Mučenik za znanost
Tko su ljudi koji dobrovoljno sudjeluju u napornim kliničkim testiranjima lijekova i koja im je motivacija
Zašto se neki ljudi višekratno javljaju za sudjelovanje u kliničkim ispitivanjima? Istraživanja pokazuju da novac nije jedini motiv, no jesu li ljudski zamorci previše različiti od ostalih da bi mogli biti valjan uzorak populacije?
Dobrovoljci koji sudjeluju u kliničkim ispitivanjima u sklopu provjere djelotvornosti i sigurnosti lijekova dolaze u situacije kojih se većina "običnih" ljudi kloni. Sudionici stavljaju istraživačima na raspolaganje cijeli organizam; vade im krv nebrojeno puta, ispiru nos, guraju cjevčice u sve otvore i ubrizgavaju oslabljene ili izmijenjene uzročnike raznih bolesti, da bi zatim na njima mogli testirati lijek. Doprinos ovih ljudi medicinskoj i farmaceutskoj znanosti je golem, jer bez njih ne bi postojale brojne uvriježene terapije. Oni su ključan čimbenik koji omogućuje stjecanje novih znanja o ljudskom organizmu. Samo u Americi 20 milijuna građana godišnje sudjeluje u kliničkim ispitivanjima na sveučilištima, u bolnicama, farmaceutskim i biotehnološkim kompanijama. Mnogi se javljaju na veći broj ispitivanja, a ankete pokazuju da se 44 posto sudionika upisuje na između dva i pet ispitivanja. U razmaku od tri godine čak ih je 14 posto sudjelovalo u 18 ili više kliničkih pokusa.
Dežurni dobrovoljci
Dok bolesnici imaju dobrih razloga javljati se na kliničke pokuse na kojima se testira eksperimentalna terapija, što, osim novčane naknade, motivira zdrave pojedince da se prijave kad nemaju uočljivu medicinsku korist od napora kojima se podvrgavaju?
Jesu li ti profesionalni zamorci, za koje je sudjelovanje u pokusima nešto poput životnog stila, mazohisti koji vole biti iskorištavani? Ili su možda hipohondri, sretni da su stalno u rukama stručnjaka koji ih svakodnevno pregledavaju? Ili su zaljubljenici u rizik i uzbuđenja koja klinička istraživanja neizbježno donose?
Magazin Psychology Today razgovarao je s nekolicinom "mučenika za znanost", i svi su dali slične odgovore na pitanje što ih navodi da se prijavljuju na testiranje lijekova i drugih tretmana. Uvijek se radi o kombinaciji čovjekoljublja, radoznalosti, uzbuđenja i osobnog, uglavnom materijalnog interesa.
Jedan ispitanik, 70-godišnji Bob Peer, prošao je stotinjak testiranja u manje od četvrt stoljeća. Osim što su ga ubadali u svaki kvadratni centimetar kože i snimali svim mogućim instrumentima svaki vitalni organ, devet je godina služio kao živa "lutka" studentima koji su učili kako izvoditi pregled prostate. To se zove strpljivost i upornost.
"Ako veći dio populacije nerado obavlja određene preglede čak i kad im je to od presudne važnosti, a manji dio pristaje na niz takvih pregleda iako im nisu potrebni, razumno je upitati se zašto to čine", kaže danski psiholog Henning Jensen. Ta pitanja nisu obična ljudska radoznalost, jer o odgovorima na njih ovisi valjanost i pouzdanost tisuća ranijih, a i budućih istraživanja.
Psiholog Carl Tishler s Državnog sveučilišta u Ohiju utvrdio je da se osobe koje se javljaju na brojna klinička istraživanja uvelike razlikuju od običnih ljudi. A te razlike utječu na rezultate dobivene tijekom ispitivanja. "Poznato je da se osobnost odražava na metaboličke procese i imunosne reakcije, što baca sjenu sumnje na ishode testiranja u kojima sudjeluju dobrovoljci. Stručnjaci moraju proučiti kako razlike u osobnostima utječu na funkcioniranje organa i tjelesne reakcije prilikom testiranja lijekova", napominje Tishler.
