Tema broja: Liječenje boli

Kako se riješiti boli

Bol je vrlo čest i subjektivan osjećaj, koji treba objektivizirati kako bi se olakšalo praćenje terapijskog učinka

Bol je najčešći razlog dolaska pacijenta liječniku. U većini slučajeva uzrok mu je poznat, no u katkad je nepoznat ili ga je nemoguće odstraniti.
Bol je subjektivan osjećaj, pa ga svaka individua osjeća na svoj način. Za ocjenu jačine boli koristi se nekoliko subjektivnih i objektivnih skala. Najpoznatija je vizualna analogna skala (VAS), koja se sastoji od linije dužine 10 cm na čijim su krajevima označeni ekstremi boli, a bolesnik treba označiti mjesto na liniji koje odgovara intenzitetu boli. Skala se boduje mjerenjem udaljenosti od točke "odsutnosti boli" do točke koju je bolesnik označio. Numerička skala ocjenjuje jačinu boli na skali od 0 do 10, pri čemu 0 označava odsutnost boli, a 10 najjaču moguću. Taj način objektivizacije boli važan je za praćenje učinka terapije kod bolesnika. Prije početka terapije bolesniku treba uzeti anamnezu, obaviti klinički pregled i po potrebi učiniti dijagnostičku obradu. Nakon toga liječnik donosi odluku o načinu liječenja bolesnika.

Klasifikacija bola

Prema načinu nastanka, bol se dijeli na nociceptivnu, neuropatsku i psihogenu, a prema lokalizaciji na bol u trbuhu, glavi, nogama, leđima itd. Vremenski se dijeli na akutnu i kroničnu.  

Akutna bol zaštitni je mehanizam organizma koji ima ograničeno trajanje, a prestaje nakon sanacije ozljede ili oštećenja. Obično je vezana uz ozljedu ili bolest. 
Za razliku od akutne, kronična bol traje dulje od četiri mjeseca, tj. i dulje od vremena cijeljenja ozljede. Bolesnici s kroničnom boli imaju velike probleme s nesanicom, a često su prisutni i psihički poremećaji, poput tjeskobe i depresije.

KRONIČNI BOLNI SINDROMI

Prema terminologiji Međunarodne udruge za istraživanje boli (IASP - International Association for the Study of Pain), neuropatska bol definira se kao stanje uzrokovano primarnim oštećenjem ili disfunkcijom živčanog sustava. Ako se oštećenje dogodilo na razini perifernoga živčanog sustava, tada se govori o perifernoj neuropatskoj boli, a u slučaju oštećenja središnjega živčanog sustava govori se o centralnoj boli. Najčešći oblici neuropatske boli su dijabetička i alkoholna polineuropatija, postherpetička neuralgija, neuralgija trigeminusa, centralna bol koja je posljedica multiple skleroze ili preboljeloga moždanog udara.

Polineuropatije

Čest uzrok neuropatske boli su polineuropatije, skupina bolesti koja nastaje zbog oštećenja perifernih živaca, osobito na donjim dijelovima ekstremiteta. Karakterizira ih oštećenje tijela živca, tj. aksona (npr. u dijabetesu, u oštećenju toksinima) ili mijelinske ovojnice (npr. u akutnoj ili kroničnoj upalnoj polineuropatiji, leukodistrofijama ili Guillan-Barreovu sindromu). Najčešći oblici polineuropatije su dijabetička i alkoholna polineuropatija. 

Uzroci nastanka su brojni. Najčešće se polineuropatija javlja uz neku sistemsku bolest (poput dijabetesa ili konzumacije alkohola), a od ostalih uzroka može se navesti djelovanje toksičnih supstancija (nikotin, olovo, živa, alkohol), pritiska (koštana izraslina ili osteofit, protruzija diska među kralješcima, priraslice nakon operacije), traume, infektivnog agensa (difterija, lepra, virusne infekcije, HIV infekcije), pojava u sklopu sistemskih bolesti (reumatoidni artritis, nodozni arteritis), zbog metaboličkog poremećaja (šećerna bolest, nedostatak vitamina B12, hiperinzulinizam, porfirija, hepatalna i renalna insuficijencija), neoplastičke infiltracije, paraneoplastičnih stanja te genskih poremećaja (Charcot-Marie-Tooth). 

Simptomi polineuropatije su šaroliki i uključuju motoričke, osjetne i vegetativne smetnje. Bolesnik može imati slabost u nogama, pa čak i potpunu oduzetost u najtežim slučajevima. Zbog poremećene inervacije na mišićima se vremenom razvija hipotrofija i atrofija, koje rezultiraju smanjenjem grube mišićne snage.  Karakteristika polineuropatije su osjetni podražajni fenomeni, koji uključuju mravinjanje, žarenje, pečenje, utrnulost, osjećaj stezanja. Vrlo je tipična bolna osjetljivost živčanih završetaka u mišićima na pritisak. Bol je češća noću, a može se pogoršati dodirivanjem zahvaćenog područja. Ako bolest napreduje, javljaju se znaci gubitka osjeta, tipično po distribuciji "čarapa i rukavica". Zbog poremećaja osjetnih živaca javljaju se i smetnje hoda. Bolesnici ne mogu noću spavati.
Zahvaćanje autonomnoga živčanog sustava manifestira se pojavom mokraćne i crijevne inkontinencije, impotencije ili pada krvnog tlaka nakon naglog ustajanja (posturalne hipotenzije). Simptomi se najprije javljaju na donjim (distalnim) dijelovima udova zato što su najprije zahvaćena najduža živčana vlakna. U nekim slučajevima mišićna slabost, a rjeđe poremećaj osjeta, zahvaća proksimalna područja, tj. rameni obruč ili zdjelični pojas. 
Razvoj simptoma može biti akutan ili kroničan. Akutan tijek bolesti karakteriziran je naglom pojavom opće slabosti i klonulosti na koje se nadovezuju smetnje osjeta i motorički ispadi. Neurološki simptomi dostižu vrhunac nakon jedan do dva tjedna bolesti. Nekoliko dana ili tjedana simptomi stagniraju i nakon toga se polako počinju povlačiti.  

Dijagnostika uključuje detaljnu anamnezu, klinički pregled te dijagnostičke pretrage poput laboratorijskih pretraga, radiološke obrade i elektromioneurografije. Elektromioneurografija je metoda pomoću koje se mjerenjem živčane provodljivosti utvrđuje prisutnost neuropatije i otkriva koji je točno živac zahvaćen te tip pretežito pogođenih vlakana (senzorni ili motorički). Ta pretraga može dati odgovor i na pitanje jesu li nastupila oštećenja tijela živca ili mijelinske ovojnice. 
Laboratorijske pretrage uključuju sedimentaciju, kompletnu krvnu sliku, šećer u krvi, jetrene enzime, elektrolite, ureju, kreatinin, B12, folnu kiselinu, reuma faktor te antinuklearni faktor.
Ako te pretrage ne daju odgovor, rade se pretrage koje uključuju kontrolu hormona štitnjače, rtg srca i pluća, UZV abdomena, kontrolu mokraće i krvi na toksične tvari, elektroforezu lipoproteina, obradu likvora i na kraju biopsiju mišića, odnosno živca.