Nutricionizam

Žudnja za okusima

Organizam najčešće sam signalizira kad mu nešto nedostaje, i to pojačanom željom za određenom vrstom hrane

Djeca u odnosu na odrasle imaju nešto više okusnih pupoljaka, dok stariji imaju slabije izražen osjet za okus. Važnost osjeta okusa je da omogući odabir hrane u skladu sa željama pojedinca, ali i potrebama tkiva za određenim hranjivim tvarima. Tako se razlikuju primarni okusi slatkoga, slanoga, kiseloga, gorkoga i ljutog. Debljina, među ostalim, može biti posljedica žudnje za okusom.

Tko mu može odoljeti

Slatko je jedan od najstarijih okusa. Okus slatkog daje više vrsta spojeva: šećeri, glikoli, alkoholi, aldehidi, esteri, i uglavnom su gotovo svi organske prirode. Svi ugljikohidrati u konačnici se moraju razložiti na jednostavne šećere: glukozu, fruktozu i galaktozu. Organizam jednostavne šećere lakše iskoristi na razini stanice.
Glukoza je osnovni izvor energije za naše stanice i ujedno jedini izvor energije za živčane stanice. Ona je naše pogonsko gorivo. Okus slatkog razvija se rano, već nakon rođenja (majčino mlijeko je slatkasto). To je na neki način najugodniji okus, pa njime najčešće izražavamo emocije. Slatko se daruje i njime se izražavaju naklonost, simpatije i zahvalnost. Slatkim se nagrađuje, dočekuju drage osobe, slatko čini dječju radost većom, a slavlja potpunijim.
Okus slatkog jača, stimulira, energizira i popravlja raspoloženje, jer neke tvari slatkog okusa dovode do lučenja serotonina koji stvara osjećaj ugode i zadovoljstva. Kad osjećamo manjak energije, mentalnu iscrpljenost i umor, a pritom nam je i raspoloženje sniženo, imat ćemo želju za tom vrstom hrane.
Ugljikohidrati se metabolički razlažu u šećere. Pritom se razlikuju integralni od rafiniranih. Cjeloviti ili integralni ugljikohidrati koje nalazimo u integralnim žitaricama, pecivima, integralnoj tjestenini (niskoga glikemičkog indeksa) sporije otpuštaju glukozu u krv, osjećaj sitosti traje dulje, a energija se bolje iskoristi na razini stanice. Za razliku od njih, rafinirani (slatkiši slastice, kolači), koji su bogati saharozom, naglo podižu razinu šećera u krvi, a samim tim i inzulina. Brzo stvaraju osjećaj sitosti, ali smo poslije toga brzo gladni, a kalorijski unos višestruko se povećava.
U svakom slučaju, sa slatkim ne treba pretjerivati, a kad god možemo, prednost treba dati integralnim slasticama. Ako smo u organizam unijeli više slatkog, fizička aktivnost i kretanje, odnosno mišićni rad, najprije potroše višak kalorija. Naime, ugljikohidrati sami po sebi ne debljaju ako se iskoriste kao energija na razini stanice, ali deblja višak ugljikohidrata koje organizam odlaže u masno tkivo (rezervna energija).

Za lakšu probavu hrane

Osjet kiselog daju kiseline (koncentracija vodikovih iona) i što je njihova koncentracija veća, hrana je kiselija. Kiselo unosimo kroz voće, povrće, voćne sokove, vino, mliječne proizvode, ocat i slično, a potiče lučenje probavnih sokova, otvara tek i čini hranu probavljivijom.
Kiselo povrće olakšava probavu, a organizam opskrbljuje biljnim vlaknima i potrebnim mineralima te vitaminom C. Kiselo zelje u nekim je krajevima gotovo jedini izvor vitamina C tijekom zime.
Kiseli okus koji dolazi od kiselina regulira enzimsku aktivnost unutar stanica. Enzimi se lakše aktiviraju i bolje djeluju u neutralnom ili blago kiselom mediju. Brže se odstranjuju štetne tvari iz organizma, viskoznost krvi je manja, a mikrocirkulacija bolja. Kiselo nam odgovara, primjerice, kod upalnih stanja, povišenja tjelesne temperature, alimentarne intoksikacije (trovanje hranom), osjećaja mučnine i težine u želucu. Naravno da i u izboru kisele hrane treba biti umjeren, u protivnom organizam opterećujemo prekomjernom kiselinom.