Ničim izazvana priča

Bilo pravilo ili iznimka, dok je mala, svaka curica je dama. Već u djetinjstvu uče nas bontonu i sređivanju. Da, mi smo djevojčice, nosimo suknjice i haljinice, a dečki samo hlače. Hip hip hura za nas!

U pubertetu je već počela ozbiljna briga. Ni sama ne znam na koliko sam se ženskih magazina navukla. Iako ravna kao daska, znala sam kako se tuširati i u kojem smjeru ići hladnom vodom da bi koža ostala zategnuta i čvrsta, za što je sve korisna aloe vera i koji su trikovi nanošenja ruža ili laka za nokte. Na sve sam pazila.
 
Srednja škola bila je vrhunac. Počele su one novovjeke podjele, do danas zadržane i zasnovane na izgledu i glazbi koja se sluša. Tada sam si bila jako odrasla i zrela, i to drugima pokazivala na čisto površan način - izgledom. Marame, mokasine, hlače (po mogućnosti na crtu), počešljani rep. Cilj je bio navršiti osamnaestu, položiti vozački i napokon biti i službeno odrasla. Možda se upravo zato danas osjećam djetinjastije nego ikada, uživam u otkrivanju stvari koje ne znam i polaganom građenju sebe i vlastitoga stila.

Zašto sve ovo? Zgodan uvod u to što danas jesam. Naime, nakon srednje škole, posebice ako ste gimnazijalac, dolazi upis na fakultet. Upoznata s predrasudama vezanim uz mnoge fakultete, kategorički sam odbijala ići na jedan od njih. I što se dogodilo? Završila sam tamo, ali zato što sam htjela, a predrasude odlučila zaboraviti. Ipak, podsvjesno sam se borila protiv njih na svoj način, što mi je tek sad jasno. Umjesto nanošenja teške šminke, na predavanja sam dolazila samo s kremom na licu, i ponosno u osam ujutro sjela pokraj kolegice koja je bila pod šminkom težom nego ja na snimanju. Podočnjake su mi krile naočale, a umjesto brendiranih komada, s ponosom sam nosila "no name" odjeću s putovanja ili Hrelića, koji sam tada tek otkrila. Umjesto začešljanog repa imala sam raspuštenu kosu, u kojoj bi katkad pronašla pokoji prirodni "dread", jer češalj je kosu rijetko viđao. Daleko od toga da sam bila zapuštena, samo nisam hjela da me netko trpa u neku ladicu zbog mojih mokasina. Htjela sam da me netko upozna i strpa u neku ladicu, ako baš mora, izričito na temelju onoga što jesam, što znam i govorim, mojih zanimanja, stavova i mišljenja. Jer, ljepota dolazi iznutra...

Zašto ova priča o meni i mom odrastanju? Zato što se nije mnogo toga promijenilo. I dalje vjerujem da ljude treba cijeniti na temelju onoga tko su i što su, a ne po tome kako izgledaju i s kim se druže. Ipak, danas nisam toliko površna da bih imala "dreadove" i izlizan lak na noktima samo da me netko ne doživi na pogrešan način. Cupkanje u visokim potpeticama i lijepa haljina ne vrijeđaju mi inteligenciju. Štoviše. Jedan dan može tako, već drugi mogu biti u "starkama" i trapericama, ali i dalje sigurna u sebe. Zašto? Zato što ono duhovno doista dolazi iznutra. Dok god je netko u korektnim odnosima sa samim sobom, ono što je izvana nije zapreka ni prema sebi, ni prema drugima. Ako fizički postoji nešto što vam iznutra može pomoći da izgledate i osjećate se bolje, zašto to negirati? Ako se nešto sastoji od vitamina i tvari koje vaše tijelo treba, a istodobno vam pomaže da izgledate dobro, zašto to zanemarivati?

Da sam u srednjoj školi imala Merz, možda bih prije shvatila da nije stvar u marami oko vrata. Da sam u bakandžama i s velikom torbom na faksu znala za Merz, možda ne bih negirala njegovanje kao takvo i odbijala tretmane, jer nokti bi i bez laka bili lijepi, koža sjajnija, a kosa barem ne bi bila zapetljana. Ono sam što jesam, a Merz mi pomaže da u svemu tome i dalje ja ostanem ja. Mala pomoć iz slatke bočice, a opet toliko prirodna. Za sve. I ne samo za djevojčice, nego i za one koje su kao bebe odijevali u - plavo.