Interna medicina

Lijekom protiv pretilosti - zašto i kada?

Studije su ukazale na debljinu kao ozbiljan zdravstveni problem i definirale je kao bolest koja je ujedno i čimbenik rizika za mnoge druge bolesti

Debljina je stanje prekomjernog nakupljanja masnog tkiva u organizmu, koje prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije danas sve više poprima epidemijske razmjere, posebice u zemljama u razvoju i postaje jedan od vodećih javno-zdravstvenih problema.
Uz nasljedne čimbenike, na pojavu pretilosti ili debljine u znatnoj mjeri utječe i način ponašanja tj. prehrambene navike i navike bavljenja fizičkim aktivnostima. Iako se ne može zanemariti utjecaj nasljeđa, znamo da naši preci najčešće nisu imali problema s debljinom, jer je hrane bilo nedovoljno, a preživljavanje je zahtijevalo mnogo fizičkog napora. Također, zadnjih petnaestak godina uočava se značajan porast debljine u dječjoj dobi što se povezuje s pojavom računala i zamjenom fizičkih igara s računalnim igricama. Prema tome, svako dobivanje na tjelesnoj težini odraz je prevladavanja kalorijskog unosa nad utroškom energije.
Još do nedavno debljinu se smatralo primarno estetskim problemom i rezultatom osobnog odabira. Međutim, velike epidemiološke studije u svijetu, koje su proučavale rizične čimbenike za bolesti srca i krvnih žila, ukazale su na debljinu kao ozbiljan zdravstveni problem i definirale je kao bolest koja je ujedno i čimbenik rizika za mnoge druge bolesti. Prekomjerna tjelesna težina nepovoljno utječe na zdravlje, a smrtnost naglo raste s porastom indeksa tjelesne mase između 27 i 40 kg/m2.
Osim što povećava smrtnost i pobolijevanje, prekomjerna tjelesna težina smanjuje funkcionalne sposobnosti pretilih osoba, utječe na smanjivanje produktivnosti na radnom mjestu i pridonosi socijalnoj i radnoj diskriminaciji. Kao najčešće pridružene bolesti uočavaju se povišeni krvni tlak, šećerna bolest, poremećaji prometa masnoća u organizmu, degenerativne promjene na mišićno-koštanom sustavu, ali i češća pojava nekih zloćudnih bolesti kao karcinom dojke i maternice u žena te karcinom debelog crijeva i prostate u muškaraca.

Problem ne nestaje sam od sebe

Iz navedenih spoznaja proizlazi da je debljina kronični problem te ga kao takvog trebamo i liječiti. To je kronična bolest poput arterijske hipertenzije ili bronhalne astme koja zahtijeva i doživotno liječenje. Debljina se liječenjem može nadzirati, ali se ne može izliječiti pa s prekidom liječenja pacijenti ponovo dobivaju na tjelesnoj težini. Inicijalno postignuti gubitak težine većinom se brzo nadoknadi, što se dijelom može tumačiti i nerazumnim iščekivanjima, kako pacijenata tako i njihovih liječnika. Gubitak težine, naime, ne mora biti velik da bi doveo do značajnih zdravstvenih koristi, tako da smanjenje tjelesne težine za 5-15% (obično 5-10 kg) od početne popravlja većinu popratnih bolesti i može produžiti život.
Energetska neravnoteža, koja dovodi do debljine, nalaže da su promjene u prehrani i povećanje tjelesne aktivnosti, odnosno potrošnje energije ključni postupci u liječenju. Smanjiti težinu nikada nije lako, a dugoročne promjene načina života zahtijevaju podršku i okoline i liječnika. Zdrava prehrana postala je danas predmet sve većeg zanimanja. Postoji veliki broj knjiga i preporuka o dijeti i mršavljenju. Sve je više suprotstavljenih teorija (npr. Fit for Life, Montignacova metoda, Atkinsova dijeta, Prehrana u Zoni i mnoge druge) - neke stavljaju težište na prevladavanje ugljikohidrata u prehrani, druge na bjelančevine, neke na posebne kombinacije namirnica, a neke na tzv. prirodne tjelesne cikluse. Međutim, u suštini se sve ipak svode na smanjenje kalorijskog unosa (oko 1000 Kcal dnevno). Usprkos svim preporukama, mršavljenje dijetama je jedno od najmanje uspješnih iskustava. Dijetu je nužno individualno prilagoditi tjelesnoj težini, dobi i zdravstvenom stanju pojedine osobe, s naglaskom na dosljednost. Brži gubitak težine postiže se u prvih tjedan dana redukcijske dijete radi naglog gubitka vode i masnog tkiva, ali kasnije se organizam prilagođava smanjenom energetskom unosu i smanjuje metabolizam u mirovanju. Za gubitak od 1 kg masnog tkiva potrebno je smanjiti energetski unos za 7.000 Kcal, odnosno ukoliko se dnevni kalorijski unos smanji za 500 Kcal kroz tjedan dana se može očekivati smanjenje tjelesne težine za 0.5 kg.
Većina kontroliranih studija pokazala je da tjelesno vježbanje u pretilih (za razliku od normalno uhranjenih osoba) nije popraćeno povećanjem energetskog unosa hranom. Redovito tjelesno vježbanje uz redukcijsku dijetu povećava gubitak tjelesne mase i tjelesne masti, a smanjuje gubitak nemasne mase (mišićnog tkiva). Naravno da ti učinci ovise o ukupnoj energetskoj potrošnji tijekom programa vježbanja pa će vježbanje imati značajne učinke na redukciju tjelesne mase i masti samo ukoliko je intenzivnije i dulje, što u pretilih osoba s popratnim bolestima često nije moguće provesti. U nepripremljenih osoba su mogući i srčano-žilni incidenti pa je opterećenje neophodno individualno prilagoditi i postupno povećavati. Međutim, iako značajniji učinci samog tjelesnog vježbanja na tjelesnu težinu najčešće izostaju, dugotrajno tjelesno vježbanje povećava iskorištavanje masnoća kao energetskog izvora.