Psihologija

Kad mislimo da smo bolesniji nego što jesmo

Svi ponekad opažamo promjene na tijelu, no neki od nas preko tih pojava prelaze, a drugima one sugeriraju bolest

Je li pacijent stvarno bolestan

Po mnogim elementima, hipohondriju se može svrstati u anksiozni poremećaj obuzeto-prisilnog tipa, kod kojeg su opsesije i prisilne radnje usmjerene na brigu o zdravlju i zaštitu zdravlja. Dijagnoza hipohondrije postavlja se ako osoba barem šest mjeseci živi u uvjerenju da pati od najmanje dvije bolesti koje uistinu nema. Hipohondri žele i službenu potvrdu svojih mračnih slutnji, kao i terapiju protiv bolesti koju vjeruju da imaju. Tako pregledima opterećuju kapacitete sustava zdravstvene zaštite, uključujući i prijem hitnih slučajeva.
Liječnik je obvezan provjeriti je li pacijent doista bolestan, jer bi bilo ironično da stručnjak previdi stvarnu bolest samo zbog toga što je pacijent inače sklon umišljanju bolesti. Ako su nalazi "čisti", pacijenta se upućuje na psihološki ili psihijatrijski tretman, koji obuhvaća nekoliko mogućnosti.

Sredstva za smirenje - Psihofarmaci su pogodni za žurno ublažavanje tjeskobe i potištenosti. Osobito brzo strah i uznemirenost ublažuju benzodiazepinski lijekovi za smirenje poput Xanaxa, Lexaurina i Apaurina, no zbog mogućnosti razvoja tolerancije (potrebe za povišenjem doze) i ovisnosti (apstinencijske krize nakon propuštene doze) ne preporučuje se dugotrajno kontinuirano uzimanje tih sredstava.

Antidepresivi - Antidepresivi ne uklanjaju duševnu bol ekspresno, nego postupno kroz nekoliko tjedana, a zbog specifičnog mehanizma smiju se uzimati dugoročno. Postoje antidepresivi s dodatnim smirujućim djelovanjem s kojima psihijatri imaju dobrih iskustava.

Psihoterapija - Opravdana je primjena i kognitivno-bihevioralne terapije, koja ima nekoliko učinaka. S jedne strane pomaže pacijentu da uoči neopravdano pesimistične obrasce razmišljanje, a s druge pruža ljudsku potporu i razumijevanje osobi kojoj u svakodnevnom životu to nedostaje.

Samopomoć - Vrlo je važna samopomoć u vidu bavljenja sportom ili svakodnevnog kretanja, jer ohrabruje hipohondra da sagleda svoj organizam u ljepšem svjetlu. Tko je sposoban svakodnevno žustro pješačiti, trčati, voziti bicikl ili vježbati u teretani, stječe povećanu vjeru u zdravlje i imunitet. Uz to, umjereno tjelesno naprezanje fiziološki djeluje protiv tjeskobe i potištenosti. Pri tjelesnim naporima tijelo luči neke kemijske supstancije, kao što su endorfini, koje imaju sposobnost ublažiti simptome anksioznosti i depresije. Zabilježeno je da u mnogim slučajevima antidepresivi djeluju brže i temeljitije ako se osoba istodobno bavi nekim vidom tjelesne rekreacije.
Kao i kod svakog oblika anksioznog poremećaja, svakodnevno opuštanje autogenim treningom ili jogom pojačava djelovanje bilo koje terapije. Autogeni trening i jednostavnije vježbe joge mogu se naučiti i iz knjiga, a u većim hrvatskim gradovima povremeno se održavaju i tečajevi.

I na kraju, zaboravite na medicinske serije, revije i knjige dokle god niste optimalno desenzitizirani (otupjeli) na sadržaje koji vam izazivaju patnju.

Nosofobija - kad bolest izaziva užas

Za razliku od hipohondrije, nosofobija je ne samo strah od dobivanja određene bolesti nego i strah od svega što podsjeća na tu bolest, kao što su medijski prilozi ili spominjanje te bolesti u razgovoru. Nosofobija može biti toliko izražena da čovjek ne lista novine ili knjige u kojima bi moglo biti spomena o bolesti koje se boji.
"Spopadne me jeza već kad netko u društvu izgovori riječ koja se djelomično podudara s riječi koja označava bolest koje se bojim", opisuje Riječanin Dario (42) svoju smetnju.
"O kojoj je bolesti riječ? Ne mogu to nikome otkriti jer bi to netko mogao zloupotrijebiti protiv mene", kaže 42-godišnji informatičar.
Katkad su posrijedi i bolesti kojih nema ni blizu područja na kojem fobična osoba živi. Takvo iskustvo ima Ivana, 35-godišnja nastavnica jezika iz Zagreba. "Vrlo dobro znam da su izgledi obolijevanja od onog čega se bojim minimalni. Zapravo se i ne bojim da bih sama mogla zaraditi tu bolest, ali me već kad čujem njezino ime spopada strah u kombinaciji s gađenjem. Jednostavno, muči me sama spoznaja da takve bolesti postoje."
Kao i hipohondrija, i nosofobija je oblik anksioznog poremećaja i nastaje zbog oslabljena živčanog sustava, a ne zbog pogrešnih predodžbi ili nerazumnih životnih stavova. 

Poznati hipohondri

Igor Stravinski (1882.-1971.), ruski skladatelj - Nakon što je jednom od njegovih sinova izvađeno slijepo crijevo, Stravinski je preventivno taj zahvat dao izvesti i na sebi, ali i na ostatku svoje djece. Tako su i preostala trojica sinova ostala bez savršeno zdravih crvuljaka.
Hans Christian Andersen (1805.-1875.), danski književnik - Najviše ga je plašila misao da bi ga mogli zabunom proglasili mrtvim i sahraniti živog. Iako se može pohvaliti bogatim spisateljskim opusom, za života je najviše držao do ceduljice na kojoj je pisalo: "Samo se čini da sam mrtav!" Po jednu takvu imao je sa sobom u svakoj prigodi, a noću bi je odlagao pokraj kreveta.
Enrico Caruso (1873.-1926.), talijanski tenor - Uvijek je sa sobom nosio pola apoteke. Bez lijekova protiv raznih boljki nije mogao zamisliti prelazak u susjednu prostoriju, a kamoli dulje putovanje. Svaka hotelska soba u kojoj je odsjedao morala je prethodno biti pažljivo dezinficirana sprejem, a zatim namirisana parfemom po njegovu odabiru. Kupao bi se i mijenjao odjeću nakon svakog izlaska na ulicu ili susreta s neznancem. Prije spavanja oko kreveta bi slagao gomile jastuka i madraca da se ne bi ozlijedio ako slučajno prohoda u snu.