Pedijatrija

Kako djeca osjećaju šećernu bolest

Najveći doprinos liječenju su koordinacija svih članova tima,
malog bolesnika i njegove obitelji, njihova edukacija i motivacija

Intervju: doc. dr. sc. Veselin Škrabić, spec. pedijatar - endokrinolog; Nerina Cvjetković, vms, Klinika za pedijatriju KBC-a Split
Razgovarala: Nikolina Vidović, bacc. ms, Oktal Pharma

Djeca sa šećernom bolešću žele biti najprije djeca i ne razlikovati se od drugih. Ne vole svoju bolest, štoviše katkad je mrze jer im donosi neugodnosti i teškoće, pa osjećaju ljutnju i neraspoloženje, što se nerijetko očituje kao poremećaj ponašanja i bunt. Zato je osnovni zadatak članova dijabetološkog tima smanjiti osjećaj kod djeteta "ja sam drukčiji".

Nakon postavljanja dijagnoze, s obzirom na potencijalno razarajući učinak na dijete i obitelj, postupci medicinskog osoblja, osposobljavanje i podrška vrlo su važni za prihvaćanje bolesti, usvajanje vještina i stvaranje entuzijazma. Jednostavno objašnjenje uzroka glasilo bi: to je kombinacija loše sreće i nasljednog čimbenika, vaše dijete je "na krivom mjestu u krivo vrijeme", postojao je utjecaj okoline na razvoj šećerne bolesti.
O šećernoj bolesti kod djece porazgovarali smo s višom medicinskom sestrom Nerinom Cvjetković i pedijatrom - endokrinologom, doc. dr. sc. Veselinom Škrabićem, koji su na početku istaknuli kako su nužni svrsishodni postupci i optimističnost medicinskog osoblja, jer šećerna bolest postaje dio njihove osobne i obiteljske svakodnevnice, a s bolešću je povezana svaka daljnja minuta budućeg života djeteta i njegove obitelji. Stoga je njihova poruka: ne sramite se, ne krivite sebe i ne tražite krivce.

Predlažem da se najprije pozabavimo statistikom. Gospodine Škrabić, imate li podatke o tome koliko je godišnje novootkrivenih malih dijabetičara u Hrvatskoj?
Nažalost, učestalost šećerne bolesti posljednjih desetljeća povećava se u gotovo svim europskim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, posebno u mlađim dobnim skupinama. Podaci o novim bolesnicima sa šećernom bolešću u populaciji djece i adolescenata su sljedeći:

• novootkriveni oboljeli od šećerne bolesti u populaciji djece od 0 do 14 godina (mlađi od 15 godina) 
  - 2004. - 102
  - 2005. - 98
  - 2006. - 90
  - 2007. - 99
• novootkriveni oboljeli od šećerne bolesti u populaciji djece od 0 do 18 godina (mlađi od 18 godina)
  - 2004. - 112
  - 2005. - 106
  - 2006. - 100
  - 2007. - 112

Kako bismo olakšali roditeljima otkrivanje šećerne bolesti, recite nam kako je prepoznati i kada i gdje mogu potražiti pomoć liječnika?
Roditelji trebaju posumnjati na šećernu bolest i potražiti pomoć liječnika u slučaju noćnog mokrenja - dijete koje se počne dizati noću i mokriti u postelju, mlađe dijete koje je kontroliralo mokrenje, ali počinje noću mokriti u postelju - te u slučaju učestala dnevnog mokrenja i pojačana žeđanja, koje prati mršavljenje. Poliurija (učestalo mokrenje) i polidipsija (učestalo žeđanje) prvi su prepoznatljivi znakovi šećerne bolesti. Ako se ne prepoznaju, slijedi pogoršanje općeg stanja djeteta, osjećaj malaksalosti i umora, moguća je i bol u trbuhu s povraćanjem te pomućenje svijesti. Naime, zbog nedostatka inzulina dolazi do sloma u metabolizmu, pa se javlja dijabetička ketoacidoza (DKA) različita stupnja, a to je stanje s mogućim smrtnim ishodom.
 
Možete nam pobliže objasniti hitna stanja u šećernoj bolesti?
To su hipoglikemija i ketoacidoza. Hipoglikemija je redovit pratilac svih koji su na inzulinskoj terapiji. Ketoacidozu nalazimo u oko 30 posto novootkrivenih oboljelih, a pojava DKA je alarm za članove tima i upućuje na nedostatnu educiranost o šećernoj bolesti, slabu suradljivost, emocionalne i vrlo često obiteljske probleme. Povraćanje i proljev katkad možemo smatrati hitnim stanjima jer zahtijevaju primjenu infuzije, kako bi se razina glukoze u krvi održavala unutar zadovoljavajućih vrijednosti.

Oboljeli od šećerne bolesti tipa 1 ne mogu živjeti bez inzulina. Je li on jedina terapija?
Da, inzulin je definitivno jedina i najbolja terapija. Ne samo za kontrolu šećerne bolesti nego i za preživljavanje, nužno je davati inzulin u potkožno tkivo. Terapija se može primjenjivati kao:

• inzulinska štrcaljka - konvencionalna terapija (primjena inzulina dva puta na dan)
• pen injektor - intenzivirana terapija (primjena inzulina četiri i više puta na dan)
• inzulinska pumpa - kontinuirani 24-satni dotok inzulina.

Zadržimo se malo na potonjem - inzulinskoj pumpi. U posljednjih nekoliko godina mnogo se priča o njoj. Što je to i kakav je princip njezina rada?
U pravu ste, mnogo se priča o njoj upravo zato što je sve češći izbor liječenja šećerne bolesti tipa 1 pomoću inzulinske pumpe, koja omogućuje 24-satnu isporuku inzulina. Mehanizam za njezino programiranje pruža mogućnost kontinuirane isporuke male doze inzulina tijekom dana i noći (bazalna doza), kako bi se zadovoljila potreba organizma za inzulinom između obroka. Pomoću pumpe prije svakog obroka se daju i bolus doze, čija količina ovisi o izmjerenoj razini glukoze u krvi (GUK) i zbroju unosa ugljikohidrata po pojedinom obroku.
Inzulinska pumpa sastoji se od spremnika u kojem se nalazi inzulin te sustava (plastične cjevčice) putem kojeg se isporučuje u potkožje (trbuha, potkoljenice, glutealne regije). No, kako bi se izbjegla nedovoljna isporuka inzulina, mjesto primjene i infuzijski set treba mijenjati svakih dva do tri dana. Primjena inzulinske pumpe smanjila je broj primjena u subkutano tkivo sa 365 do 1825 na 125 do 140 na godinu (inzulinska pumpa = 1 primjena / 3 dana).