Psihologija

Opasna sredstva za "dizanje" i "spuštanje"

Najmanje svaki peti građanin nalazi se u stanju pojačanog stresa, no većina si pokušava pomoći na štetne načine

Koja je ljudska osobina najvažnija za sretan život? Je li to možda inteligencija? Nemojmo se šaliti! Tjelesna snaga? Ni ona nije presudna. Mnogo je važnije imati visoku otpornost na stres.
Koliko je različita stresna tolerancija među ljudima, pokazuje i činjenica da su neki sposobni podnijeti dugogodišnji zatvor, ropstvo ili nasilje, dok se drugi razbolijevaju i od manjih stresova, kao što su povećanje kamate na kredit, razmirice s rođakom ili pretrpljena uvreda u društvu.
Otpornost na stres ili stresna tolerancija je količina stresa koju je pojedinac u stanju podnijeti bez razbolijevanja. Tko je sposoban otrpjeti veći stres, nije samo imuniji na bolesti, nego može u životu više riskirati u potrazi za uspjehom, znajući da mu ni nepovoljne okolnosti ne mogu ozbiljno nauditi. Suprotno od otpornih ljudi, oni koji su osjetljivi prisiljeni su izbjegavati rizike i opasnosti, jer im izazivaju nepodnošljiv stres.
Prestresiranost je stanje u kojemu se nalazi organizam kad je izložen većem stresu od onoga koji može podnijeti. S obzirom na golem raspon otpornosti na stres koji postoji od čovjeka do čovjeka, prestresiranost nije nužno posljedica velike životne traume. Ako je riječ o posebno osjetljivom pojedincu, on može upasti u stanje prestresiranosti i od relativno malog stresa, a da pritom nije nimalo "razmažen", kako okolina katkad bezobzirno optužuje osjetljive ljude.

Prirodno preosjetljivi

Liječnici procjenjuju da se oko 10 posto ljudi rađa sa sniženom otpornošću na stres, a još ih toliko stječe nisku toleranciju tijekom života, obično pod utjecajem kroničnog ili traumatičnog stresa. To znači da se svaka peta osoba nije u stanju nositi sa svakodnevnim iskušenjima te da se slama i pod pritiskom koji zdravi ljudi uspijevaju izdržati.
Među najčešćim posljedicama visoke osjetljivosti na stres su smetnje u radu središnjega živčanog sustava, osobito depresija, anksioznost, kronični umor, poremećaji prehrane i spavanja, smanjen spolni nagon i impotencija. Uz središnji živčani sustav, i mnogi drugi organi padaju kao žrtve prestresiranosti. Mnogi slučajevi srčanog i moždanog udara, čira na želucu i karcinoma vuku podrijetlo od prestresiranosti.

Budući da u stanju prestresiranosti čovjek pati, razumljivo je da si pokušava na neki način pomoći kako bi ublažio patnju. Iako medicina posjeduje sredstva kojima je moguće tu patnju ublažiti bez nanošenja štete organizmu, većina prestresiranih liječi se na svoju ruku, slijedeći pučke savjete.

Pučka sredstva za ublažavanje patnje od prekomjerna stresa pripadaju stimulansima ili sredstvima za dizanje te trankvilizantima, odnosno sredstvima za smirenje. Izbor konkretnog sredstva ovisi o tome koji oblik patnje osoba želi u određenom trenutku ublažiti.
Većina stimulansa i trankvilizanata štetna je, no njihov je čar u tome što njihovo uzimanje nije povezano s osjećajem sramote. S druge strane, odlazak psihijatru ili psihologu, stručnjacima koji su specijalizirani za pitanja osjetljivosti na stres i prestresiranosti, u većini se društava smatra znakom slabosti ili čak ludila.

Riskantno dizanje

Najpoznatiji i u svijetu široko korišteni stimulansi su kava i drugi kofeinski napitci, zatim šećer, nikotin i amfetamini. Stimulansi nakratko dižu energiju (otud nadimak dizači), pa za njima osobe posežu kad su umorne, trome i potištene.

Stimulansi svoj poticajan učinak ostvaruju tako što potiču lučenje nekog od neurohormona koji izazivaju osjećaj ugode, ushićenosti ili motiviranosti. Problem je u tome što pozitivan učinak tih sredstava traje kratko, pa brzo nastupa novi pad energije, koji zahtijeva novu dozu stimulansa. Takav je učinak posebno uočljiv kod šećera, odnosno kolača, keksa, bombona, čipsa i drugih namirnica s visokim udjelom ugljikohidrata. Oni konzumentu pružaju brz uzlet, ali ga ubrzo bolno spuštaju, kao u ludoj vožnji na rollercoasteru.
Fiziološki mehanizam kojim djeluju stimulansi takav je da dugoročno odvikava organizam od vlastite proizvodnje hormona ugode te ga stavlja u ovisnost o novim i sve većim dozama stimulansa. Osoba tako s vremenom unosi sve više štetnih tvari, koje joj sve manje pomažu i na taj način postaje bolesnija nego što je bila prije početka avanture sa stimulansima.

