Tema broja: Debljina u dječjoj dobi - važnost prevencije

Problem globalnih razmjera

Pri razradi preventivnih programa potreban je širok pristup s dugoročno usmjerenim nacionalnim programom

Prevencija na nacionalnoj razini

Pred velikom smo epidemijom debljine, a logičan je slijed javnozdravstvenih razmišljanja poduzimanje preventivnih programa. Na nesreću, debljina je teško preventibilna jer je riječ o multifaktorskom problemu koji je uvjetovan nasljednim čimbenicima, socijalnim uvjetima, stilom života, prehrambenim navikama i stupnjem tjelesnih aktivnosti, ali i odgojnim elementima.
U mnogim su zemljama programi više usmjereni prema terapijskom nego preventivnom pristupu. Takav koncept posebno podržava farmaceutska industrija, a preventivni se programi ne prepoznaju jer su potrebna ulaganja na dugi rok, često s neizvjesnim rezultatima. Uz to, kad je riječ o debljini djece, razmišlja se u smjeru da će se stanje promijeniti razvojem, a moguće komplikacije povezane s debljinom nešto su što će se možda dogoditi u daljnjoj budućnosti. U svakom slučaju, u svijetu nedostaje dobro strukturiranih preventivnih programa, posebno za djecu i mladež.
Cilj je primarne prevencije u širem kontekstu uspostava zdravog, aktivnog načina života, s definiranjem kulture zdrave prehrane koja se može ostvariti u određenoj zajednici. Sekundarna prevencija podrazumijeva nižu prevalenciju u zajednici. Naravno, granice nisu uvijek oštre jer je pitanje znači li primarna prevencija sprječavanje prelaska prekomjerne težine u debljinu ili je to već sekundarna prevencija. I podrazumijeva li tercijarna prevencija sprječavanje razvoja težih oblika debljine ili razvoj drugih kroničnih bolesti, tzv. bolesti komorbiditeta.
Da bi se izbjegla konfuzija u preventivnoj strategiji debljine, Institut za medicinu SAD-a predložio je alternativnu klasifikaciju prevencije debljine u tri razine:
a) indikativna
b) selektivna
c) univerzalna.

Indikativna prevencija usmjerena je primarno na pojedinca, obično s prekomjernom težinom, ali još nije debeo, pa preventivne aktivnosti mogu spriječiti debljinu.
Selektivna prevencija traži posebno rizične skupine stanovništva, s visokim rizikom da prekomjerno teška djeca postanu debela kad odrastu. Ti preventivni programi usmjereni su prije svega na grupe, i to preko škola, zdravstvenih centara, radnih i javnih mjesta.
Univerzalna prevencija ima za cilj stabilizirati situaciju vezanu uz debljinu u jednoj zajednici, po mogućnosti smanjenje incidencije i prevalencije debljine u zajednici. Ujedno se prihvaća koncept da tretman debljine u djetinjstvu prevenira debljinu u odrasloj dobi.

Što se tiče prevencije u djetinjstvu, svi programi trebaju biti usmjereni prije svega prema obitelji, školi i javnim medijima. S obzirom na to da je debljina učestalija u pojedinim obiteljima, zdravstveno odgojne mjere treba usmjeriti prema takvim obiteljima kako bi se, uz nasljedni čimbenik, pažnja usmjerila i na prehrambene navike i mjere tjelesne aktivnosti. Škola bi trebala preko nastavnika pomoći u zdravstvenoj edukaciji, ali i razvijanjem školskih kuhinja u praktičnom ostvarivanju zdrave prehrane.
Od okolišnih čimbenika koji pogoduju debljini posebno se ističu:

• reklamiranje visokokalorične hrane
• skupoća voća i povrća
• uporaba modernih transportnih sredstava umjesto pješačenja
• TV i sjedenje
• neaktivno slobodno vrijeme
• loša informiranost o zdravim stilovima života
• komercijalna provedba skupih procedura kako ostati vitak ili kako smršavjeti, koji stvaraju iluziju o uspjehu uz znatno izdvajanje novca.

U svakom slučaju, pri razradi preventivnih programa potreban je širok pristup s dugoročno usmjerenim nacionalnim programom.

Kako djelovati?

Terapijski je pristup usmjeren u nekoliko smjerova. Prije svega se to odnosi na edukaciju jer je važno da se pretilo dijete i njegove roditelje pouči kvantifikaciji energetskog unosa, interpretaciji dostupnih informacija i donošenju pravilnih dijetetskih odluka.
Temelj je liječenja pretilog djeteta redukcijska dijeta. Gubitak na težini izravno ovisi o smanjenju unosa kalorija u odnosu na njihovu potrošnju. U ukupnom dnevnom jelovniku oko 55 posto kalorija odnosi se na ugljikohidrate, oko 30 posto na masti, a približno 15 posto na bjelančevine. Pritom restrikcija kalorijskog unosa u djece mora biti individualizirana i pažljivo praćena da se ne bi kompromitirao normalan rast i razvoj, a zbog mogućih posljedica na zdravlje djeteta u razvoju ne bi se smjele koristiti brze dijete.
Prema novijim statističkim pokazateljima, smatra se da je prevalencija debljine u dječjoj dobi (ukupni broj debele djece) podjednako posljedica povećana unosa energije hranom i njezina smanjena gubitka tjelesnom aktivnošću. Ipak, tjelovježba kao jedini element terapije, bez smanjenja kalorijskog unosa, nije dovoljna za smanjenje tjelesne težine. Znatno veću ulogu tjelesna aktivnost ima u održavanju smanjene težine postignute redukcijom, tj. smanjenim kalorijskim unosom.
Pokazalo se da terapijski program koji uključuje promjenu ponašanja daje znatno bolje rezultate i jedino se promjenom stila života može postići dugoročni uspjeh. Stoga je za uspješan i dugotrajan učinak terapije u djece i adolescenata potreban psihološki pristup usmjeren na promjenu stavova, uvjerenja i ponašanja vezanih uz hranjenje i tjelesnu aktivnost.
U današnje vrijeme sve je više mogućnosti farmakoloških intervencija u liječenju debljine, koji, međutim, nisu odobreni za liječenje pretilosti u djece pa će taj oblik terapije pričekati rezultate istraživanja koja će uz potencijalni učinak spomenutih lijekova dokazati i njihovu neškodljivost za djecu u razvoju.
Kirurški postupci koji se koriste u liječenju pretilosti su gastroplastika i jejunoilealno premoštenje. Na takve zahvate odlučuje se samo u ekstremno pretilih s već teškim komplikacijama.