Klinička istraživanja

Nova nada u liječenju malignih oboljenja

Dopuna postojećih metoda liječenja dikloracetatom može znatno umanjiti teške posljedice malignih bolesti

Djelovanje dikloracetata

Dikloracetat (DCA) ili dikloroctena kiselina je kemijski spoj kod kojeg su atomi vodika u metilnoj skupini zamijenjeni atomima klora (CHCl2COOH). Njegovo djelovanje na stanice raka očituje se upravo u aktiviranju blokiranog mitohondrija kao izvora energije. Kako mitohondrij ima još jednu izuzetnu funkciju, a to je aktiviranje procesa apoptoze (prepoznavanje malignosti stanice i preko gena TP53 na 17. kromosomu aktiviranje njezina samoubojstva, tj. smrtnosti). Tako aktiviranje mitohondrija kao energetskog izvora zapravo dovodi do odumiranja stanica raka i stalnog smanjivanja tumorskog tkiva. Uz to, sprječavanjem stvaranja velike količine mliječne kiseline, koja razgrađuje kolagen u tkivu, ujedno se sprječava metastaziranje malignih stanica po tijelu.
Dosadašnja istraživanja s dikloracetatom provedena su kod raka dojke, mozga i pluća na tkivima izvan ljudskog organizma i dala su izvanredno dobre rezultate. Pokazala su i da je djelovanje dikloracetata neškodljivo za zdrave stanice. Jedino je nužno doziranje lijeka uskladiti s mogućim nuspojavama, tj. obratiti pozornost na moguću toksičnost dikloracetata na stanice jetre i živčane stanice (bol, neosjetljivost i poremećaj pokretanja udova), i to zbog korozivnog djelovanja, mogućeg oštećenja sluznica (posebno gornjih dišnih putova). Kako je poznato (zbog brojnih kliničkih ispitivanja ovog lijeka, koji se već desetljećima koristi za liječenje poremećaja metabolizma mitohondrija - mliječne acidoze), nepoželjne nuspojave vrlo su ograničene, pa se ispravnim doziranjem izbjegavaju moguće veće štete u organizmu.
Jedno izuzetno povoljno svojstvo dikloracetata je to da je to kemijski spoj male veličine molekule, pa se kao takav vrlo dobro apsorbira u organizmu i lako prodire u sve stanice.

Suština otkrića, očekivanja i poziv

Osim nove spoznaje da mitohondrij stanica raka nije oštećen, nego je samo blokirana njegova funkcija, te da njegovom aktivacijom izazivamo odumiranje malignih stanica putem samoubojstva, pokazalo se da je paradigmu o jedinoj mogućoj inicijaciji za razvoj raka mutacijom gena stanica potrebno dopuniti i mogućom metaboličkom inicijacijom za razvoj raka. Najvjerojatnije je, pak, da su za početak razvoja raka nužna oba pokretača.
Nove spoznaje u razvoju i liječenju malignih bolesti daju nove nade za još učinkovitiju borbu protiv sve učestalijih zloćudnih bolesti. Dopuna postojećih metoda liječenja (kirurgija, zračenje, kemoterapija, hormonska terapija) jednim prilično obećavajućim lijekom, kao što je dikloracetat, može znatno umanjiti teške posljedice malignih bolesti.
S obzirom na teškoće u financiranju kliničkih istraživanja, ovaj napis neka bude poticaj svim privatnim tvrtkama i pojedincima da daju svoj doprinos, ali i društvenim da se osnuje poseban fond za financiranje kliničkih istraživanja dikloracetata.