English

Pratite nas na Facebooku

PROfertyl 2016

Tema broja

 ostali članci
  

Brže, više, jače...

  

Boginje ne stare

  

Bubrežni kamenci - bolest koja teško odustaje

svi članci »

Tema broja: Suočavanje s dijagnozom

Put do iscjeljenja

Podijeli

objavljeno u broju 104 (3/17)

Put do iscjeljenja

Sophie Sabbage je rak pluća u terminalnom stadiju dijagnosticiran 2014. Danas se osjeća blagoslovljenom, svjesna da zbog svoje bolesti živi svjesnije, ispunjenije i sretnije - dan po dan, sa željom da doprati svoju kćer u zrelost i ostari uz supruga.

Rak bilo koje vrste i u bilo kojem stadiju teška je dijagnoza koje se mnogi pribojavaju u trenutku kad liječniku prijavljuju ozbiljne tegobe. S obzirom na njegovu raširenost, katkad se čini da nema jamstva koje vas stopostotno štiti od te strašne bolesti. Pa ipak, rak nije najgore što vam se može dogoditi i, koliko god nevjerojatno zvučalo, s rakom se može živjeti - ispunjeno i potpuno. Ako postane vaš učitelj, a prestane biti neprijatelj, može iscijeliti vaš život, tvrdi u svojoj nevjerojatnoj knjizi Sophie Sabbage.

Udarac: terminalni stadij

Sophie Sabbage imala je 48 godina kad joj se konačno sve posložilo u životu - nekoliko godina ranije upoznala je čovjeka svojih snova, udala se i s njim imala četverogodišnju kćer. Vodila je unosan i dobro uhodan posao... kad je doznala da boluje od raka pluća u četvrtom, terminalnom stadiju.
"Jedan dan osjećala sam se posve normalno, a sljedeći se pokazalo da je oštra bol koju sam osjećala u leđima zapravo tumor koji pritišće moju pleuru. Tijekom tri tjedna moja dijagnoza postupno se razotkrivala u iznimno razarajućim fragmentima, od kojih je svaki bio brutalno precizan, sve dok se, konačno, nakon što sam čula da se u mome mozgu nalazi toliko metastaza da ih liječnici ne mogu ni izbrojati, moj svijet nije raspuknuo poput probušena balona, a u ruci mi ostala samo ispuhana vreća."
Prvotni šok, užas, tuga, čudno ponašanje drugih ljudi u trenutku kad je doznala najcrnje prognoze (liječnici su joj predvidjeli nekoliko mjeseci života) i sve ostalo s čime se suočila i s čime je morala nastaviti živjeti pretočila je u knjigu "Što sve možete učiniti kad vam dijagnosticiraju rak", kako bi pomogla svima koji se suoče s dijagnozom raka. Čvrsto uvjerena da svatko može postati autor vlastite priče - mudar, realan, kreativan i odvažan - devet mjeseci nakon primitka dijagnoze počela je pisati o tome što je osjećala, mislila, doživljavala, ali i o tome kako nastavlja "istraživati prirodu, uzroke, pouke i darove ove devastirajuće, ali prosvjetljujuće bolesti".
Naime, samu sebe naziva pacijenticom oboljelom od raka koja poduzima sve što je u njezinoj moći da uči od bolesti kako bi promijenila svoj život nabolje i živjela ga u potpunosti u svakom trenutku. "Ozbiljno sam bolesna, a na neki čudan način, osjećam se iznimno dobro", kaže ona.
Već desetljećima, pa i stoljećima pokušavamo slomiti rak, iako ne odveć uspješno u usporedbi s uspjehom koji medicina bilježi s drugim bolestima. Odnosimo se neprijateljski i netrpeljivo prema bolesti za koju još nismo otkrili lijek, kaže Sabbage. Iako smo svjesni čimbenika koji pridonose razvoju raka, broj ljudi u svijetu kojima se ova bolest svakodnevno dijagnosticira neprestano raste. "Stoga je moguće da je došao čas da s rakom počnemo komunicirati na posve novoj razini te da naš odnos usmjerimo prema novim obzorima - iskazujući suosjećanje i ljubav kako bismo postali saveznici. Moguće je da je došao čas da se maknemo s bojišnice i vratimo u učionice. Moguće je da je došao čas da se prestanemo samo pitati kako se osloboditi raka te da počnemo razmatrati i ono što nam rak govori kad je riječ o iscjeljenju naših života."

