Pa dobro, reći će neki, nije ni to smak svijeta. Međutim, vjerovali ili ne, za neke jest. Vjerojatno i među vama koji sada čitate ove retke ima onih koji se trenutačno nalaze na tom putu ili ste možda bili na njemu. Bez obzira na to u koju ste se od te dvije kategorije svrstali, bitno je da ste doživjeli novo iskustvo.
Sad se pitam zašto sam baš ovu temu odabrala za uvodne riječi. Možda zato da svi oni koji se nađu na novom putu pokušaju shvatiti kako pedesete nisu kraj života. Kad to shvate, preostale godine moći će živjeti kvalitetno i opušteno, uživajući u svakom trenutku. Svako razdoblje donosi sa sobom neke nove spoznaje, obogaćuje iskustvom, produhovljuje i izgrađuje nas kao osobe. Što smo stariji, to smo mudriji, a mudrost je, u konačnici, spoznati kako i zašto živjeti.
Carmen Rivier-Zurak, dr. med.
Glavna urednica
|
