Budućnost je u rukama roditelja
Podijeli
Vrline su vječne, stoga učimo djecu pravom, bitnom. Svijet će spasiti jedino ljudi koji idu pravim putem
Fundamentalno povjerenje
Osjećaj sigurnosti u životu, osjećaj da se svemir razvija kako je najbolje, da je život radost, užitak, otkrivanje, davanje, veličanstven i vječan, da uvijek ima smisao, da su životni problemi stube na putu napretka i da uvijek imaju rješenje - uvijek potvrđuje obitelj. Obitelj je ljubav, sigurnost, brižnost, prihvaćanje i kad nismo savršeni. Samo tako se uči prihvaćati i voljeti sebe i druge, a kome je ukazano povjerenje, rijetko će ga iznevjeriti. U ova nemirna vremena, čak i kad nam je teško, pronađimo optimizma i potkrijepimo nadu mladih u neku lijepu budućnost, uz uvjerenje da je svatko kovač svoje sreće i jedini djelić svemira koji možemo promijeniti, a da sami stvaramo svoju realnost. Potaknimo djecu da imaju snove i ciljeve i daju sve od sebe da ih ostvare. Ističimo važnost životne radosti i sreće kao cilja života.
Zaboravlja se da je sreća duhovna kategorija, da je nema izvan nas i da se ne može kupiti i postići materijalnim, da smo ljudi samo s drugima i da ispunjenje donosi samo ono što je zasluženo, uz trud stečeno (sve što je vrijedno nije lako) i kad moje dobro pridonosi višem dobru. Njegujmo vjeru u ljude kao dobra bića, učimo ih da pomažu i žele svakome bolje jer tako dobro raste (ono čemu posvećujemo vrijeme i energiju, raste). Tako svi postajemo zadovoljniji, stabilniji, smireniji. Tome svakako pridonosi isticanje važnosti vlastitog mira (mir počinje sa mnom), pa ih navikavajmo na vježbanje opuštanja, što je alat i uvjet postizanja mira.
Razvoj samopouzdanja
Samopouzdanje kao osjećaj da smo vrijedni ljubavi i da smo sposobni, ključ je uspjeha u životu. Najmanje se razlikujemo po mogućnostima i sposobnostima, bit je u samopouzdanju, a obitelj mu je, opet, temelj. Djeca koja visoko u sustavu vrijednosti imaju učenje (kao ljubav prema učenju i naviku, nužnu i trajnu životnu aktivnost našeg mijenjanja i usavršavanja), uvijek će imati ugodnije iskustvo u svakoj novoj situaciji i više samopouzdanja. U svemu je bitno kao polazište prihvatiti djetetovu jedinstvenost, neponovljivost: upravo ovakvi bitni smo u svemiru jer bez nas ne bi bio isti. Dijete ima pravo na vlastiti put i na ambicije. Najvažnije je otkrivati jake strane i darove djeteta te ga u tome poticati, pružajući mu priliku za bavljenje najraznovrsnijim aktivnostima i poslovima, bez nametanja za nas poželjnih rezultata. Neka isproba najraznovrsnije hobije i izvanškolske aktivnosti, one prave će opstati. Dosada je opasna. Iako djeca trebaju akciju i izazove, jer zaokupljenost stvara ispunjenje, s aktivnostima ne treba pretjerivati.
Uvijek trebamo imati na umu da je uspjeh najbolji motiv. Stjecanju vjere u sebe pomaže toplije ophođenje, s više srca, afirmativno i optimistično. Suparništvo, konkurencija i uspoređivanje uvijek su štetni. Iako svoje mogućnosti i odrasli i djeca mogu razviti samo ako imaju osjećaj poklonjenog povjerenja, činjenica je da oko 90 posto nastavnika, roditelja i pretpostavljenih ima autoritarni stil odgoja i ponašanja. Povjerenje se najbolje postiže odobravanjem i pohvalom (danas na jednu pohvalu dolazi 10 pokuda ili kazni!). Uspješna djeca u svim aktivnostima dobivaju više pohvala, ohrabrenja, a manje kazni.
