Fizikalna terapija

Gem, set... ali ne i meč

Bol u početku može biti blaga, ali se vremenom, osobito pri daljnjoj uporabi šake, bolovi sve više pojačavaju

Pod pojmom teniski lakat podrazumijevamo bolest ili sindrom prenaprezanja mišića ispružača (ekstenzora) šake na svom tetivnom hvatištu za nadlaktičnu kost (ispružači šake dovode šaku u području ručnoga zgloba u položaj potpune ispruženosti prema podlaktici - dakle suprotno od potpunog stiska šake). Stoga kažemo da teniski lakat spada u skupinu entezopatija ili entezitisa (degenerativne upalne promjene tetivnih pripoja za kost) i ujedno u najčešće zastupljenu entezopatija uopće. U medicini se to stanje naziva i lateralni ili radijalni epikondilitis (prema epikondilu nadlaktične kosti, tj. mjestu gdje se hvataju ekstenzorni mišići šake - vanjski dio lakta). Postoji i medijalni ili ulnarni epikondilitis (unutarnji dio lakta) koji nastaje radi preopterećenja pregibača (fleksora) mišića podlaktice i šake, koji rade upravo suprotnu kretnju od ekstenzora, dakle stišću šaku. Kod sportaša se ta entezopatija naziva lakat bacača koplja ili golferski lakat.

Trošenje i zamor mišićnih skupina

Prvi opisi teniskog lakta datiraju s kraja 19. stoljeća, upravo kod sportaša, posebice tenisača. Nedugo zatim, bolest je opisana i u drugih zanimanja kod kojih je prisutan rad s čvrsto stisnutom šakom i učestalim ispružanjem šake. Tako je bolest opisana u limara, kovača, pekara, postolara, poslije i u vozača kamiona, zubara, daktilografa, kad zapravo već govorimo i o mogućem profesionalnom oboljenju.
Učestalom i prekomjernom upotrebom navedenih mišićnih skupina u nekim zanimanjima i sportovima, na neki način dolazi do bržeg trošenja i zamora hvatišta mišića i pojave prvih simptoma.
Prevladavajući simptom je bol u području vanjske strane lakta, na mjestu hvatišta ispružača šake za vanjski epikondil donjeg dijela nadlaktične kosti. Bol u početku može biti blaga, ali se vremenom (osobito pri daljnjem korištenju šake) bolovi sve više pojačavaju, tako da poslije mogu u cijelosti ometati uobičajene radne, kućne i sportske aktivnosti bolesnika. Tipično, bolnost na dodir najizraženija je na samom hvatištu tetive za kost (vanjski dio lakta). Važno je spomenuti da pokreti u zglobu lakta gotovo nikad nisu ograničeni. Neki put bolnost se iz mjesta izvorišta boli (vanjski dio lakta i nadlaktice) može proširiti prema podlaktici sve do prstiju.

Putokaz do dijagnoze

Postoje određeni testovi koji nam služe kao putokaz prema ispravnoj dijagnozi. Najpoznatiji od njih je Millsov test (prema autoru koji ga je prvi opisao). Sastoji se u tome da ispitivač pruža otpor nastojanju bolesnika da ispruži stisnutu šaku dok je ruka ispružena u laktu. Pri takvom testiranju najjača bol se tipično javlja u području hvatišta mišića ispružača za vanjski epikondil nadlaktične kosti. Zbog istih razloga, vrlo često se javlja bol pri običnom rukovanju.
Osnovni laboratorijski nalazi i rtg slike lakatnoga zgloba najčešće su uredni. Pri jasnoj kliničkoj slici najčešće nije niti potrebna dodatna obrada, nego se odmah prelazi na liječenje.

Nekoliko stupnjeva liječenja

Osnovni postulat u liječenju većine bolesti, pa tako i teniskog lakta jest što ranije postavljena dijagnoza bolesti. Na taj način moguće je odmah i na vrijeme početi s liječenjem koje se sastoji od nekoliko stupnjeva.

Nakon postavljanja dijagnoze teniskoga lakta, u prvoj fazi je potrebno izbjegavati sve provocirajuće pokrete koji dodatno pogoršavaju simptome epikondilitisa. Dakle, preporučuje se mirovanje uz primjenu analgetika ili nesteroidnih antireumatika za ublažavanje bolova, koji mogu biti intenzivni u početku bolesti. Lokalno, na mjesto najjače boli, vrlo je korisna i učinkovita primjena hladnih obloga, ili još bolje leda, nekoliko puta dnevno pet do 10 minuta. Kod izrazitih bolova, moguće je i imobilizirati ruku tijekom nekoliko dana, korištenjem specijalno pripravljenih udlaga. U akutnoj fazi je korisna i primjena lokalne infiltracije kortikosteroida (tzv. blokade) u području neposredno ispod ili oko hvatišta tetive za kost. Preporučuje se primijeniti najviše do tri lokalne infiltracije. Ako ne dođe do poboljšanja simptoma, liječenje treba nastaviti drugim raspoloživim metodama.