Afazija - narušena sposobnost govorne komunikacije
Rehabilitacija je skoro nezamisliva bez suradnje obitelji koja mora biti stalna, uporna, bez prekida, što nije lako jer traje godinama
Afazija je toliko složen poremećaj koliko je složen i sam čovjek. Ona razara ono najljudskije u samom čovjeku - mogućnost komuniciranja verbalnim znakovima. Neurološka je činjenica da postoji funkcionalna veza između govora i dominantne moždane polutke. Izvan toga sve je nesigurno. Već se dugo zna za Brocov motorički centar za govor, koji je smješten u čeonom režnju dominantne moždane polutke, a čijim oštećenjem nastaje motorna afazija. Tu se pojavljuje i Wernicke, koji je otkrio senzorički centar govora u sljepoočnom režnju dominantne (lijeve kod dešnjaka) moždane polutke, čijim oštećenjem nastaje senzorna afazija (poremećaj razumijevanja govora). Pri nastanku afazije najviše strada govor, a posljedica je poremećaj ili pak potpuni gubitak govornih funkcija, uz poremećaj formulacije simbola (glasovi govora su simboli koje treba koristiti na način primjeren svakom jeziku).
U mozgu postoje specifična mjesta čija funkcija omogućuje normalno govorno-jezično sporazumijevanje. Te funkcije su međusobno povezane i uključene u mrežu raznih struktura središnjeg živčanog sustava, pri čemu djelatnost jedne modulira djelatnost drugih funkcija. Međutim, lijeva i desna moždana polutka po svojoj organizaciji i mogućnostima nisu jednake, ali centri svake polutke posreduju u aktivnostima suprotne strane tijela (kontralateralnost). Takva organizacija određenih funkcija najočitija je pri ozljedi lijeve moždane polutke. Oštećenje desne uzrokuje teškoće u prostornoj orijentaciji te integraciji vizualnih i prostornih karakteristika nekog objekta.
Afazija kao posljedica moždanog udara
Donedavna je afazija bila bolest ljudi starije dobi (između 70. i 80. godine). Današnji tempo života, uz izloženost nizu stresnih situacija, negativno utječe na funkciju središnjeg živčanog sustava i dovodi do obolijevanja. Najčešći je moždani udar uzrokovan bolešću krvožilnog sustava. Uzroci moždanog udara su različiti, a najčešći je embolija. Posljedična afazija javlja se u najrazličitijim oblicima.
- Kod motorne afazije bolesnik razumije sve što mu se govori ili čita. Razumijevanje govora (receptivni dio) je sačuvano, no onemogućen je spontani govor tj. govorno oblikovanje misli. Teže oblike motorne afazije označava i nemogućnost izvođenja svjesnih, namjernih pokreta govornim organima. Pacijent je nijem. Ne može ponavljati ni najmanje govorne jedinice (glas i slog). Lakše oblike motorne afazije obilježava otežana verbalizacija, usporeni govor (bradilaličan) te izražavanje vrlo kratkim rečenicama (telegrafski stil). Osoba s afazijom uvijek ima poteškoća u uporabi slijeda rečenica, gdje se radi o najvišim razinama govora tj. o monologu koji je kreativan i koji zahtijeva logičku i gramatičku povezanost izraza.
Zanimljiva je jedna od razina govora, tzv. "mrtvi govor", koji zapravo obuhvaća automatizirani govor. To su serije kao dani u tjednu, mjeseci u godini, dječje brojalice, molitve i psovke. Dakle, brojimo li riječi ili slogove, može se raditi o dugim iskazima koji mogu obuhvaćati čak i slijedove rečenica, ali za bolesnika su oni samo davno prije naučeni i automatizirani govorni produkti bez ikakve veze sa smislom.
Također je vrlo otežano ponavljanje riječi i rečenica. Poteškoća je i što bolesnik ne može samostalno pronaći potrebnu riječ, ali je može odabrati među napisanima.
Uz motornu afaziju redovito je oštećeno i pisanje. Bolesnik obično može napisati samo svoje podatke, ali rečenicu ne dovršava. Rukopis mu je težak, često puta i nespretan. Čitanje u sebi može biti prilično dobro sačuvano, ali kod čitanja naglas toliko se muči s izgovorom da ne može pratiti sadržaj teksta.