Amfetamini - žestoki stimulansi 

Među bitnim posljedicama stresa su iscrpljenost i pad imuniteta, a budući da radne i obrazovne potrebe, kao i želja za zabavom, zahtijevaju mnogo energije, prestresirani ljudi posežu i za žešćim stimulansima.
Kad šećer i kofein nisu dovoljni za podizanje energije i motivacije, mnogi se okreću amfetaminima, izuzetno potentnim stimulatorima središnjega živčanog sustava. Amfetamini su skupina sintetičkih droga koje su kemijski srodne i imaju slične učinke na organizam. Najjači oblik amfetamina je metamfetamin.

Amfetamini su srodni efedrinu, tvari koja se nalazi u azijskoj biljci mahuang ili efedra, koju Kinezi rabe kao stimulans više od 5000 godina. Efedrin je otkriven 1887., a odmah je po uzoru na njega sintetiziran i amfetamin. U početku su ga liječnici koristili za širenje dišnih putova, pa i danas postoje kapi za otčepljenje nosa na bazi efedrina.

Neobično, ali učinci amfetamina na središnji živčani sustav u zapadnoj su medicini uočeni tek 1933., a ubrzo je počela i zloporaba te tvari.
Kao rekreativna droga, amfetamini su poznati pod nazivom speed, koji se najčešće prodaje kao prašak, ali i u tabletama, kristalićima ili rjeđe kao tekućina. Njezini učinci uključuju euforiju, svježinu, pojačanu aktivnost i osjećaj sitosti. Neki ga koriste radi povećanja radnog učinka ili u ispitnim rokovima, jer poboljšava koncentraciju i pamćenje. Drugima služi za provođenje dugih besanih noći na plesnjacima ili raskalašenim zabavama. Među ženama je popularan u sklopu dijete, jer osim što suzbija glad, ubrzava metabolizam i pospješuje sagorijevanje masnoća.
Konzumenti mogu provesti nekoliko dana uzastopce bez spavanja, no u tom se razdoblju organizam prekomjerno iscrpljuje, što nakon prestanka djelovanja doze izaziva jake napade tjeskobe ili depresije. Moguć je i nastup sindroma zvanog amfetaminska psihoza, koja nalikuje kokainskoj psihozi ili paranoidnoj shizofreniji. Do tog poremećaja dolazi nakon produljenog uzimanja većih doza speeda, ali katkad i ako je osoba neredovito uzimala samo male doze. Simptomi amfetaminske psihoze su halucinacije, paranoja i nekontrolirano nasilno ponašanje.

Ecstasy je droga iz klase amfetamina i poznata je po kratici MDMA. Uzima se u tabletama (katkad nose imena modnih dizajnera ili likova iz crtića), kapsulama ili prašku. Njezina osobitost je u tome što stvara osjećaj intimnosti i smanjuje strah i tjeskobu. Neki stručnjaci smatraju da od nje može biti koristi u liječenju depresije i posttraumatskoga stresnog poremećaja, no u većini je zemalja njezina uporaba ilegalna.

Jedan oblik amfetamina, dekstroamfetamin, u nekim je zemljama legaliziran kao terapija za poremećaj pomanjkanja pažnje s hiperaktivnošću.

Amfetamini djeluju tako što potiču lučenje dvaju važnih neurohormona, noradrenalina i dopamina, u središnjem živčanom sustavu. Kad je u optjecaju između neurona više tih neurohormona, osjećamo se življi, budniji, poduzetniji i motiviraniji. Taj učinak amfetamini ostvaruju tako što se vezuju uz presinaptičke receptore noradrenalina i dopamina te izazivaju otpuštanje spomenutih neurohormona u sinaptičku pukotinu, odakle podražuju susjedne neurone. Dodatni mehanizam kojim amfetamini stimuliraju mozak je sprječavanje ponovne pohrane noradrenalina i dopamina, čime produljuje njihovu sposobnost podraživanja neurona i aktivacije živčanog  sustava.

Amfetamini se uzimaju oralno i dobro se resorbiraju, pa njihovi učinci nastupaju već nakon 30 do 60 minuta od uzimanja, a traju između šest i osam sati. Nažalost, kao i na većinu drugih droga, mozak se na amfetamine brzo navikava, pa su za isti učinak potrebne sve veće doze, a "skidanje" s vremenom postaje sve teže i bolnije.