S gušteračom nema šale
Podijeli
Zbog brojnih povoljnih učinaka, u liječenju teške akutne upale gušterače prednost dajemo enteralnoj prehrani
Rana enteralna prehrana poboljšava ravnotežu dušika, imunološki odgovor, pojačava funkciju endogenih antioksidativnih sustava, smanjuje hipermetabolički odgovor i znatno utječe na očuvanje funkcije crijevne sluznice. Istodobno može djelomice modulirati odgovor akutne faze, s posljedičnim smanjenjem sinteze upalnih medijatora.
Pri odabiru enteralnog pripravka moramo misliti na stanja kao što su intolerancija glukoze ili šećerna bolest, intolerancija lipida s hipertrigliceridemijom te manjak enzima gušterače.
Na tržištu postoji velik broj različitih komercijalnih enteralnih pripravaka za svakodnevnu kliničku primjenu. Dijele se na monomerne ili elementarne formule te oligomerne i polimerne pripravke. Ti pripravci imaju brojne prednosti naspram pripravaka koji se pripremaju u bolničkim kuhinjama ili kod kuće. Naime, kućnim pripravcima teško je sa sigurnošću odrediti vrstu ili količinu pojedinih nutritivnih sastojaka, češće su izloženi bakterijskom onečišćenju, znatno češće uzrokuju grčeve i proljev i teško ih je putem sonde primijeniti u probavni sustav (zgrušavanje, začepljenje).
Najčešće se primjenjuju polimerne formule sa 50 do 55 posto ugljikohidrata, 15 do 20 posto proteina i 30 posto masti, koje se uglavnom koriste kod bolesnika s očuvanom funkcijom probavnog sustava. Recentne studije pokazuju da se ne preporučuje primjena probiotika u teškoj akutnoj upali gušterače.
U akutnoj fazi upale bolesnik ne prima ništa na usta. Enteralna hrana uvodi se kroz sondu postavljenu kroz nos sve do početnog dijela tankog crijeva (nazojejunalna sonda) i razine kojom se izbjegava moguća stimulacija vanjske sekrecije gušterače. Za provođenje dugotrajnije nutritivne potpore u osobito teškim kliničkim situacijama, može se uspostaviti otvor na koži koji komunicira s tankim crijevom (perkutana endoskopska jejunostoma - PEJ).
Enteralna prehrana uvodi se polako, jer su pripravci uglavnom hiperosmolarni, navlače vodu pa mogu izazvati proljev i dodatno zakomplicirati bolesnikovo stanje. Kako bi se to izbjeglo, preporučuje se prvih dana titrirati dozu i, ovisno o putu primjene, pažljivo podesiti protok preko enteralne pumpe.
Doziranje enteralne prehrane ovisi o kalorijskim potrebama i nutritivnom statusu pojedinca. Primjena može biti kontinuirana i intermitentna, a ako je potrebno polagano hranjenje, preporučuje se korištenje enteralne pumpe.
Kad se enteralna prehrana ne može koristiti, primjerice kod prolongiranoga paralitičkog ileusa (neprohodnost crijeva), parenteralnu prehranu trebalo bi pokušati kombinirati s malom količinom elementarne ili imunomodulirajuće prehrane (10 do 30 ml/h), kontinuirano kroz tanko crijevo.
Prehrana parenteralnim putem
Ovaj vid prehrane je način nadoknade vode, energetskih supstrata (glukoza i lipidi), aminokiselina i svih drugih hranjivih tvari (više od 50 različitih nutritivnih čimbenika) krvožilnim putem.
Treba je koristiti kad enteralnom prehranom ne možemo zadovoljiti kalorijske potrebe bolesnika ili kad bolest zahtijeva primjenu samo venskim putem (tada govorimo o totalnoj parenteralnoj prehrani).
Parenteralna prehrana uglavnom ne stimulira sekreciju enzima gušterače, pa nema nepovoljnih utjecaja na funkciju žlijezde. Zbog složenosti i hipertoničnosti same otopine, te mogućeg nastanka upale vena i ostalih komplikacija, parenteralna prehrana primjenjuje se putem centralne vene. Putem periferne vene može se primjenjivati u razdoblju ne duljem od 14 dana.
Maksimalni dnevni kalorijski unos ne smije prelaziti 30 kcal/kg/dan. Pothranjene bolesnike se ne smije početi agresivno hraniti zbog mogućeg nastanka tzv. refeeding sindroma (stanja kod kojeg dolazi do poremećaja serumskih vrijednosti kalija, magnezija i fosfata). Najsigurnije je početi s količinom kalorija koje su potrebne za održavanje bazalnog metabolizma ili smanjiti unos na 15 do 20 kcal/kg/dan, a nakon toga postupno povećavati.
Parenteralna primjena masnoća sigurna je kad nema veće hipertrigliceridemije
(12mmol/L). S porastom tolerancije na enteralnu prehranu, parenteralnu treba proporcionalno smanjivati.
Zaključak
Zbog činjenice da je znatan dio bolesnika s akutnom upalom gušterače pothranjen i nalazi se u stanju katabolizma (razgradnje), u njihovu liječenju važnu ulogu može imati klinička prehrana. Zbog predrasude kako enteralna prehrana dodatno potiče gušteraču na sintezu i lučenje enzima te posljedično pogoršava bolest, totalna parenteralna prehrana donedavno je bila metoda izbora u liječenju tih bolesnika.
Zahvaljujući brojnim povoljnim učincima, u liječenju teške akutne upale gušterače danas dajemo prednost enteralnoj prehrani, ponajprije zbog očuvanja funkcije sluznice probavnog sustava, sigurnosti primjene, manjeg broja komplikacija i smanjenja troškova liječenja.
|