Motornu afaziju dosta često prate oduzetost desne strane tijela, oduzetost artikulacijskih organa, što još više otežava sliku bolesti i usporava rehabilitaciju.
- Kod senzorne afazije bolesnik nema problema s govorom. Govor vrlo često djeluje točan, s normalnim ritmom, melodijom i tempom. Međutim, nedostaje smislenost govora pa ni sam bolesnik ne zna što je zapravo rekao. Nerazumijevanje govora, svoga i tuđega, rezultira uporabom besmislenih riječi (neologizmi) i njihovom pogrešnom uporabom tj. ispremještanjem slogova u riječima (parafazija). Sam govor je moguć, ali takav bolesnik često mnogo govori (često kažemo da je logoroičan), no, nažalost, bez smisla i nerazumljivim rječnikom. Tu se često javlja i problem s čitanjem. U slučaju širenja oštećenja prema zatiljnom režnju moguć je i defekt pola vidnoga polja. U govoru je oštećena rečenica i to zbog redukcije gramatike pa će biti oštećene i sama riječ i artikulacija, ali ipak u manjoj mjeri nego kod motorne afazije. Dok se u motornoj afaziji redukcija rječničkog materijala i poteškoće izgovora kreću prema pojednostavljenju, kod senzorne afazije karakteristično se mogu javiti i zamjene po smislu i po sličnosti glasova, ali ne zbog teškoća artikulacije.
- Kod tzv. nominalne afazije izgubljeni su jezični simboli. Radi se o poteškoći imenovanja predmeta, stvari ili pojava (npr. bolesnik vidi jabuku, zna što je vidio, zna da se jede i sl., ali ne može izreći riječ jabuka).
- Najtežim oblikom smatra se potpuna afazija kod koje je oštećeno razumijevanje govora i sam govor.
Savjeti za bolje rezultate
Sve afazije su stečene, a mogu se očitovati nakon ozljede mozga, usljed moždanog udara, saobraćajne nesreće i drugih uzroka. Bolesnik u svakom slučaju dospijeva u bolnicu, gdje neurolozi, između ostalog, uočavaju i afaziju. U nekim bolnicama rehabilitacija govora počinje već u bolesničkom krevetu, ali i u toplicama, kamo se oboljeli od afazije često šalju zbog tjelesnih smetnji koje mogu nastupiti nakon oštećenja mozga.
Kad se čovjek jednom vrati kući, neophodno je da što prije potraži pomoć logopeda koji će nastaviti u bolnici ili toplicama već započetu terapiju ili će je tek započeti. Bilo bi dobro početi što ranije, jer čekanje negativno djeluje na rezultat i trajanje terapije. Može se reći da je rehabilitacija skoro nezamisliva bez suradnje obitelji, koja mora biti stalna, uporna, bez prekida, što nije lako, jer rehabilitacija traje godinama. Oboljeli od afazije u nekim slučajevima ne mogu sami dolaziti logopedu pa im treba pratnja, što je već jedan oblik suradnje. Izostanaka ne smije biti, osim s dobrim razlogom. Članovi obitelji s bolesnikom moraju ponavljati ono što je radio kod logopeda te mu pomagati u svladavanju pismenih i usmenih zadataka. Ne smije se tražiti previše, ali ni premalo.
U početku rad treba vremenski ograničavati na 10-15 minuta, jer se bolesnici brzo zamaraju, ali treba raditi i po nekoliko puta dnevno. Članovi obitelji moraju biti spremni da kod bolesnika koji dobro napreduje ima dana kada se čini kao da rehabilitacije nije ni bilo. Obično se to događa kod promjene vremena. Treba paziti da se bolesnika ne isključi iz obiteljskog života, da ga se ne tretira kao voljenu stvar. Naime, iako možda ne razumije govor i ne može govoriti, njegov je psihički i intelektualni život intenzivan i odbacivanje može negativno djelovati na njegovu motiviranost za napredovanjem. Čim je to moguće, bolesnika treba vratiti u njegovu prijašnju socijalnu sredinu, u kojoj uloga obitelji ima neprocjenjivu važnost.
|