No, znanstvene ustanove koje provode klinička ispitivanja uglavnom ne testiraju dobrovoljce da bi utvrdili jesu li podobni za sudjelovanje. "Nije mi poznat nikakav standardni test kojim bi se isključila psihopatologija kod ‘normalnih’ dobrovoljaca", kaže Nancy Kass, bioetičarka na klinici Johns Hopkins u Baltimoreu. "Vjerojatno je svakome u interesu zaobići to pitanje da ne bi morali odbacivati dobrovoljce, čak ako je poneki od njih i nestabilan."
Muljanje na testovima
Dobrovoljci nisu iskreni u prijemnim testovima. Nekoliko istraživanja pokazalo je da su skloni davanju lažnih odgovora vezanih uz zdravstveno stanje, potrošnju lijekova, sklonost nikotinu, alkoholu i drugim drogama. Oko 15 posto ih taji svoju pušačku naviku.
To navodi na pretpostavku da, ako dobrovoljci istraživačima u prijemnim testovima govore ono što žele čuti, možda čine isto i kad odgovaraju na pitanja o kliničkom ispitivanju, primjerice o nuspojavama lijekova i subjektivnom osjećaju.
Ipak, još su prije 50 godina istraživanja dala naslutiti da velik broj "ljudskih zamoraca" ima tjelesna ili psihička obilježja kojima se izdvajaju iz opće populacije. Pregledom medicinske literature Tishler je 2003. otkrio da velik udio "dežurnih" dobrovoljaca ima ozbiljan zdravstveni poremećaj, pa i psihijatrijski, te da posjeduje značajke ličnosti na temelju kojih odstupa od norme i prosjeka.
Nije nužno da pate od Münchausenova sindroma te da se prave ili si umišljaju da su bolesni kako bi si priskrbili suosjećanje i brigu. Dobrovoljci su sličniji ljudima koji skaču s padobranom ili kockaju - njihovi temperamenti čine ih otpornijima na određene rizike.
Jedno španjolsko istraživanje iz 1992. utvrdilo je da su kod dobrovoljnih sudionika kliničkih istraživanja znatno zastupljenije osobine kao što su žudnja za uzbuđenjima, otpor prema monotoniji, ekstrovertiranost i psihotičnost. To istraživanje dovelo je do sličnih rezultata kao i jedno proučavanje vojnika. Pokazalo se da oni koji se javljaju na više riskantnih zadataka imaju znatno nižu tjeskobu od onih koji se odbijaju javiti.
Nikakvo čudo, tjeskobne su osobe osjetljivije pa im nije potreban dodatan stres, a osobe koje su otpornije na tjeskobu aktivno traže stres da bi se osjetile živima. Primjerice, u jednom pokusu od 60 dobrovoljaca samo ih je 12 (20 posto) spomenulo da je zabrinuto zbog mogućih posljedica po zdravlje, a i tih 12 je tu brigu spomenulo tek kad su im je istraživači sugerirali.
Nedovoljno reprezentativni
"Kakvi se zaključci mogu izvesti na temelju reakcija organizma na neki lijek ili patogen, ako se ljudi na kojima su izvedena ispitivanja različiti od većine onih kojima je taj lijek uopće namijenjen?", pita se Tishler.
Razlike u psihičkim osobinama vrlo su važne, jer psiha ima duboke korijene u mozgu. Sva obilježja osobnosti, primjerice optimizam i pesimizam, otpornost ili osjetljivost na stres, sklonost novotarijama ili rutini, proizlaze iz moždane fiziologije.
Japanski znanstvenici otkrili su da je apsorpcije lijeka u krvotok brža kod visoko neurotičnih pojedinaca, nego kod manje neurotičnih. Primjerice, osobe kod kojih je naglašena sklonost uzbuđenjima, a takvih je mnogo među dobrovoljcima za klinička ispitivanja, reagiraju drukčije na lijek od ostalih zbog varijacija u moždanoj kemiji. Nadalje, osobe sklone uzbuđenjima, uz bolje raspoloženje, imaju višu otpornost na stres i jači imunitet. Takav imunitet povećava rezistenciju na bolesti te pojačava djelovanje cjepiva, što iskrivljava ishode određenih kliničkih ispitivanja.
"Javljanju na medicinska ispitivanja skloniji su ljudi koji ne doživljavaju opasnost i rizik kao većina", napominje Jensen. "Što znanost može naučiti o djelovanju nekog lijeka ili terapije ako je njihova djelotvornost ispitana na skupini ljudi koja predstavlja iznimku u populaciji?"
|
