English

Pratite nas na Facebooku

PROfertyl 2016

Dermatologija

 ostali članci
  

Laser u korektivnoj dermatologiji

  

Koža u zimskim uvjetima

  

Trend, tradicija, ritual ili...

svi članci »

Dermatologija

Prekomjerno znojenje - ima li lijeka?

Podijeli

Autor:
Željana Bolanča, dr. med., spec. dermatovenerolog
objavljeno u broju 109 (06/18)

Prekomjerno znojenje - ima li lijeka?

Liječenje hiperhidroze veoma je zahtjevno, a učinak terapije kratkotrajan i potrebno ga je, gotovo u većini slučajeva, svakodnevno ponavljati, zbog čega je važno da oboljeli bude ustrajan

Znojenje je normalna fiziološka pojava koja pomaže u termoregulaciji organizma, ali ako je riječ o prekomjernom znojenju ili hiperhidrozi, može biti značajan fizički i psihološki teret koji utječe na svakodnevne aktivnosti i znatno narušava kvalitetu života. Utjecaj koji ima na kvalitetu života možda je i veći nego u bolesnika koji boluju od psorijaze, atopijskog dermatitisa, akni ili ekcema.

Hiperhidroza javlja se u oko jedan do tri posto ljudi, najčešće u razdoblju puberteta i adolescencije, ali se može javiti i u dječjoj dobi, kada je najčešće riječ o primarnoj (idiopatskoj) hiperhidrozi bez poznatog uzroka. Glavni okidač (triger) za pojavu primarne hiperhidroze je emocionalna uzbuđenost. Taj je oblik najčešće ograničen na pojedine dijelove tijela, kao što su pazuha, dlanovi i tabani, a smatra se da je posljedica prekomjerne aktivnosti žlijezda znojnica ili prekomjernog broja žlijezda znojnica. Oblik koji se javlja na dlanovima i tabanima može imati i genetsku predispoziciju.

U suprotnosti s lokaliziranim oblikom, u sekundarnoj ili generaliziranoj hiperhidrozi postoji postojeća bolest koja dovodi do pretjeranog znojenja. U prvom redu "krivci" su metaboličke bolesti (diabetes mellitus), infektivne bolesti (tuberkuloza), neurološke bolesti (Parkinsonova bolest), malformacije, maligniteti (Hodgkinova bolest) ili pojedini lijekovi (propranolol...).

Liječenje moguće - učinci kratkotrajni

Liječenje hiperhidroze veoma je zahtjevno i temelji se na lokalnom i sistemskom liječenju ili njihovoj kombinaciji. Učinak terapije je kratkotrajan i potrebno ga je, gotovo u većini slučajeva, svakodnevno ponavljati, zbog čega je važno da oboljeli bude ustrajan.

Lokalna terapija temelji se na primjeni različitih pripravaka koji su već dugo u upotrebi, ali mogu uzrokovati obojenost odjeće i lokalnu iritaciju u vidu crvenila. Među navedenim pripravcima su antikolinergici, borna kiselina, 2-5-postotna otopina taninske kiseline, resorcinol, kalij permanganat, formaldehid i 2-postotni glutaraldehid. Oni denaturiraju keratin, to jest narušavaju njegovu strukturu i zatvaraju pore na koži te tako kratkotrajno reguliraju prekomjerno znojenje.
 
