Kad noge nemaju mira
Osobe koje pate od sindroma nemirnih nogu najčešće se žale na neugodne, teško objašnjive senzacije ili nevoljne pokrete nogu
Sindrom nemirnih nogu prepoznat je kao medicinski problem još davne 1600. godine. Prvi put ga je kao osjetno-motorni poremećaj opisao engleski anatom i liječnik Sir Thomas Willis. Tek 1945. godine švedski neurolog dr. Karl Axel Ekbom upotpunio je kliničku sliku tog poremećaja.
Danas se sindrom nemirnih nogu smatra organskim neurološkim poremećajem, kojeg karakterizira poremećaj neurotransmiterskog sustava, a ima genetsku osnovu na koju utječe metabolizam željeza. Raniji naziv "anxietas tibiarum" (nemirne noge) objašnjava njegovu povezanost s depresijom i anksioznošću, zbog čega se često smatrao psihijatrijskim poremećajem.
Smatra se da se sindrom nemirnih nogu javlja u oko pet do 10 posto stanovništva, ovisno o ispitivanoj skupini. Češći je kod žena, a pojavnost mu raste s povećanjem dobi. Više od 60 posto poremećaja je nasljedno.
Neugodne, teško objašnjive senzacije
Četiri su glavna obilježja sindroma nemirnih nogu:
- snažna potreba za pomicanjem udova zbog trnaca ili spontanih trzaja
- pogoršanje smetnji za vrijeme mirovanja
- privremeno olakšanje pri motornoj aktivnosti
- pogoršanje simptoma navečer ili tijekom noći.
Težina simptoma znatno varira, od povremenog pojavljivanja u stresnim trenucima, do svakodnevnog pojavljivanja sa snažnim utjecajem na kvalitetu spavanja. Određena obilježja, poput pozitivne obiteljske anamneze, poboljšanja simptoma nakon primjene lijeka ili povremeni periodički pokreti nogu za vrijeme spavanja, pridonose sigurnijem postavljanju dijagnoze.
Osobe koje pate od sindroma nemirnih nogu najčešće se žale na neugodne, teško objašnjive senzacije ili nevoljne pokrete nogu, rjeđe drugih dijelova tijela. Polovica osoba navodi bolnost, pogotovo za boravka u prostorima koji ograničavaju kretanje, kao što je avion ili tijekom neke predstave.
Svaki čovjek drukčije opisuje simptome, a mnogi čak izbjegavaju opisivanje čudnih simptoma svojim liječnicima. Često se pri opisivanju osjeta upotrebljavaju nazivi poput napetosti, žarenja iznutra, potrebe za kretanjem, nervoze, žmaraca, bolnosti, boli, neopisivih senzacija, trzanja. Mnogi i ne mogu opisati smetnje, osim što kažu da su čudne. Ti čudni osjećaji najčešće se smještaju duboko u mišićima ili kostima, ali ne i koži.
Ponavljajuće osjetne nelagode mogu uzrokovati gotovo periodičke voljne pokrete za vrijeme budnosti. Mali broj osoba koje pogađa ovaj poremećaj nema osjetnu nelagodu nego ima nevoljne grčeve i trzaje, što odgovara motornoj varijanti poremećaja. Motorni simptomi koje nije moguće kontrolirati pojedinci opisuju kao jedan od najneugodnijih ograničavajućih čimbenika u socijalnom životu, poput zajedničkog ručka ili rasprava, zbog mogućeg ispadanja predmeta iz ruku. Trzaji se mogu potisnuti na neko vrijeme, ali ne u potpunosti, osim hodanjem ili zaokupljanjem nekom drugom vrstom mentalne ili fizičke aktivnosti.
Svi simptomi karakteristični za sindrom nemirnih nogu pojavljuju se za vrijeme mirovanja (sjedenja ili ležanja u krevetu), a aktivnost donosi olakšanje. Katkad se simptomi javljaju odmah nakon prestanka aktivnosti, pa bolesnici teže mogu odrediti kad su najizraženiji. Upravo zato je važno obratiti pozornost na to dolazi li do poboljšanje za vrijeme aktivnosti.
Nerijetko sindrom nemirnih nogu prati i poremećaj spavanja, najčešće usnivanja. Gotovo 20 posto nesanica može imati uzrok u ovom sindromu. San može biti ograničen na samo nekoliko sati spavanja rano ujutro, a ograničava ga cirkardijalni ritam pojavljivanja simptoma. Taj poremećaj prisiljava osobe da hodaju cijelu noć, sve do jutra, kad napokon mogu uhvatiti koji sat sna. Jednom kad nastupi san, i dalje se javljaju periodički pokreti nogu u snu. Upravo se broj pokreta nogu u snu tijekom jednog sata koristi kao objektivna mjera za težinu poremećaja. Iako se više od pet pokreta u jednom satu smatra poremećajem, tu brojku treba pažljivo tumačiti, jer ona nije uvijek obilježje nepravilnosti. Valja je sagledavati u sklopu cijele kliničke slike, anamnestičkih podataka i rezultata fizikalnog pregleda, jer su slične smetnje svojstvene i drugim bolestima.
Primarni oblik sindroma nemirnih nogu, sa ili bez pozitivne obiteljske anamneze, mora se odvojiti od sekundarnih oblika poremećaja, koje mogu uzrokovati različiti poremećaji, kao što su manjak željeza, šećerna bolest, poremećaji u radu štitne žlijezde, reumatoidni artritis ili polineuropatije. Te uzroke svakako treba uzeti u obzir zbog različita pristupa liječenja. Zanimljivo je da se oko 15 posto trudnica u zadnjem trimestru trudnoće žali na smetnje iz okvira ovog sindroma.
Isključiti i druge uzroke
Postavljanje ispravne dijagnoze temelji se na razgovoru s pacijentom i iscrpnoj osobnoj anamnezi. Svakako je potrebno isključiti druge moguće uzroke, nakon čega slijedi procjena težine poremećaja. Kao pomoć pri odluci o tome jesu li posrijedi blaži oblici, koriste se broj simptomatskih noći, vrijeme potrebno do nastupa simptoma i subjektivna procjena kvalitete spavanja.
Trajno praćenje
Liječenje sindroma nemirnih nogu usmjereno je na zbrinjavanje neugodnih simptoma, a u slučaju poznatog uzroka, na njegovo rješavanje. S obzirom na to da se u pravilu radi o kroničnom progresivnom poremećaju, važno je trajno praćenje liječnika.
|
