Jedno dijete - dva jezika

Je li moguće imati dva materinja jezika?

Ako je riječ o roditeljima koji imaju različite materinje jezike, a svaki od njih podjednako usmjerava pažnju na dijete i govori s njim na svom jeziku, dijete će odrastati usvajajući dva jezika, učit će ih istodobno, pa će tako imati dva prva, odnosno dva materinja jezika. U tom se slučaju postavlja pitanje hoće li bilingvalno dijete imati dovoljno vremena da bude izloženo širokom spektru jezičnih stimulacija na oba jezika, kao što je to slučaj s jednojezičnim djetetom na njegovu jeziku? I hoće li dvojezično dijete moći posvetiti onoliko vremena za svoja dva jezika koliko jednojezično ima za svoj jedan?
Naravno, dijete neće moći iskusiti sve istodobno na oba jezika, i zato treba paziti na to da ne dođe do funkcionalne diferencijacije između jezika. Dijete koje ima dva materinja jezika trebalo bi podjednako dobro znati oba (balansirana dvojezičnost) i svaki jezik znati dobro kao i monolingvalni govornik.
U svakom slučaju, ako se roditelji dovoljno bave djetetom i ako ono nema nikakvih dodatnih smetnji, rano uvođenje drugog jezika ne mora stvarati veće teškoće. Takva situacija kod djeteta djeluje stimulativno na sposobnost učenja stranog jezika, ali pouzdano se ne zna kako utječe na njegov psihofizički razvoj. No, kod djeteta čak s blažim govorno-jezičnim teškoćama ili onoga kojemu se u doba govornog razvoja ne posvećuje dovoljno vremena i pažnje (pod tim prije svega mislimo na pedagoški zapuštenu djecu), dvojezičnost predstavlja samo dodatnu teškoću u usvajanju govora. Daljnji govorni razvoj takve djece bit će usporen i siromašan, a neće naučiti nijedan od dva jezika. Govoreći jednim jezikom, ona će u iskaze unositi riječi iz drugoga, a neće biti sigurna ni u uporabi gramatičkih oblika. Nesigurnost i zbrka posebno će doći do izražaja u izgovoru glasova, što će dovoditi do zabuna u izgovoru sličnih glasova dvaju jezika.

Uvođenje drugog jezika - kada i kako?

Ako je moguće, možda bi bilo najbolje da dijete istodobno ne počinje usvajati dva jezika nego mu treba omogućiti da najprije stvori bazu govora na osnovnom, materinjem. Praćenje razvoja njegova govora na materinjem jeziku omogućit će nam da odredimo vrijeme pogodno za uvođenje drugog jezika.
Poželjna bi bila i situacijska razdvojenost tih dvaju jezika · dijete bi se jednim jezikom sporazumijevalo s određenim ljudima i u određenim situacijama, a isto pravilo vrijedilo bi i za drugi jezik. Na taj način izbjeći će se mogućnost zbrke, koju može izazvati istodobno usvajanje dvaju jezika.
Ako dijete koje živi u dvojezičnoj okolini pokazuje teškoće u razvoju govora, trebalo bi riješiti problem dvojezičnosti, odlučiti se samo za jedan jezik, i to najčešće onaj na kojem će se školovati. Takvim se djetetom govorno treba mnogo baviti, razgovarati s njim, čitati mu i prepričavati razne priče, te pitanjima provjeravati je li razumjelo što mu govorimo. Naše obraćanje njemu treba pojednostaviti koristeći kraće rečenice, poznate riječi i izbjegavati pretrpavati ga bujicama njemu nepoznatih izraza. Iskazi trebaju biti prilagođeni njegovim govornim mogućnostima. Zapravo, jednostavnost našega govora upravo će ovisiti o njegovu (ako je njegov govor slabije razvijen, i naš će biti jednostavniji). Poželjno je uključivanje takvog djeteta u vrtić, gdje će imati više poticaja za razgovor s odgojiteljima i drugom djecom.
U djece kod koje govor jače zaostaje za govorom vršnjaka i upućuje na vidljiv poremećaj, neće biti dovoljna samo pojačana govorna stimulacija kod kuće ili u vrtiću nego takvo dijete treba pravodobno uključiti u logopedsku terapiju.