Najučinkovitijim pripravkom u reguliranju prekomjernog znojenja pokazale su se aluminijeve soli koje je prvi put opisao Stillians 1916. On je otopio 25-postotni aluminij heksahidrat u destiliranoj vodi, koji je bilo potrebno nanositi svakih dva do tri dana. Iako su se do sada proučavali i ispitivali različiti oblici i otopine aluminijevih soli, Stilliansova formula pokazala se najučinkovitijom u reguliranju znojenja, s gotovo nikakvom ili minimalnom apsorpcijom u dermis.
Tijekom godina razvio se mit kako su aluminijeve soli krivac za razvoj karcinoma dojke i Alzheimerove bolesti, međutim, niti jedna navedena tvrdnja nije potvrđena epidemiološkim ispitivanjima. Mit se temelji na pretpostavci da se aluminij u dezodoransu apsorbira kroz kožu kroz mala oštećenja koja nastaju brijanjem pazušne regije te zatim odlaže u limfne čvorove, a ne može se osloboditi znojenjem jer antiperspiranti smanjuju mogućnost znojenja, zbog čega se povećava koncentracija navedenih toksina i dovodi do mutacije stanica dojke u tumorske stanice. Činjenica da većina tumorskih stanica nastaje u gornjem vanjskom kvadrantu, koji je najbliži pazušnoj regiji, dodatno je podupirala tvrdnju. S druge strane, muškarci imaju minimalan rizik razvoja karcinoma dojke, što se objašnjavalo manjim postotkom brijanja pazušne regije, pa su dlake smanjivale resorpciju aluminija iz dezodoransa. No, u znanstvenoj literaturi ne postoje jake i velike epidemiološke studije koje u uzročno-posljedičnu vezu dovode karcinom dojke i antiperspirante. Unatrag petnaest godina, 2002., objavljeni su rezultati jedne epidemiološke studije koja je usporedila 813 žena oboljelih od karcinoma dojke sa 793 žene bez karcinoma, no nije pronađena povezanost s upotrebom antiperspiranata i brijanja u pazušnoj regiji.
Druga teorija podupire tezu da se aluminijeve soli apsorbiraju kroz kožu i dovode do promjene u estrogenim (ER) stanicama dojke. No, studije su pokazale da se tek 0,012 posto aluminija apsorbira kroz kožu, što je manja količina od one koja dopire do kože ako se unese na usta (hrana, voda). Osim toga, patohistološka analiza pokazala je da stanice karcinoma dojke nemaju nimalo veću količinu aluminija od one u okolnim zdravim stanicama dojke.

Osim lokalne terapije u obliku dezodoransa, u liječenju hiperhidroze učinkovita je i iontoforeza, čiji točan mehanizam djelovanja još uvijek nije poznat iako se upotrebljava od 1952. Osobito je prikladna za liječenje palmoplantarne hiperhidroze (dlanovi/stopala). Uobičajen način liječenja je tretiranje svakog pojedinačnog dlana i tabana po 30 minuta s 15 - 20 mA u tekućoj vodi. Terapija se provodi tri puta tjedno, uobičajeno ponedjeljkom, srijedom i petkom, a zatim se nastavlja terapija održavanja. Neoštećena koža može izdržati 0,2 mA/cm2 bez negativnih posljedica, a može se tolerirati i 20 - 25 mA po dlanu. S vremenom je tekuća voda zamijenjena lokalnim antikolinergicima koji su se pokazali učinkovitijima.

Osim iontoforeze, kod palmoplantarne hiperhidroze može se koristiti i botulinum toksin tip A, koji smanjuje znojenje blokirajući postganglijska simpatička vlakna. Tretman ima minimalan broj nuspojava ili komplikacija i izrazito je djelotvoran, ali s privremenim učinkom koji traje tri do šest mjeseci za palmoplantarnu hiperhidrozu, odnosno šest do 12 mjeseci za aksilarnu (pazušnu).

Osim lokalnih oblika liječenja, u težim slučajevima može se koristiti i sistemska terapija. Prije njezine pojave, kod teških oblika bolesti koji se nisu mogli kontrolirati jedini izbor bilo je kirurško liječenje, odnosno simpatektomija. Simpatektomiju u svrhu liječenja jednostrane facijalne hiperhidroze prvi put je napravio Kotzreff 1919., dok je Adson 1935. prvi napravio cervikalnu simpatektomiju kod palmoplantarne hiperhidroze. U početku se simpatektomija radila otvorenim pristupom kroz torakotomiju i imala visoku smrtnost. Iako je s godinama kirurški pristup postao sofisticiraniji, zbog posljedične kompenzatorne hiperhidroze na drugome mjestu na koži nikad nije zaživjela kao terapija izbora. U današnje se vrijeme kod aksilarne hiperhidroze može napraviti subaksilarna liposukcija te subdermalni i transkutani laser, no ta terapija nikad nije doživjela širu primjenu.

Kirurško liječenje bio je jedini oblik liječenja težih oblika bolesti gotovo više od 50 godina, sve do pojave antimuskarinskih lijekova. Prvu primjenu sistemskog lijeka (metatheline - BanthineÒ) objavio je Grimson sa suradnicima 1950. kao antiulkusnu terapiju s učinkom na hiperhidrozu. Zatim su objavljeni i drugi prikazi slučajeva s methanteline bromidom i propantelinom. Oksibutin se pokazao učinkovitim u dozi od pet miligrama dva puta dnevno. No, i sistemska terapija ima svoja ograničenja zbog nuspojava kao što su suhoća usta i konstipacija.