Psihologija

Igra mora biti dječja svakodnevica

Izrazito je važno da roditelji podržavaju spontanu igru djeteta pohvalama te da dozvole djetetovoj mašti da se razigra

Igra je sastavni dio života svakog djeteta. Osim što donosi razonodu i pruža zadovoljstvo, igra također predstavlja i način kroz koji djeca uče o sebi, drugima i svijetu koji ih okružuje, stječu kompetenciju i stvaraju socijalne odnose. Iz tog razloga izrazito je važno da svako dijete ima dovoljno vremena za igru, odnosno da igra bude dio svakodnevnog života djeteta. Način na koji se dijete igra te s kime se igra mijenja se tijekom razvoja djeteta. S obzirom na spoznajnu razinu i njezin razvoj, razlikujemo nekoliko vrsta igre:

• funkcionalna igra
• konstruktivna igra
• igra pretvaranja
• igra s pravilima

Dojenačka dob

Dijete se započinje igrati već u dojenačkoj dobi. U tom razdoblju igra je funkcionalna i u stvari se sastoji od jednostavnih mišićnih pokreta koji se ponavljaju, bilo da dijete pri tome koristi ili ne koristi neke predmete. Npr. djeca tresu zvečkom, skaču gore-dolje, guraju loptu, povlače igračke koje sviraju, bacaju predmete na pod. Djeci u toj dobi važno je osigurati odgovarajuće igračke koje će poticati njihovu igru i znatiželju, a samim time i njihov razvoj. Pri kupnji igračaka preporuča se odabrati one koje su malo iznad kronološke dobi djeteta kako bi se dijete potaklo na istraživanje i napredovanje u razvoju.

Predškolska dob 

Ulaskom u predškolsku dob počinje se javljati konstruktivna igra koja opstaje i kroz ranu školsku dob. U ovom tipu igre djeca koriste različite predmete i barataju s njima u namjeri da od njih nešto stvore. Tu spadaju igre poput gradnje kula od kocaka, rezanje i lijepljenje slika, izrada figurica od plastelina. Iako je konstruktivna igra često individualna, u njoj mogu sudjelovati i roditelji. Djeca uživaju u zajedničkim aktivnostima s roditeljima i s radošću će prihvatiti njihov angažman. Preporuča se da roditelji u igri slijede ritam djeteta i riječima poprate sadržaj takve igre ("O, slažemo toranj.") te da izbjegavaju preuzimanje potpune inicijative u igri. Izrazito je važno da roditelji podržavaju spontanu igru djeteta pohvalama te da dozvole djetetovoj mašti da se razigra. Ne treba pokušavati "ukalupiti" djetetove uratke u estetske kriterije odraslih. Ako dijete nacrta nešto što nama ne liči na predmet koji je željelo nacrtati, npr. ptica ima ticala, ne treba kritizirati dijete. Djeca će tijekom razvoja spontano početi gubiti taj originalni impuls i početi koristiti lako prepoznatljive reprezentacije predmeta i bića iz okoline.
Igra pretvaranja počinje se javljati već oko druge godine, paralelno sa smanjenjem funkcionalne igre. Promatraču se ovo razvojno razdoblje doimlje izrazito maštovito i originalno. Igra pretvaranja uključuje upotrebu predmeta ili ljudi kao simbola za nešto što oni inače nisu. Npr. fotelja će se pretvoriti u svemirski brod, lonac u šljem, mačka u tigra, dvorište u Pokemon centar. Ovaj tip igre može se sastojati od vrlo jednostavnih aktivnosti pa sve do razvoja vrlo složenih "scenarija" i zapleta. Igra pretvaranja je najviše zastupljena u dobi do 4. ili 5. godine, nakon čega se sve češće javljaju igre s pravilima. No, ona je vrlo važna, jer kroz pretvaranje djeca uče kako se uživjeti u tuđu perspektivu, razvijaju vještine u rješavanju socijalnih problema i postaju kreativnija. U gotovo svim igrama pretvaranja mogu se prepoznati tri elementa: zaplet ili priča, uloge i različita pomagala. Djeca u svojoj igri koriste predmete kao pomagala, npr. pretvaraju se da piju čaj iz šalica. Obično postoji neka priča, iako ona može biti jako jednostavna. Teme u igri često odražavaju ono što se događa u dječjim životima pa se igraju mame i tate, liječnika, škole i sl. Igre mogu preuzeti temu i iz neke bajke ili filma. U igri pretvaranja djeca isprobavaju puno različitih uloga. Neke uloge poput mame ili učiteljice proizlaze iz realnog života dok su neke iz bajki kao superman, batman ili pokemoni.
U ovom razdoblju djeca se jako vole igrati uloga različitih junaka. Ti junaci imaju moći i sposobnosti koje predstavljaju ono najbolje u ljudskoj prirodi. Karakteristike junaka su:

• da su dobri, mudri, neustrašivi i snažni;
• da imaju moći koje djeca žele sama posjedovati, oni su nevjerojatno brzi, jaki i izdržljivi, mogu letjeti, plivati satima pod vodom ili promijeniti oblik svog tijela;
• da mogu riješiti svaki problem i prebroditi sve prepreke, njihova rješenja su uvijek dobra i prihvaćena;
• da imaju kontrolu - nitko im ne govori što trebaju raditi;
• da znaju što je ispravno - gotovo nikad ne pogriješe;
• da ih se hvali i odaje priznanje od moćnih odraslih osoba, svi žele biti njihovi prijatelji.

Vrlo je važno da roditelji imaju razumijevanja za ovakvu vrstu dječje igre i da ne pokušavaju uvjeriti dijete kako su neke stvari nemoguće ili pretjerane. Naime, djeca kroz poistovjećivanje s junacima razvijaju osjećaj vlastite važnosti i moći.
Dobro je obratiti pažnju na sadržaj igre. Naime, djeca upravo kroz igru pretvaranja često izražavaju svoje osjećaje, poput straha ili ljutnje te kroz igru "pričaju" o svojim problemima, brigama i svojem viđenju svijeta oko sebe. Djeca u predškolskoj dobi često teško uspijevaju riječima opisati što sve osjećaju ili što im se dogodilo. Igra može biti dobar i lakši način da se izraze mnoge stvari. Iz dječje igre možemo puno naučiti o djeci.
Nakon pete godine djeca sve češće pokazuju interes za sudjelovanje u različitim igrama s pravilima. Tu spadaju igre s unaprijed poznatim pravilima i ograničenjima u kojima postoji unaprijed određeni cilj. Primjer takve igre su igre poput skrivača, graničara te društvene igre poput čovječe ne ljuti se ili memorija. Ovaj oblik igre česta je zabava i za djecu i za odrasle. Djeca kroz ovakve igre uče da su u životu nužna i neka pravila, uče kako ih poštivati, kako se nositi s uspjehom, ali i neuspjehom. Igra s pravilima nije nužno natjecateljska, nego se može učiniti i kooperativnom, pri čemu se djecu uči timskom uspjehu i naporu, pomaganju i dijeljenju s drugima. Kooperativne igre, npr. što duže dodavanje lopte tako da lopta samo jednom udari o zemlju između igrača, uče djecu koja se boje neuspjeha koliko je važno ustrajati te ih uče da je uspjeh dio timskog procesa.
U kasnijem djetinjstvu djeca počinju birati sve složenije igre, poput igara kartama, fantazija, no neka će djeca zamijeniti interes za takve igre s razgovorom ili sportom.