Tema broja: 21. stoljeće - stoljeće uma: nova vizija svijeta oko nas

Stres naš svagdašnji

Najteže posljedice ipak ima kronični stres, što svjedoči podatak da je s njim povezano čak 75 do 90 posto svih posjeta liječniku opće prakse

Brojna i raznovrsna simptomatologija

Neki od karakterističnih tjelesnih učinaka predugo povećane koncentracije kateholamina su lupanje i povećana frekvencija srca, otežano disanje uz povremenu hiperventilaciju, suha usta, žgaravica, gastritis, ulcerozni kolitis, povećani tonus mišića, što pri duljem trajanju onemogućuje odgovarajući protok krvi i dovodi do ukočena držanja, povećana mokrenja, itd. Zbog povezanosti visoke razine stresa s određenim vrstama posla, jedan od uvriježenih naziva za navedeni skup simptoma je i menadžerska bolest.
Simptomi poremećena ponašanja zbog predugo povećane koncentracije kateholamina mogu biti uznemirenost, podražljivost i svadljivost (osoba pod jakim stresom sklona je reagirati neprimjereno i zbog najmanjih sitnica - crne kronike u dnevnim novinama pune su takvih neprimjerenih reakcija), stalna napetost, odnosno nemogućnost opuštanja, nervozne geste i ekspresije lica, drhtanje, agitiranost, emocionalna nestabilnost, gubitak apetita (anoreksija) ili pak prekomjerno jedenje (bulimija), nemogućnost koncentracije i prisjećanja.
Kognitivni simptomi stresa uključuju osjećaj nesigurnosti, nelagode, brige, straha, panike, izbjegavanje određenih aktivnosti, pojačanu budnost, odnosno nesanicu, a osjećaj beznadnosti te negativno i prekritično mišljenje o samom sebi često dovode i do depresije. O opsegu i težini problema najrječitije govori činjenica da se od depresije u Hrvatskoj 2003. liječilo više od 220.000 ljudi, što je više od pet posto stanovništva!

Nesagledive posljedice kroničnog stresa

Najvažniji štetni učinci kroničnog stresa zbog produljene hiperkortizolemije su:

• Hipokalemija, retencija natrija, dislipidemija, ateroskleroza i povećani krvni tlak, uz ostale štetne činitelje i gensku predispoziciju, pridonose nastanku kardiovaskularnih bolesti (samo u Zagrebu ima 50-ak infarkta miokarda na dan, dok je moždani infarkt sa 24 posto vodeći uzrok smrti u Hrvatskoj!). Kako je, osobito u gradskim sredinama, iz godine u godinu život sve stresniji, psihosomatske bolesti sve su češće i nastaju sve prije. Prije dvadesetak godina infarkt miokarda bio je uobičajen u osoba s četrdeset i više godina, a danas više nije rijetkost ni u tridesetima ili čak kasnim dvadesetima.
• Atrofija mišića i preraspodjela masnog tkiva uz nereaktivnost na inzulin, hiperglikemiju i povećani apetit dovode do pretilosti. Najviše zabrinjava porast pretilosti u djece. Dok je 1982. u SAD-u samo četiri posto djece bilo pretilo, taj se postotak u 2003. popeo na 28 do 40 posto. Čak 25 posto te djece već ima neke od znakova šećerne bolesti tipa II.
• Promjene raspoloženja, koncentracije i sposobnosti pamćenja rezultat su eksitotoksičnog inzulta neurona hipokampalne formacije pokrenutog pretjeranim utijekom iona kalcija putem produljene aktivacije glukokortikoidnih receptora koje ti neuroni imaju, što je potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina prvi detaljno opisao Robert Sapolsky. On je sa suradnicima proučavao koncentracije kortizola i testosterona u majmunskih čopora u Africi. Rezultati su pokazali da najmanju koncentraciju kortizola (i najveću koncentraciju testosterona koja mu omogućuje najbolju koštano-mišićnu građu i snagu), tj. najmanji stupanj stresa, ima vođa čopora. Taj alfa-mužjak radi što hoće i, među ostalim, raspolaže i sa svim ženkama u čoporu. Što je majmun na nižoj stubi u hijerarhiji čopora, njegova su koncentracija kortizola i nemogućnost parenja, a time i razina stresa, veže.
• Smanjen imunološki i upalni odgovor izravno su odgovorni za smanjeno cijeljenje rana i povećanu sklonost infekciji. Jedan od poznatijih eksperimenata, proveden na Sveučilištu Carnegie-Mellon, pokazao je da je virus prehlade sprejem uštrcan u nos 400 dobrovoljaca izazvao bolest u dvostruko više osoba koje su imale višu razinu izmjerena stresa.
  - Osim navedenih učinaka, hiperkortizolemija (Cushingov sindrom) izaziva i osteoporozu, poremećaj menstrualnog ciklusa i brojne druge simptome.

Ako među navedenim prepoznajete neke koji se događaju i vama, svakako se obratite liječniku!

Iako katkad i akutni stres može biti toliko jak da odmah izazove teški poremećaj ili bolest (npr. desetak minuta intenzivna živciranja može dovesti do čira na dvanaesniku - stres ulkus), najteže i najštetnije posljedice ipak ima kronični stres. Čak 75 do 90 posto svih posjeta liječniku opće prakse povezani su s kroničnim stresom, pa možemo reći da ti pacijenti zapravo dolaze liječniku po riječ utjehe, ohrabrenja ili odobravanja (psihoterapiju), a ne na konkretni medicinski tretman. Zato liječnik nikad ne bi smio zanemariti psihološki aspekt liječenja nego bi mu, u današnje vrijeme stalnog porasta stresa, trebao posvetiti i više vremena nego inače (za što uglavnom ne postoje uvjeti). Ne treba zaboraviti da osobe koje rade stresne poslove kraće žive (npr. liječnici u Hrvatskoj žive pet do devet godina kraće u odnosu na ostalu populaciju). U tih se osoba sposobnosti prilagodbe na stres brže iscrpe, pa je i proces starenja stanica, tkiva i organizma u cjelini ubrzan. To je potvrdila i najveća studija starenja - Baltimorska longitudinalna studija starenja - koja traje od 1958. i prati 1500 ljudi. Prije dvije godine objavljeni rezultati pokazali su da je dulji životni vijek statistički povezan samo s manjom prosječnom tjelesnom temperaturom, manjom prosječnom koncentracijom inzulina i većom prosječnom koncentracijom sulfata dihidroepiandrostendiona (DHEAS), univerzalnog prekursora za nastanak androgenih i estrogenih steroida u perifernim tkivima. Koncentracija DHEAS najveća je u dobi od 20 do 25 godina, a zatim se postupno smanjuje na oko 10 do 20 posto vrijednosti u dobi od 80 godina.
Neki od posebnih oblika stresa su trudnoća (prate je porast hormona rasta, prolaktina, korionskoga gonadotropina, placentalnog laktogena, progesterona, estrogena, itd.), gladovanje (porast glukagona, kortizola, hormona rasta, itd.), dehidracija (porast antidiuretskog hormona, aldosterona, kortizola, itd.), dugotrajna izloženost hladnoći (prate je, pogotovo uz hiperinsolaciju profesionalnih skijašica, porast hormona štitne žlijezde trijodtironina i tiroksina, pa osobito u genski predisponiranih osoba dolazi do hipertireoze), dijabetes, posttraumatski stresni poremećaj, itd.