English

Pratite nas na Facebooku

PROfertyl 2016

Dijagnostika

 ostali članci
  

Radiološke metode pregleda dojki

  

Krvni biljezi - uloga u ranom otkrivanju i praćenju raka jajnika

  

Probir za Downov sindrom

svi članci »

Dijagnostika

Magnetska rezonancija

Podijeli

Autor:
dr. sc. Krunoslav Kralj, dr. med., spec. radiolog
objavljeno u broju 63 (12/08)

Magnetska rezonancija

Glavna je prednost savršena vizualizacija organa koja se približava slikama iz anatomskih atlasa

Magnetska rezonancija (MR) posljednji je pronalazak u radiološkim dijagnostičkim metodama. Prednosti su joj mogućnost dobivanja slike snimljenih organa u sve tri glavne ravnine i njihovoj kombinaciji, zatim činjenica da se ne koristi rendgensko zračenje i, koliko je poznato, pretraga nema štetnih učinaka na organizam, a zrak i kost nisu prepreke koje onemogućuju vizualizaciju tkiva.

Osnovne komponente uređaja za MR su vrlo jak magnet, radiotransmiter, radiofrekventna zavojnica koja detektira signale i računalo. Unutrašnjost magneta je u obliku tunela, dovoljno velikog da se u njega smjesti tijelo bolesnika (u novije vrijeme postoje i uređaji bez tunela kojima se rješava problem klaustrofobije koji je kod nekih bolesnika toliko naglašen da je pregled nemoguće izvesti, s obzirom na to da traje minimalno 15 do 20 minuta). Magnet proizvodi magnetsko polje koje je paralelno s uzdužnom osi bolesnika koji leži u tunelu. Jačina magnetskog polja mjeri se u jedinici tesla (T) - u kliničke svrhe koriste se magneti jačine između 0,1 i 4,0 T, u praksi najčešće između 0,5 i 1,5 T (u privatnoj radiološkoj poliklinici Drinković bolesnicima je na raspolaganju aparat jačine 1,5 T).

Princip rada

MR snimanje koristi se činjenicom da je jezgra vodika (proton) mali magnetski dipol sa sjevernim i južnim polom. Proton sadrži tzv. magnetski moment. Kad se bolesnik u tunelu izloži jakom magnetskom polju, svi njegovi protoni poslože se u smjeru magnetskog polja (slično kao što se igla kompasa usmjeri prema Zemljinom magnetskom polju). Pritom protoni ne miruju nego rotiraju oko smjera magnetskog polja u kojem se nalaze, što se zove precesija. Frekvencija tog rotiranja (Larmorova frekvencija) je proporcionalna jačini vanjskoga magnetskog polja.
Tijelo bolesnika postaje magnetizirano, a jačina magnetizacije ovisi o broju protona unutar volumena tkiva, odnosno o gustoći protona. S obzirom na veliku količinu protona, tako jaka magnetizacija inducira električnu struju u zavojnicama smještenim oko dijela tijela koji se pregledava.
Nakon što se bolesnik položi u jako magnetsko polje, dodatno se prema njemu usmjere radiofrekventni elektromagnetski valovi. Ti naknadno proizvedeni valovi uzrokuju da se protoni, već otprije posloženi u smjeru ravnine jakoga magnetskog polja, odmaknu od glavne ravnine i počnu oko nje rotirati u smjeru kazaljke na satu. Da bi se to dogodilo, frekvencija primijenjenih elektromagnetskih radiovalova mora biti jednaka frekvenciji precesirajućih protona. Upravo taj fenomen zove se magnetska rezonancija, po čemu je pretraga i dobila ime.
U trenutku rotacije protona oko ravnine jakoga magnetskog polja inducira se električna struja (MR signal) koju registriraju zavojnice locirane oko dijelova tijela koji se snima. Slikovito rečeno, ako je zavojnica spojena s električnom žaruljom, žarulja će zasvijetliti. Kolika je jačina tog svjetla, ovisi o jačini magnetskog polja i zbog toga je važna jačina glavnoga magnetskog polja - što je ono jače, to je slika svjetlija i bolja za kasniju analizu. Na isti način tkiva koja imaju jači magnetizam (uvjetno govoreći, sadrže više protona) dat će jači signal i slika će biti svjetlija i obratno, tkiva s manjom magnetizacijom dat će tamniju sliku. Tako nastaje kontrastna rezolucija dobivene slike, odnosno mogućnost da se pojedina tkiva razlikuju ovisno o jačini magnetizacije koju posjeduju i stvaranju električnog signala na zavojnicama smještenim oko dijelova tijela koji se snimaju.