Kompas

Po vokaciji savjetnica za osobnu transformaciju, Sophie Sabbage u svojoj knjizi ponudila je upravo to: pomoć za osobnu transformaciju unatoč raku, pa čak i upravo zbog raka. "Riječ "rak" je puška nabijena komprimiranim, prijetećim, užasnim značenjima koja su zaglavila u našoj kulturološkoj psihi. Kad puška opali u vašem smjeru, prije samih riječi pogode vas značenja: patnja, jad, fatalno, ispadanje kose, gubitak dostojanstva, silovito povraćanje, nepravda, hendikepiranost, gubitak kontrole, neizlječivo, bitka, rat, životna pouka, loša karma, slabost, kazna, bol, katastrofa, nesposobnost, slabost, dugo, bolno i neizbježno umiranje."
Dijagnoza raka kompleksan je izazov za vaš um, tijelo, srce i duh. To nikako nije isključivo fizičko putovanje, iako se prečesto tako doživljava. S jedne strane bombardira vas crna statistika, kaže Sophie, s druge se možete zaraziti pričama o preživljavanju raka koje nemaju nikakve sličnosti s vašim - u njezinom slučaju poodmaklim, metastaziranim, "neizlječivim" stanjem. No, odlučite li ostati budni, moguće je navigirati "kroz gustu, mračnu šumu (često kontradiktornih) elemenata". Ono što je važno jest da zadržimo sebe. Ja imam rak. Rak nema mene - snažna je poruka Sophie Sabbage: ja sam taj koji odlučuje.
Svoju knjigu stoga je zamislila kao svojevrstan kompas, program koji je osmislila kako bi drugima pomogla da se što uspješnije nose s rakom - snažno, sa svrhom i autonomno. Najvažnije odrednice na tom kompasu podijelila je u poglavlja svoje knjige: pomirite se s dijagnozom, upoznajte svoju bolest, otkrijte svoju svrhu, stabilizirajte svoje tijelo, razbistrite um, sami usmjeravajte i upravljajte svojim liječenjem, zaplešite s tugom i izađite iz čahure - ne nužno tim redoslijedom i ne jednokratno.

Prvi nagon: promjena prehrane

Iako nije liječnica i ne smatra se stručnjakinjom za zdravlje, Sophie Sabbage piše o svojoj bolesti iskreno, otvoreno, hrabro i iz vlastitog iskustva. U knjizi je bez diskriminacije opisala krizne trenutke, priče koje su je nadahnule, ali i istraživanja koja je sama provela, terapije koje su joj pomogle, prehranu koju slijedi i izvore koji su joj najviše pomogli.
Prvi nagon koji je osjetila bio je da promijeni prehranu i nije htjela čekati. Tako je prvih šest tjedana dok se utvrđivala dijagnoza i definirao plan liječenja, posve promijenila prehranu i počela uzimati cijeli niz prirodnih dodataka prehrani. Prestala je jesti šećer, piti kavu, jesti mliječne proizvode, pšenicu, gluten, piti alkohol, jesti crveno meso i ugljikohidrate. "Na samome početku, svaki bi me dan satima mučio snažan kašalj te bih jedva hvatala dah nakon što bih se uspela stubama", prisjeća se. "Do kraja tih početnih šest tjedana, tijekom kojih je definirana moja dijagnoza i prije nego što sam počela s drugim tretmanima, moje je kašljanje prestalo jednako kao i uspuhanost kad bih se uspinjala stubama. Promjene u prehrani bile su toliko važne." No ta odluka, ističe Sophi, nije bila samo način da stabilizira svoje tijelo i "usmjeri ga na put boljitka", nego je bila i važna psihološka prekretnica: shvatila je da je ona ta koja bira, "uzdiže glavu iznad parapeta očaja i nemogućnosti kako bi napravila sljedeći korak... i sljedeći... i sljedeći."

