Tema broja: Ambrozija: dalekometna i iznimno alergena

Nekad piće bogova danas alergogena pošast

Svakako provjerite ima li ambrozije i u vašoj okolici i obavijestite o tome nadležne institucije

Ambrozija se u grčkoj mitologiji spominje katkad kao piće, a ponekad kao hrana bogova koja donosi besmrtnost svakome tko je konzumira. Poslastica je to bogova, koja se pravi od meda, vode, voća, sira, maslinova ulja i ječma. Tako je Tantalu, Zeusovu sinu, bila ukazana velika čast time što ju je jeo na planini Olimp. Ali, ukravši pritom božju ambroziju, namirnicu namijenjenu stanovnicima Olimpa, bio je osuđen na vječne muke.
Ambrozija je vrlo usko povezana i s nektarom, koji Homer opisuje kao hranu bogova, a ambrozija je u njegovim epovima opisana kao piće bogova. I ambrozija i nektar opisani su kao mirisne supstancije, koje protagonisti u Odiseji koriste kao parfeme, a Homer govori i o odjeći od ambrozije, pa čak i o ambrozijskim sandalama bogova.
Koncept pića koje uzrokuje besmrtnost primijećen je u barem dva indoeuropska jezika, grčkom i sanskrtu - grčka riječ ambrosia semantički je povezana s riječi "amrita" iz sanskrta, a obje označavaju upravo piće pomoću kojeg se postiže besmrtnost.

Znajući da je ambrozija zapravo korov čiji je pelud uzročnik jedne od najučestalijih alergija današnjice, ironično je da dijeli ime s hranom ili pićem olimpskih bogova, sinonimom za besmrtnost. Kako god, besmrtnost koju je ambrozija donosila bogovima s Olimpa, posjeduje u određenoj mjeri i ona sama, s obzirom na to da je vrlo rasprostranjen i tvrdokoran korov koji je gotovo nemoguće iskorijeniti.

Dalekometna i izuzetno alergogena

Ambrozija (u narodu poznata kao kratka ambrozija, limundžik, partizanka, fazanuša, pelinolisna ambrozija) najrasprostranjeniji je predstavnik svoga roda. Samonikla je, jednogodišnja biljka koja potječe iz prerijskih predjela Sjeverne Amerike, a u Europu je unesena potkraj 19. stoljeća kao slijepi putnik u sjemenu lucerke, žitarica i crvene djeteline. Širila se u Mađarskoj, dijelu Francuske, sjevernoj Italiji, Austriji, Ukrajini, Rumunjskoj, Vojvodini i Hrvatskoj. Prvi nalazi u Hrvatskoj zabilježeni su 1941. na području sjeveroistočne Hrvatske. Danas je najviše ima na prostoru između Save i Drave, ali sve se više širi i uz obalu, od Rijeke, Krka i Zadra, pa sve do ušća Neretve.
Vrlo je prilagodljiva, plodonosna i žilava biljka, kojoj pogoduju suha klima i otvoren okoliš. Raste uz putove, duž vodotoka, željezničkih pruga, nasipa, na neobrađenim poljoprivrednim zemljištima, zapuštenim vrtovima i gradilištima. Najčešće je susrećemo kao korov u kukuruzu, soji, suncokretu, šećernoj repi i povrtnicama. Može dosegnuti visinu i do 150 cm, stabljika je četverokutna, razgranata i obrasla dlačicama. Dugi listovi, 4 do 10 cm, jajolikog su oblika, dlakavi te višestruko perasto razdijeljeni. Biljka sadržava do 200 cvjetova, oprašuje se vjetrom i proizvodi do 8,000.000 peludnih zrnaca (od 5,5 do 10 grama peludnog praha). Zbog aerodinamičnosti pelud je lako pokretljiva i može se prenositi na udaljenosti i do 100 km. Biljka proizvodi velik broj sjemenki (od 3000 do 60.000) koje mogu preživjeti nepovoljne uvjete u zemlji tridesetak godina.

