Tema broja: Debljina u dječjoj dobi - važnost prevencije

Problem globalnih razmjera

Pri razradi preventivnih programa potreban je širok pristup s dugoročno usmjerenim nacionalnim programom

Hrvatsko društvo za preventivnu i socijalnu pedijatriju, uz ostale suorganizatore, sredinom prošle godine organiziralo je simpozij Prevencija debljine u dječjoj dobi, peti simpozij preventivne pedijatrije održan u Skradu, mjestu s klimatskim karakteristikama povoljnim za zdravlje djece.
S obzirom na to da broj osoba s prekomjernom težinom i dalje raste, godine 1998. Svjetska zdravstvena organizacija tu pojavu je označila globalnom epidemijom. U SAD-u, prema periodičnim nacionalnim istraživanjima zdravlja i prehrane (National Health and Nutrition Examination Survey - NHANES), učestalost debljine stalno se povećava, počevši od školske dobi do odrasle, a posebno među ženskom populacijom. U ispitivanju provedenom od 1988. do 1991. prekomjerna težina u grupi 20-godišnjaka bila je zastupljena oko 20 posto, u muškoj grupi od 50 do 60 godina iznosila je 42 posto, odnosno u ženskoj 62 posto.
Projekt NHANES prati rast djece u pojedinim intervalima od 1963. i bilježi stalan porast težine. U posljednjem ispitanom razdoblju od 1988. do 1991. učestalost debljine porasla je sa 15 na 21 posto. Usporedba je prekomjerne težine i debljine u djece puno teža nego u odraslih, i to zbog nedostatka konzistentnih međunarodnih kriterija za dječju dob.

Indeks tjelesne mase - standard procjene

U idealnim uvjetima dijagnozu debljine trebalo bi postaviti na temelju određivanja tjelesnog sastava (body composition), što u svakodnevnim uvjetima nije praktično. Ostali pokazatelji koji bi upućivali na pretilost ili rizik za razvoj pretilosti u djece nisu standardizirani. U tu je svrhu korišteno nekoliko parametara: tjelesna težina, omjer težine i visine, debljina kožnog nabora, ali nijedan se nije pokazao zadovoljavajućim.
BMI (Body Mass Index - indeks tjelesne mase) je prihvaćen kao standard za procjenu debljine u odraslih, a u kliničkim smjernicama Clinical Giudelines for Overwieght in Adolescent Preventive Servicesa predloženo je korištenje BMI-a kao skrining metode za procjenu pretilosti i u adolescenata. Preporučeno je da djecu čiji je BMI veći od 95 percentile za dob i spol ili je veći do 30 kg/m2 treba smatrati pretilom te ih uputiti na dijagnostičku obradu i pratiti. Ako je BMI između 85 i 95 percentile, smatra se da djeca imaju povećan rizik za pretilost. Stoga treba provesti dodatno ispitivanje obiteljske anamneze, izmjeriti krvni tlak, odrediti lipidograme te procijeniti zabrinutosti zbog tjelesne težine. Novija istraživanja pokazala su dobru korelaciju BMI-a i ukupnog sadržaja tjelesne masti, odnosno postotka masnog tkiva u organizmu čime je potvrđena prikladnost korištenja BMI-a kao mjere pretilosti u djece i adolescenata.
Podaci praćenja stanja uhranjenosti djece, izračunati prema vrijednostima indeksa težine za visinu, pokazuju da povećanu tjelesnu masu ima 10,5 posto školske djece, a 3,8 posto je pretile djece (Antonić K. i suradnici).
Postoji korelacija između težine u djetinjstvu i odrasle dobi. Normalna je vrijednost te povezanosti manja od 0,5. Rizik debele djece da ostanu debela i kad odrastu dva je puta veća od rizika djece koja nisu debela. Trećina djece debele u predškolskoj dobi postaju debeli i odrasli, a u školskoj dobi polovica debele djece ostaju takvi i kad odrastu. Očito je da se korelacija debljine djece i debljine odraslih povećava s odrastanjem.
Neke studije pokazuju da je obiteljska povezanost debljine posljedica određenih obrazaca ponašanja u obitelji, jer zajedničke prehrambene navike ili fizičke aktivnosti određuju i stanje uhranjenosti njezinih članova.
Uglavnom se ističe multifaktorski koncept debljine, čime se nastoji povezati genetske čimbenike, prehrambene navike i fizičku aktivnost s nastankom debljine. Smatra se da je tjelesna težina determinirana interakcijom genetskih, okolinskih, psihosocijalnih i metaboličkih faktora koji djeluju putem fizioloških medijatora energetskog unosa i potrošnje. Pretilost je stoga heterogena skupina stanja s nekoliko mogućih uzroka, a ne jedinstven poremećaj.