English

Pratite nas na Facebooku

PROfertyl 2016

Ginekologija i porodništvo

 ostali članci
  

Za zdravije i sretnije majčinstvo

  

Ciklička pojava s više od 200 simptoma

  

Zaposlene trudnice

svi članci »

Ginekologija i porodništvo

Herpes, stigma i enigma

Podijeli

Autor:
Anka Dorić, dr. med., spec. transfuzijske medicine
objavljeno u broju 105 (6/17)

Herpes, stigma i enigma

Iako osoba zaražena genitalnim herpesom ne mora imati vidljivih znakova bolesti, može u slini i drugim tjelesnim tekućinama nositi mnoštvo zaraznih virusnih kopija i njima zaraziti osobe s kojima dolazi u bliski kontakt preko kože i sluznica

Genitalni herpes nije tako rijetka spolna bolest urogenitalnog sustava kako se prije mislilo. Naime, ova virusna infekcija sve češće se otkriva među seksualno aktivnim, promiskuitetnim mladim osobama od 15 do 30 godina, osobito otkako postoji molekularna dijagnostika. Čak se može reći da je i najčešća virusna infekcija uz HPV infekciju u spolno aktivnih mladih osoba.
Pojavljuje se najprije kao primarna infekcija, često uz akutnu bolest, uz moguće više ili manje brojne recidive, čiju pojavu mogu isprovocirati različiti unutarnji i vanjski čimbenici - od menstrualnog ciklusa, preko stresa i anemije do promjene klime i pojačanog izlaganja ultraljubičastim zrakama.
Prenosi se i u direktnom kontaktu sa zaraženom kožom i sluznicama (oko, usna šupljina, te analnim i vaginalnim putem). Simptomi se pojavljuju tri do sedam dana nakon inkubacije. Od lokalnih, to su žarenje, bolovi i pečenje na mjestu ranice kroz koju virus uđe u kožu, a od općih pojavljuju se povišena tjelesna temperatura, glavobolja i opća slabost. Za nekoliko dana razviju se mjehurići prozirnog sadržaja, koji se zamute i zgusnu, a onda pucaju i pretvaraju se u kraste. Sve te promjene do zacjeljenja u prosjeku traju oko dva tjedna, što baš i nije malo.

Povećana mogućnost zaraze ostalih

Prema podacima američkog Centra za kontrolu bolesti (CDC), danas je svaki peti stanovnik SAD-a nositelj jednog ili obaju tipova herpes simplex virusa, s tim da većina njih i ne zna da ga ima. Statistike su vjerojatno slične i za opću populaciju ostalih kontinenata, te upućuju na to da se radi o tihoj virusnoj epidemiji koja postoji stoljećima i tijekom vremena se pretvorila u oblik suživota virusa i čovjeka. Stoga postoji velika mogućnost da se zaraza prenosi s osobe koja je zdravi kliconoša na drugu nezaraženu osobu.

S herpesom se "normalno" živi

Iako herpesom zaražena osoba ne mora imati vidljivih znakova bolesti, može u slini i drugim tjelesnim tekućinama nositi mnoštvo zaraznih virusnih kopija i njima zaraziti nezaražene osobe s kojima dolazi u bliski kontakt preko kože i sluznica.
Prema podacima CDC-a, oko 30 posto populacije između 12 i 75 godina inficirano je Herpes simplex virusom (HSV) tipa 2. Većina tih infekcija nastala je spolnim putem, što pokazuje i porast seroprevalencije, odnosno porast titra antitijela protiv herpes virusa u krvi zaraženih osoba, koji je u posljednjih desetak godina na svim kontinentima 30 posto veći. Stručnjaci smatraju da je glavni razlog epidemije genitalnog herpesa u svijetu činjenica da se seropozitivne osobe (kliconoše HSV infekcije) ne smatraju niti bolesnima niti inficiranima, pa ne misle da bi trebali koristiti zaštitu tijekom odnosa.

Dijagnostika u funkciji pravodobne terapije

Danas je za prevenciju i liječenje genitalnog herpesa glavni ključ dijagnostike dokaz virusa iz obriska lokalne lezije ili tjelesne tekućine u kojoj se nalaze virusi još prije razvoja vidljivih simptoma bolesti. Ovakvu dijagnostiku omogućuju moderni molekularni testovi visoke osjetljivosti i specifičnosti, zahvaljujući kojima se infekcije herpesom mogu na vrijeme dijagnosticirati i liječiti, ali i spriječiti u roku od tri do pet dana.
Važno je znati da osobe koje imaju oralnu herpes infekciju mogu nositi virus u slini i po nekoliko dana prije, te čak 20 dana nakon akutne bolesti. Na različitim predmetima za osobnu uporabu HSV virus živi relativno kratko, nekoliko minuta do par sati, pa je rizik da se osoba zarazi tim putem relativno malen, zbog čega se kontaktni način zaraze inficiranim predmetima za osobnu uporabu ne smatra učestalim.

