Nova nada za parkinsoničare
Posebno patentiran sustav samodoziranja lijeka pacijentima u poodmakloj fazi uvelike olakšava svakodnevni život
Intervju: prof. dr. sc. Maja Relja, spec. neurolog, Klinika za neurologiju KBC-a Zagreb, Kišpatićeva 12
Razgovarala: Dunja Antonović
Parkinsonova bolest kronična je neurodegenerativna bolest zbog koje propadaju specifične moždane stanice, točnije stanice crne jezgre koje sadržavaju dopamin, kemijski prenositelj podražaja. Iako opisana još u starom vijeku, bolest je još uvijek neizlječiva. Liječenje je isključivo simptomatsko, što znači da se terapijom nadomješta ono što u organizmu nedostaje ili propada - u ovom slučaju dopamin.
Gotovo pola stoljeća široko je prihvaćena terapija oboljelih od Parkinsonove bolesti lijekom Levodopa, a posljednjih se godina u svijetu sve intenzivnije primjenjuje terapija sustavom Duodopa. Riječ je o posebno patentiranom sustavu samodoziranja lijeka koji svojim naprednim djelovanjem pacijentima u poodmakloj fazi bolesti uvelike olakšava svakodnevni život. O prednostima te metode, ali i potrebi uvrštavanja terapije na listu skupih lijekova HZZO-a, govori prof. dr. sc. Maja Relja s Klinike za neurologiju KBC-a Rebro.
Što današnja medicina zna o uzrocima Parkinsonove bolesti?
Još se ne zna što uzrokuje Parkinsonovu bolest, govorimo li o idiopatskom ili primarnom tipu bolesti, koji je najčešći. U manjem broju slučajeva, kod kojih možemo otkriti uzroke, kao što su trauma glave ili utjecaj određenih toksina i lijekova, govorimo o takozvanom sekundarnom parkinsonizmu. Poznato je, primjerice, da određeni lijekovi koji se primjenjuju u psihijatriji, kao i izloženost manganu ili trovanje ugljičnim monoksidom, ostavljaju posljedice koje mogu dovesti do razvoja Parkinsonove bolesti. Što se tiče genetskog činitelja, smatra se da neki ljudi imaju genetsku predispoziciju za Parkinsonovu bolest, koja leži u nemogućnosti da se organizam sam očisti - detoksicira - od određenih spojeva unesenih izvana.
Prvi revolucionarni proboj u tretiranju oboljelih od Parkinsonove bolesti bio je lijek L-dopa.
Tome je prethodilo otkriće nedostatka dopamina u mozgu parkinsoničara u pedesetim i šezdesetim godinama prošloga stoljeća, no velika revolucija u neurologiji, o kojoj govorimo, nije se odnosila samo na liječenje parkinsonizma. Naime, to je bio prvi slučaj da je za neku neurološku bolest dokazan nedostatak specifične supstancije i da je započeto liječenje neke kronične neurološke bolesti nadomjesnom terapijom. L-dopa ili Levodopa zapravo je aminokiselina od koje nastaje dopamin. Sam dopamin ne može se uzimati kao takav, jer je riječ o velikoj molekuli koja ne prolazi krvno-moždanu barijeru. Stoga se u organizam unosi njegov prekursor, tj. oblik iz kojeg nastaje, a to je Levodopa.
Posljednjih je godina ostvaren golem napredak u načinu uzimanja toga lijeka. U čemu je odmak od klasične terapije?
Levodopa se kao većina lijekova uzima oralno, tj. na usta. Ne smijemo zanemariti da pritom lijek s hranom prolazi kroz cijeli probavni sustav, što može utjecati na razinu apsorpcije Levodope. Tako dolazi do oscilacija aktivne tvari u serumu i pojave koju u neurologiji nazivamo pulsnom stimulacijom, što znači da stimulacija moždanih receptora nije kontinuirana. Dokazano je da su te oscilacije u stimulaciji dopaminergičkih receptora jedan od značajnih uzročnika neželjenih učinaka terapije parkinsonizma, kao i da u kasnijim fazama bolesti dovode do motoričkih teškoća koje bolesniku uvelike otežavaju svakodnevne funkcije.
