Javno zdravstvo

Skrivene morske opasnosti

Što morate imati u na umu dok plivate, ronite, šećete po plaži ili možda ponosno izvlačite svoj ribički trofej

Opasna i kad je mrtva

Škarpina (Scorpacena, Scorpionfish) je glavata riba jarkih boja i još boljeg okusa koja živi uz kamenita dna, gdje se zna dobro skriti. Nema opasnosti za kupače i ronioce, jer škarpina pobjegne čim uhvati priliku, a nikad nije opisano ni da je nekoga napala. Vrlo je mali broj slučajeva da je netko nagazio na ovu plemenitu ribu i tako se nabio na njezine otrovne peraje. Najčešće stradaju ribari i hobisti pecači pri vađenju iz mora ili s udice, odnosno kad razvrstavaju ulov.
Venom škarpine sastavljen je iz nekoliko termolabilnih visokomolekularnih proteina. Veće ili manje količine venomnog otrova nalaze u prvih dvanaest do petnaest leđnih peraja, prve tri analne peraje i prve dvije trbušne peraje. Otrov se zadržava u perajama barem dva dana nakon što je riba mrtva, posebno ako je zamrzavana, pa stradaju osobe koje ribu čiste ili filetiraju. Čak ima opisa uboda na peraje pri nepažljivom postupanju sa škarpinom u akvariju. Ubodi se javljaju na prstima ruke ili na šaci.
Osim općih preventivnih mjera, u ovom slučaju valja dodati i nove. Škarpina se nikad ne smije skidati s udice ili vaditi iz mreže golim rukama. Rukavice trebaju biti čvrste, jer npr. leđna peraja može probiti kožne rukavice. Poželjno je zaštititi i noge čvrstim cipelama ili čizmama da se izbjegne nabadanje na suhom kad se riba izvadi iz vode. Iskusni ribiči preporučuju upecanu škarpinu vaditi mrežicom. Ronioci nikad ne bi smjeli vaditi škarpinu iz njezina skrovišta, jer će se sasvim sigurno nabosti na neku od peraja.
Znakovi otrovanja slični su kao kod pauka, tj. najprije se javlja snažna bol na mjestu uboda, koja u sljedećih nekoliko sati može postati nepodnošljiva. Oko mjesta uboda javlja se edem, koji se ne povlači nekoliko dana. Lokalno se opaža depigmentacija, a mogu se javiti mjehuri i lokalno umrtvljenje tkiva. Drugi simptomi su rijetki i javljaju se kod višekratnih uboda na različite peraje - znojenje, mučnina, bljedilo, sinkopa, opća slabost, itd. Ti simptomi brzo se povlače, a idućih dana može uslijediti infekcija.
Treba slijediti opće upute o ponašanju nakon otrovanja venomima morskih životinja, a razmišljanja o prikladnosti primjene topline (vruća voda) za uništavanje termo-labilnih proteinskih otrova su ista. Žrtvu treba neodgodivo prebaciti u zdravstvenu ustanovu, gdje se može primijeniti simptomatska terapija. Australci su razvili antiserum za otrov škarpine (Commonwealth Serum Laboratories, CSL, Parkville, Australia), ali neki stručnjaci smatraju kako nije indicirano davati ga nakon susreta s njom.

Ružna i sklona napadu

Murina (Muraena helena) je pravi grabežljivac i predator, koji se ne boji ni čovjeka i izgleda ružno i opasno čak i na slici. Ronioci koji su s njom imali bliske susrete u nekim podvodnim špiljama ili rupama o tome s jezom pričaju. Murina neće bježati i sklona je napadu čim osjeti opasnost za sebe ili kad pomisli da joj želite naškoditi na bilo koji način. Bogati Rimljani držali su murine u bazenima i hranili ih mesom robova da budu što ukusnije. Nikad nisam kušao meso murine i ne mogu reći je li posrijedi stvarno specijalitet, ali specijalitet su sasvim sigurno barem zbog toga što se rijetko love. Murini ne trebaju otrovne bodlje ili peraje, jer joj je ugriz opasan.
Ne zna se mnogo o venomima murine, ali čini se da su puno veći problem naknadne infekcije vrlo ružnih rana koje murina zadaje ugrizom. Obično ugrize nekoliko puta i to gdje stigne, čime se povećava opasnost pojave infekcije.
Kad je murina posrijedi, treba slijediti opće upute o ponašanju u moru. Ona neće napasti bez razloga nego ako je uznemirite u njezinu staništu, pa valja paziti u kakve kanale ili špilje zalazite tijekom ronjenja. Nakon ugriza treba se pridržavati općih uputa.

Koliko su školjke sigurne

Sigurno znate da su otrovanja školjkama izrazito česta. Uglavnom su to bakterijska otrovanja, jer školjke filtriraju goleme količine vode iz koje lako izdvoje bakterije štetne za ljudsko zdravlje. Međutim, osvrnimo se na morske toksine koje školjke također izdvajaju iz vode u kojoj žive. Obično su to toksini koje proizvode alge i drugi jednostanični morski organizmi iz prirodnog okoliša školjki. U Jadranskom moru takva otrovanja nisu česta kao u toplim krajevima, ali u povijesti je bilo čak epidemijskih otrovanja u susjednoj Italiji. Zbog toga se danas u zemljama EU prije stavljanja na tržište traži analiza školjki na morske toksine. Nažalost, termička obrada školjki neće uništiti morske toksine jer su oni termo-stabilni, a termičkom obradom (npr. priređivanje školjki na buzaru) uništavaju se samo bakterije kao najčešći uzrok trovanja školjkama.

Morski toksini mogu se naći u svim školjkama, bez obzira na to jesu li uzgajane ili pobrane iz prirode. Što se tiče bakteriološkog onečišćenja, znamo da treba izbjegavati školjke ubrane na mjestima onečišćena mora (npr. luke, kanalizacijski ispusti, itd.), a u slučaju onečišćenja morskim toksinima možemo naletjeti na zatrovane školjke u najčišćem moru. Autor ovog teksta nema pojma kako prepoznati mjesto gdje bi školjke mogle biti onečišćene morskim toksinima. Čak nisam siguran je li dobra tehnologija držanja školjki 24 sata u čistoj morskoj vodi prije nego što se iznesu na stol. Takvu tehnologiju primjenjuju neki proizvođači ovih ukusnih životinja. S obzirom na to da kod nas ne postoji kontrola morskih toksina u školjkama, moramo riskirati pri njihovu uživanju, a ovaj tekst pišem samo zato da vas upozorim i obavijestim o mogućim uzrocima vaših teškoća iz prošlosti nakon uživanja u svježim kamenicama ili pizdicama na buzaru. Jako je važno reći da nema podataka o težim posljedicama otrovanja školjkama, barem na Jadranu.
Spominju se otrovanja s paralitičkim, neurotoksičnim i gastrointestinalnim poremećajima. No, mnogo su češća otrovanja zbog bakterija prisutnih u školjkama. Bakterijski otrovi rješavaju se termičkom obradom, pri čemu pravi morski toksini ostaju nedirnuti.