Zatražite pomoć

Ako imate sreće, na tom putu niste sami. No, ako ste fanatično samostalni i previše ponosni da biste zatražili pomoć, promijenite se, poručuje Sophie Sabbage. Nije trenutak da pokazujete kako se uspješno samostalno nosite s kritičnim situacijama. Niti je vrijeme da sami noću ležite u krevetu zabrinuti zbog neizvjesnosti razvoja situacije, brige kako ćete se sa svime nositi, što ćete reći djeci, kako ćete financijski sve pokriti ili što će ljudi reći kad vam otpadne kosa. Dijagnoza raka tjera vas da se suočite s vlastitom ranjivošću i ne postoji način da to izbjegnete.
No, to vas ne pretvara u slabiće nego otkriva vašu ljudsku stranu. Pokušajte oko sebe izgraditi zajednicu za skrb o raku, proširenu obitelj prijatelja i profesionalaca koji će vas pratiti i pomagati vam na ovom zahtjevnom putovanju. "Taj dar veći je od bilo kojega drugoga dara", podsjeća nas ona.
Sophie Sabbage je rak pluća u četvrtom, terminalnom stadiju dijagnosticiran 2014. Danas se osjeća blagoslovljenom, svjesna da zbog svoje bolesti živi svjesnije, ispunjenije i sretnije - dan po dan, sa željom da doprati svoju kćer u zrelost i ostari uz supruga. U svibnju ove godine Sophie Sabbage dolazi u Hrvatsku, promovirati svoju knjigu i na radionicama u Makronovi pomoći i drugima da nauče poslušati "svoj rak", kako se nositi sa strahom od dijagnoze i otkriti psihološki korijen bolesti.
"Više sam zahvalna svom raku nego što ga se bojim. Naselila sam se u prostor između svoje snažne volje za opstankom i nužne spremnosti da umrem. Svjedočeći načinu na koji ptica pjevajući ulazi u dan i na koji se posve prepušta sebi do posljednjeg daha. Žudeći da živim upravo tako. Pozivajući i vas da živite točno tako, bez obzira na svršetak naših vlastitih priča."

Neprocjenjiva podrška bližnjih

Često se nađemo u društvu osobe koja obznani da joj je dijagnosticiran rak - nelagodna situacija koja nas nerijetko dovodi u nepriliku - što reći? Još se gore osjećamo ako je ta osoba naš prijatelj ili član obitelji - želimo nešto reći, ali ne želimo reći nešto pogrešno, želimo plakati, ali se bojimo da ćemo je još više uznemiriti, želimo nešto učiniti, ali ne znamo što, želimo pomoći, ali ne znamo kako. Savjet Sophie Sabbage je: informirajte se, saznajte što više o bolesti, ali svakako pitajte osobu izravno što joj pomaže, jer jedino ona zna što joj uistinu treba. Iako je i sama u početku osjećala nelagodu tražeći pomoć, shvatila je da joj je podrška bliskih osoba neprocjenjiva, pa je naposljetku za svoje prijatelje i voljene napravila popis:

Pomaže

  • Empatija.
  • Priznanje da imam rak, a ne izbjegavanje te teme.
  • Pripremanje organskih, iznimno alkalnih veganskih obroka za moju ledenicu (tko god je raspoložen za pripremu određenih vrsta dijetalnih delicija, neka mi se javi).
  • Skrb o djetetu (izvođenje Gabrielle u šetnju i na igranje, zabavljanje moje kćeri kod kuće kako bismo John i ja mogli izići; ako imate djecu, pozivanje moje Gabrielle na igranje u vašu kuću).
  • Dopuštenje da se osjećam onako kako se u danom trenutku osjećam, uključujući i beznadnost i strah. Dopuštenje da osjetim emocije koje su prikladne za moju situaciju i koje ne znače da sam odlučila "dopustiti raku da pobijedi". Dvadeset sam godina provela poučavajući ljude kako da prožive strah umjesto da ga potiskuju i zato vas molim da mi vjerujete ako vam se činim potištenom.
  • Molitve (neka vrsta autentične molitve).
  • Posvećivanje pažnje i pružanje podrške i mom suprugu. Ova će situacija njega izložiti golemom pritisku i ne želim da bude zaboravljen.
  • Nemojte me posjećivati bolujete li od virusa, posebice prolazim li kemoterapiju. Upotrijebite antibakterijski gel prije nego što mi dođete u posjet, čak i ako ste zdravi.
  • Pošaljite mi e-mail prije nego što me nazovete kako bih mogla organizirati vrijeme za razgovor. Ili mi samo pošaljite e-mail kako biste mi prenijeli novosti vezane uz vas ili kako biste provjerili kako sam.
  • Pričajte mi o svome životu. Ja sam i dalje Sophie. I dalje sam sposobna slušati, a to što sam bolesna, ne znači da mi vaši životi/problemi nisu važni.
  • Oprostite mi ako vam ne odgovaram na e-mailove. Ponekad se osjećam da mi je sve to što prolazim previše. A ponekad sam i umorna.
  • Organizirajte projekt prikupljanja novca za mene kako bih mogla platiti liječenje koje se ne pruža u mojoj zemlji.
  • Još bolje, organizirajte skupinu potpore za mene i definirajte što svaki član s ovog popisa može preuzeti na sebe kako biste bili organizirani tijekom teških i zahtjevnih mjeseci koji mi predstoje.

Ne pomaže

Od 26. do 27. svibnja 2017. Sophie Sabbage gostuje u Zagrebu, gdje će održati predavanje i radionice u zagrebačkoj Makronovi.
Više informacija potražite na www.makronova.com.

  • Žaljenje. Ja nisam žrtva i rak ne doživljavam kao neprijatelja protiv kojeg se moram boriti. Rak je za mene nevjerojatno glasan poziv na buđenje koji zaslužuje svu moju pažnju i poštovanje.
  • Nemojte mi govoriti da budem pozitivna i da ostanem pozitivna! (Pogledajte prethodni popis pod petom točkom). Ponekad je pozitiva poput stavljanja glazure za tortu na pseći izmet te nazivanje tog djela tortom.
  • Nemojte me savjetovati.
  • Nemojte mi prepričavati priče o ljudima koji su preživjeli rak, osim ako te priče nisu vezane uz multisistemski, metastazirani rak u četvrtom stadiju koji jako nalikuje na rak od kojeg ja bolujem.
  • Nemojte mi govoriti o vašim bolestima koje ne ugrožavaju vaš život i naglašavati koliko su grozne.
  • Nemojte analizirati zašto imam rak i tumačiti moju karmu (vrlo visoko na mojoj ljestvici onoga što ne podnosim).
  • Nemojte se prema meni ophoditi kao da su mi dani izbrojani i kao da mi smrt kuca na vrata (osim ako to doista nije točno).
  • Nemojte od mene očekivati da se normalno ponašam kad je riječ o društvenim aktivnostima i svakodnevnim stvarima.
  • Nemojte se pretvarati da se ovo ne događa i nastavljati dalje kao da je sve po starom.
  • Nemojte se naljutiti ako mi ponudite nešto iscjeljujuće, a ja kažem ne. Na meni je da odaberem i prihvatim ono za što osjećam da mi pomaže i da budem selektivna kad je riječ o ulaganju mog vremena i energije.
  • Nemojte piti pjenušac u mojoj prisutnosti, pripremati svježu kavu u mojoj kuhinji i jesti čokoladne kolače u radijusu širine sto metara oko mene.