Naravno, tu je i problem slabljenja učinka terapije. Naime, nadomjestak dopamina je simptomatska terapija. To nije terapija koja sprječava daljnje propadanje neurona. Drugim riječima, logično je da oboljeli koji uzima terapiju tijekom dvadeset godina nakon toliko vremena zapravo funkcionira na minimalnim "zalihama" neurona, pa nema više jednak kapacitet pretvorbe primljenog lijeka u dopamin. Zbog toga njegovo stanje biva sve lošije, što se očituje u znatnim smetnjama govora, gutanja i motoričkim smetnjama.
Već godinama pokušava se lijek davati intravenozno, čime bi se izbjegli spomenuti nedostaci terapije, no takav je način uzimanja bio vrlo nepraktičan.
Napredak je donio Duodopa sustav za uzimanje lijeka u kojem se koncentrat Levodope nalazi u obliku gela i može se primijeniti enteralnim putem, tj. preko tankog crijeva. Doziranje se odvija putem posebno dizajnirane pumpe u koju se umeće spremnik s lijekom. Preko katetera, koji se kirurškim putem uvodi u tanko crijevo, lijek se može kontrolirano i prema individualnim potrebama pacijenta dozirati tijekom cijelog dana. Time se izbjegava prolaz tvari kroz želudac i spomenute oscilacije u serumskoj koncentraciji, ali i osigurava mobilnost pacijenta te omogućuje samodavanje lijeka (pacijent uređaj nosi u torbici na ramenu). Takav način pokazao se vrlo djelotvornim kod pacijenata u poodmaklim fazama bolesti, u smislu povrata njihove funkcionalne sposobnosti.
Kakva je dostupnost te terapije u Hrvatskoj?
Iako je Hrvatska prva zemlja izvan Europske unije u kojoj je primijenjen takav pripravak lijeka, osnovni je problem činjenica da je još uvijek skup, a terapija iznosi oko 3000 eura mjesečno. Prvih dvoje pacijenata kod kojih smo primijenili terapiju tretirano je na trošak KBC-a Zagreb.
Trenutno je, na inicijativu Klinike za neurologiju, u tijeku postupak kojim bi se Duodopa uvrstila na listu skupih lijekova HZZO-a, čime bi se osiguralo pokrivanje troškova liječenja za određenu skupinu oboljelih od Parkinsonove bolesti. Bitno je napomenuti da je riječ o relativno malom broju pacijenata, uzevši u obzir činjenicu da je Duodopa terapija originalno namijenjena pacijentima koji već primaju klasičnu terapiju određeni broj godina te ona više ne djeluje. Lijekovi koje se danas primjenjuju u liječenju oboljelih od Parkinsonove bolesti doista su djelotvorni u ranijim fazama, pa kod tih pacijenata nema potrebe za terapijom Duodopom.
Kakav je postupak postavljanja pumpe u sustavu Duodopa?
Pumpu ugrađuje liječnik internist gastroenterolog. Pacijenti i njihova obitelj ili staratelji prolaze obveznu edukaciju vezanu uz korištenje uređaja i mijenjanje takozvanih kazeta u kojima se nalazi koncentrat lijeka. Osigurana im je i 24-satna skrb, pa se na kontakt-broj uvijek mogu javiti s pitanjima ili u slučaju bilo kakvih teškoća.
Kako se pacijenti navikavaju na uređaj u svakodnevnom životu i ima li situacija da odbiju nositi uređaj koji je relativno vidljiv?
Što se tiče svakodnevnog održavanja uređaja, većina bolesnika koristi pumpu tijekom dana, a isključuje je noću, što se pokazalo dostatnim i nema posljedica na koncentraciju lijeka u organizmu. Manji dio pacijenata zadržava pumpu i tijekom noći. Uređaj se može skinuti u bilo kojem trenutku, pa je moguće i bavljenje sportom, kao i plivanjem. Postoji estetski problem vidljivosti vanjskog dijela uređaja, no prema podacima o njegovoj primjeni, u svijetu nije zabilježen velik postotak odbijanja terapije iz spomenutog razloga. S obzirom na funkcionalne teškoće s kojima se oboljeli u poodmaklim fazama Parkinsonove bolesti susreću i agoniju koju prolaze, estetski moment zaista je zanemariv.
|