Gustoća protona jedan je od činitelja koji utječe na svjetlinu i kontrastnost slike. Ali postoji još nekoliko parametara koji utječu na odnos signala koje pojedini dijelovi tkiva emitiraju. Najvažniji od njih su vremena kad se registrira električni impuls u zavojnicama koje primaju magnetizaciju. U vremenu između dvije indukcije radiofrekventnim valovima, protoni tkiva prolaze kroz dva različita vremena - vremena relaksacije (T1 i T2). T2 je vrijeme u kojem se većina protona (63 posto) vratila nakon prestanka indukcije radiosignala natrag u glavno magnetsko polje. T1 je vrijeme u kojem glavno magnetsko polje vraća većinu svog maksimuma. Prema tome, različita tkiva imaju različito trajanje T1 i T2 vremena, na temelju čega se također stvara kontrastna rezolucija. Kombinacijom dobivanja slika u T1 i T2 vremenu dijagnostičar dobiva potpuniju povratnu informaciju i tako stvara sliku kombinacije intenziteta raznih tkiva. Zatim ocjenjuje stvaraju li ispitivani organi signal, kako se i očekuje od zdravih tkiva, ili neka tkiva odašilju promijenjene signale (signale većeg ili manjeg intenziteta od uobičajenih, normalnih vrijednosti), što upućuje na mogućnost da su takva tkiva zahvaćena patološkim procesom.

Svi dobiveni podaci računalno se obrađuju i proizvode se serijske snimke slojeva tkiva u sve tri glavne ravnine i kombinacije tih ravnina, što omogućuje dobivanje (osim prethodno opisane kontrastne rezolucije) i savršene prostorne rezolucije. To je, primjerice, vrlo važno kirurzima prije planiranja operativnog ili nekoga drugog invazivnog zahvata.

Prednosti i nedostaci

S usavršavanjem osnovnog aparata, tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća MR je sve više postajao prihvatljiva metoda, a u mnogim područjima dijagnostike i metoda izbora u algoritmu dijagnostičkih metoda. Glavne prednosti su već navedene - savršena kontrastna rezolucija, to jest vizualizacija organa koja se približava slikama iz anatomskih atlasa. S obzirom na to da najmoderniji višeslojni CT aparati dostižu MR, a u nekim područjima su nadmoćni MR-u u prostornoj rezoluciji, još stoji činjenica da je CT rendgen uređaj koji bolesnika izlaže potencijalno štetnom ionizirajućem zračenju, dok pri pregledu MR-om dosad (u upotrebi je oko 30 godina) nisu otkriveni štetni učinci na organizam, što je evidentna komparativna prednost. Lošije strane su trajanje pretrage minimalno 15 minuta, najčešće i dulje, u zatvorenom prostoru, što neki ljudi iz psiholoških razloga ne mogu podnijeti.
Kontraindikacija za pretragu MR-om je postojanje metalnog, prije svega stranog tijela od željeza u tijelu (najčešće su posrijedi različite postoperativne proteze i slično).

MR je prva metoda izbora za dijagnostiku organa središnjega živčanog sustava - glave i leđne moždine, organa male zdjelice i zglobova. U analizi ostalih dijelova sustava za kretanje, posebice kosti, tradicionalno se koristi klasična rtg dijagnostika, koja je, premda koristi ionizirajuće zračenja, puno jednostavnija i jeftinija.
U ostalim područjima MR također ima veliku primjenu, ali neke druge metode, primjerice ultrazvučni pregled, imaju prednost zbog jednostavnosti primjene i niže cijene.