Kako virus razara stanice

Intimnim kontaktom kože i sluznice između zaražene i nezaražene osobe virusi se preko vanjskog omotača (sastavljenog od složenih šećera i proteina, tzv. glikoproteina B, C i D) prihvate na proteoglikane, biokemijske strukture na živim stanicama koje služe kao ulazna vrata virusa u epitelnu stanicu. Pomoću vlastitih H i L glikoproteina stope se sa staničnom membranom, a ulaskom u citoplazmu stanice zaražene osobe, virusi "natjeraju" stanicu da preustroji funkciju i proizvodi proteine važne za nastanak novih virusnih kopija, koje nakon što preplave stanicu uzrokuju njezinu propast. Iz virusom razorene stanice izlaze nove virusne kopije, koje mogu inficirati okolne zdrave stanice sluznice i kože, osim ako ih spriječi imuni odgovor. Dio tako nastalih virusa prelazi u živčane završetke osjetnih živaca na putu prema kralježničnoj moždini, inficirajući tako živčane stanice virusnom DNA, koja putuje posredstvom takozvanog aksoplazmičkog transportnog mehanizma duž mikrotubularnog staničnog skeleta živčane stanice. Uz pomoć enzima timidin kinaze, virusna DNA dolazi do jezgre živčane stanice i u ganglije korjenova živaca koji ulaze u kralježničnu moždinu. Istim putem, preko osjetnih živaca, virus se može vratiti kroz živčane završetke u druge epitelne nezaražene stanice i reaktivirati infekciju u otprije zaražene osobe.

Varijacije imunološkog odgovora

Umnožavanje virusa uvjetuje imuni odgovor, kao i vidljive kliničke promjene, odnosno pojavu mjehurića prozirnog sadržaja, koji se zamute i zgusnu, a onda pucaju i pretvaraju u sitne ulceracije i kraste stvarajući kliničku sliku akutne herpetične bolesti. No, ne reagiraju sve zaražene osobe isto u imunološkom smislu. Naime, prethodna infekcija HSV tipom 1 često na izvjestan način djeluje zaštitno, pa se kod iste osobe, ako se naknadno inficira HSV tipom 2, pojavi blaža klinička slika genitalnog oblika bolesti negoli u osobe koja do tada nije imala antitijela ili nije bila u kontaktu s drugim herpes virusima. Važno je znati da takva osoba, primjerice, može imati u oku nevidljivu asimptomatsku infekciju i biti izvor zaraze za nezaražene osobe. Novije studije provedene u ambulantama za spolne bolesti u SAD-u pokazuju da 25 do 70 posto svih posjetitelja ima antitijela na HSV tip 1 i 2, te da njih 90 posto uopće ne zna da su već od prije zaraženi njime. Uzimajući to u obzir, kao i prethodno navedene činjenice, uporaba kondoma preporučuje se svim HSV pozitivnim osobama koje su imale genitalni herpes, čak i ako nemaju simptoma.

Kod većine otpornih i zdravih osoba, imunosni sustav u slučaju infekcije pokrenut će nespecifični i specifični imunološki odgovor, u koji su uključena antitijela, stanice i stanični prirodni antivirusni lijekovi - citokini, koji će uspješno kontrolirati virusnu infekciju ako je osoba dobrog zdravlja, nema genetskih poremećaja imuniteta, ne pije lijekove koji djeluju kao supresori imuniteta i ne boluje od drugih bolesti. To je i razlog što je bolest u većine ljudi samoizlječiva te da infekcija prelazi u hibernirajući oblik. Tijekom evolucije HSV virusi našli su načina da izbjegnu imunološki odgovor i latentno žive u živčanim stanicama u neaktivnom stadiju, u kojem ih antitijela i imunološke stanice zaražene osobe neće otkriti.

Virus nije moguće iskorijeniti

Latentno inficirane živčane stanice ne sadrže cijeli virus nego samo virusnu DNA, zbog čega latentan i neaktivan virus nije moguće iskorijeniti lijekovima dok god se virus ponovno ne aktivira. Tek u probuđenom stanju, u fazi replikacije, moguće ga je napasti lijekovima poput aciklovira, isoprinosina i sličnih analoga.

Istraživanja profesora genetike i mikrobiologije Bryanna Cullena i njegovih kolega, znanstvenika s Medicinskog sveučilišta Duke i Sveučilišta Harvard, otkrila su da HSV ima šest mikroRNA (malih molekula ribonukleinske kiseline) koje bi mogle regulirati latenciju virusa. Pokazala su i da latentna infekcija neće prijeći u rekurirajuću ako u zaraženim stanicama nema te glasničke nukleinske kiseline koja stvara takozvane posebne LAT proteine koji djeluju na uspavani virus da se probudi i počne stvarati nove čestice. Tako pod utjecajem LAT kompleksa živčane stanice proizvode infektivne čestice koje putuju do živčanog završetka i bivaju otpuštene do stanica kože i sluznice. Ta reinfekcija može biti s ili bez vidljivih simptoma, uz širenje virusa preko kože i sluznica kroz kliconoštvo.
Osobe koje nemaju virusna protutijela u krvi, nakon zaraze obično razviju primarnu infekciju uz akutnu bolest koja ima vrlo neugodne simptome, a osobe koje otprije imaju protutijela mogu razviti sekundarnu i recidivirajuću HSV infekciju, koja je uobičajeno blaža od primarne, što uvelike ovisi o općem stanju, postojanju slabokrvnosti, stilu života, kvaliteti imunološkog odgovora i prije provedenoj terapiji.