U našim krajevima ambrozija niče sredinom travnja, a cvate od početka srpnja do prvih mrazeva. Najviše dnevne koncentracije peludi ambrozije u zraku su potkraj kolovoza i početkom rujna. Kod osoba osjetljivih na pelud ambrozije, koja se smatra najalergogenijom biljkom, alergijske reakcije mogu se pojaviti već pri koncentraciji peludnih zrnaca od 20 do 30 u četvornome metru zraka. S obzirom na to da se i Hrvatska nalazi u središtu širenja ambrozije s vrlo visokim koncentracijama peludi u zraku, pojavila se potreba za organiziranom kontrolom širenja, odnosno suzbijanjem tog alergogenog korova u vrijeme cvatnje, kako bi se koncentracija peludi u zraku smanjila do te mjere da ne uzrokuje simptome alergijske reakcije (manje od 30 peludnih zrnaca u četvornome metru zraka).

Trećina populacije na nešto alergična

Posljednjih nekoliko desetaka godina zabilježen je porast broja osoba koje pate od alergijskih oboljenja. Prema novijim podacima, 30 posto ukupnog stanovništva boluje od neke vrste alergije, s tim da od tog broja u Hrvatskoj
7 do 10 posto stanovništva pati od peludne alergije.

U najčešće alergene ubrajaju se pelud (u našem podneblju pelud ambrozije poznata je kao najalergogenija), grinje, kućna prašina, životinjska dlaka, spore plijesni, hrana, aditivi, konzervansi, otrovi insekata i UV zrake.

Najčešći oblik alergije na pelud je alergijski rinitis, poznat i kao peludna hunjavica. Riječ je o alergijskoj bolesti gornjih dišnih putova koja se javlja sezonski, u početku kao alergija na peludi trava, a kasnije vrlo često i na peludi stabala i korova. Zato je karakteristično da se peludna hunjavica javlja u proljeće i ljeto, paralelno s cvatnjom određenih biljaka i pojavljivanjem određene vrste peludi u zraku.

Simptomi alergijskog rinitisa su kihanje, svrbež nosa, osjećaj začepljenosti i neprohodnosti nosa, katkad i smanjen osjet njuha te obilni vodenasti iscjedak iz nosa. Uz nosne simptome, mogu se javiti i očni simptomi (konjunktivitis), kao što su svrbež, suženje i pečenje očiju.

Za vrijeme dobrih meteoroloških prilika, kad je toplo i suho vrijeme, uz minimalnu količinu vlage i visokom tlaku zraka, u zrak se oslobađaju velike količine peludi. Za sunčanih i vjetrovitih dana najveća koncentracija je ujutro, pa u to vrijeme valja izbjegavati otvaranje prozora. Koncentracija peludi u zraku ovisi i o klimatskim i mikroklimatskim uvjetima te vegetaciji određenog podneblja. U našim uvjetima, u kontinentalnom vegetacijskom pojasu maksimum polenacije javlja se od sredine travnja do sredine rujna (cvatnja lijeske u veljači, breze u ožujku i travnju, trava u svibnju i lipnju, korova u srpnju, kolovozu i rujnu). U primorskom vegetacijskom pojasu maksimum polenacije nastaje već u rano proljeće te potkraj ljeta i početkom jeseni, kad je izražena cvatnja korova i nekih trava (cvatnja masline, crnog bora i čempresa u veljači i ožujku, trava u travnju i svibnju, korova tijekom cijele godine).

S obzirom na povezanost gornjih (nos, ždrijelo, grkljan) i donjih (bronhi i pluća) dišnih putova, logično je da vrlo često postoji i povezanost njihovih oboljenja (alergijski rinitis - sinuitis - nosna polipoza - astma).
Ako se ne liječi, alergijski rinitis izaziva otečenost nosne sluznice i dovodi do suženja sinusnih ušća, što vremenom pogoduje razvoju kroničnog rinosinuitisa.
Postoji i povezanost nosne polipoze s različitim kroničnim bolestima dišnog sustava, kao što su astma, kronični sinuitis i kronični rinitis. Statistički podaci pokazuju da oko 15 posto bolesnika s nosnom polipozom ima astmu, a 30 do 70 posto bolesnika s astmom ima kronični rinosinuitis s nosnom polipozom.

Zbog međusobne povezanosti bolesti gornjih i donjih dišnih putova, za liječenje primarne bolesti, kao i za smanjenje simptoma sekundarne, važno je na vrijeme dijagnosticirati bolest i početi primjenjivati određenu terapiju.