Strah je najveći neprijatelj učenja i razvoja samopouzdanja. U strahu mozak ne funkcionira, on je blokiran za bilo kakvu aktivnost. Ako osjećaju manje straha, bit će i marljiviji; što manje krutih pravila, bit će fleksibilniji. Dijete treba znati granice (zahtijevam jer te poštujem; tko traži više - stalo mu je), ali i ono ima pravo na kontrolu situacije. Važno je da roditelji izraze svoja očekivanja i dopuste djetetu da izrazi osjećaje. Stoga, valja što češće pitati dijete je li zadovoljno uspjehom, aktivno slušati, uživjeti se u situaciju djeteta, uvažavajući njegov napor, i uvijek dopustiti da kaže misli li da može bolje i želi li pokušati, a pogreške prihvaćati kao dio učenja. Neodobravanje valja odlučno izraziti, ali ne osuđivati i prekoravati. Istodobno, bitno je da dijete zna da je bezuvjetno voljeno, i to mu treba često pokazivati. Ako dijete ponovljeno radi nešto neuspješno, roditelj će pomoći da mijenja ponašanje pokazujući mu kako da se popravi i nudeći mogućnost izbora uz djetetovo predlaganje što više mogućnosti (razlozi za i protiv, predviđanje posljedica: što se može dogoditi ako...). Neka iskusi posljedice svog ponašanja, a loše neka pokuša nadoknaditi pozitivnim. I, upamtimo, humor je začin životu, daje odmak koji olakšava i najteže situacije.
Za stvaranje osjećaja samopouzdanja važne su i vještine koje se ne uče u školi (spremanje sobe, briga o autu, o kućnom ljubimcu, kuhanje i pranje posuđa), a svladavanje zadataka stvara ponos. Ne zaboravimo ni to da djeca imaju pravo na odmor, zabavu, druženje s vršnjacima, na prijateljstva i tajne.
Put do cilja vrjedniji je od cilja samog
Sve je bitno i svi smo važni jer se djeca ugledaju na nas, a kako jedino primjer odgaja (nema ničeg strašnijeg od mudrih riječi praćenih lošim primjerom), budimo im primjer. Ako ih ne potičemo, možda i neće tražiti više u životu. Uvijek priznajmo trud, volju, pokušaj, pa i najmanju pozitivnu promjenu, jer put do cilja vrjedniji je od cilja samog. Važno je da djeca znaju da smo im podrška, da smo im zahvalni za učenje, iskustvo i ljubav koju su nam donijeli u život i kako nam je najvažnije da budu sretni i zadovoljni ljudi. Neka svaki tren žive ispunjeno. Potičimo ih da maštaju, pomiču granice, postavljaju ciljeve i lete za svojim snovima, težeći njihovu ispunjenju. Tako će postajati bolji ljudi, jer samo su sretni ljudi dobri, a dobrota kao vrhunska vrlina je ono čega svijetu manjka. A manjka i mira, poštenja i zahvalnosti.
Vrline su vječne, učimo ih pravom, učimo ih bitnom. Svijet će spasiti jedino ljudi koji idu pravim putem. Izbor je naš, svi smo odgovorni. Stoga budućnost doslovno jest u rukama roditelja. Novi, humaniji i čovjeka dostojan svijet, u kojem će svatko imati pravo na sreću, zdravlje i blagostanje, stvorit će jedino djeca koju odgojimo u tom duhu. No, ako nam se i učini da su mladi u nečemu negativni, "lošiji od nas", sjetimo se...
... "Živimo u dekadentnom vremenu. Mladi više ne poštuju roditelje. Drski su, nestrpljivi, posjećuju taverne i nemaju nikakve samokontrole." (natpis iz egipatske grobnice, 3000 godina prije Krista)
|