Neurorehabilitacija
Neurorehabilitacija je sastavni dio liječenja i zbrinjavanja bolesnika s različitim neurološkim bolestima. Ključ je uspješne neurorehabilitacije u koordiniranome timskom radu koji uključuje aktivno sudjelovanje bolesnika, njegove obitelji i stručnjaka iz različitih područja neurorehabilitacije. Aktivno sudjelovanje bolesnika očekuje se u fizikalnoj, okupacijskoj, govornoj i rekreacijskoj terapiji te u grupnim aktivnostima i edukacijskim programima. Zajednički je cilj održati ili ponovno naučiti vještine koje je osoba imala prije nastanka neurološke bolesti. Uz to, bolesnici se uče i novim načinima izvođenja radnji koje sada više ne mogu provoditi na prijašnji način. Dobrobit je višestruka i uključuje tjelesni, emocionalni i psihosocijalni aspekt života bolesnika.
Moždani udar
U većini razvijenih zemalja moždani udar treći je uzrok smrti među odraslom populacijom, a kako je i vodeći uzrok invaliditeta, njegova je važnost to veća. Kod trećine slučajeva moždani udar završava smrću, druga trećina bolesnika postaju teški invalidi, dok se samo jedna trećina zadovoljavajuće oporavi ili ostane tek manji invaliditet. Uspješnost oporavka ovisi o opsegu moždanog oštećenja, zauzimanju bolesnika (većim dijelom određenom karakternim osobinama i stavovima prema zdravlju i bolesti), vještini i trudu neurorehabilitacijskog tima te suradnji obitelji i prijatelja s bolesnikom i članovima tima. Osobito se ističe važnost bolesnikove želje za oporavkom i težnja što većoj neovisnosti, jer cilj neurorehabilitacije i jest omogućiti najveći mogući stupanj neovisnosti, samostalnosti i produktivnosti.
Neurorehabilitaciju bolesnika nakon moždanog udara treba početi odmah pošto je bolesnik u medicinski stabilnom stanju, znači interdisciplinarno u jedinicama za liječenje moždanog udara, koje po svojoj organizaciji omogućuju sastanke osoblja barem jednom tjedno i rehabilitaciju barem tri sata na dan. Mjere uključuju često okretanje u krevetu i pasivno vježbanje paralizirane muskulature.
Klasične rehabilitacijske službe dijele se na fizikalnu terapiju, radnu terapiju i terapiju govora. Fizikalna i radna terapija temelje se na zamjenskom djelovanju nezahvaćenih dijelova tijela i biološkim principima plastičnosti mozga. Prisilnim poticanjem kretnji postiže se pojačana funkcija neoštećene moždane polutke u odnosu na oslabljeni dio tijela, a "forsiranom uporabom" usmjeravanje bolesnikove pažnje na zahvaćeni ud, pa se funkcionalnim treningom visokog intenziteta postiže bolji oporavak.
Oporavak od moždanog udara je proces koji uključuje liječenje, spontani oporavak, rehabilitaciju i povratak u društveni život. S obzirom na složene rehabilitacijske potrebe, važan je individualni pristup, s tim da će napredovanje i oporavak biti za svakog bolesnika različiti.
Određeni stupanj spontanog oporavka događa se prirodno kod većine ljudi. Proces je najbrži u prvih nekoliko tjedana nakon udara, a može trajati i dulje. Neurorehabilitacija je izuzetno važan dio oporavka, u kojem se bolesniku pomaže da sačuva i ponovno stekne sposobnosti koje će mu omogućiti veću samostalnost u svakodnevnom životu. Posljednja faza počinje s povratkom osobe u društveni život, što traje cijeli život. Bolesnik i njegova okolina moraju naučiti živjeti s posljedicama moždanog udara; valja prihvatiti nove, prilagođene načine izvršavanja uobičajenih, svakodnevnih radnji.
Potrebu i opravdanost toplica, tj. stacionarne neurorehabilitacije bolesnika nakon moždanog udara, trebaju odrediti zdravstveni djelatnici koji sudjeluju u neposrednoj njezi i liječenju, s obzirom na to da nekima neurorehabilitacija neće biti potrebna jer je moždani udar bio blag ili su se potpuno oporavili već u bolnici, a drugi mogu imati toliki stupanj onesposobljenosti da neće moći aktivno sudjelovati u procesu neurorehabilitacije. Na žalost, poslije boravka u specijaliziranim ustanovama neurorehabilitacija nakon moždanog udara uglavnom završava, u čemu vjerojatno i leži ključ nedovoljne uspješnosti neurorehabilitacijskog procesa.
Kao alternativa klasičnoj rehabilitaciji, danas se nudi telerehabilitacija, liječenje uz pomoć računala. Noviji pristup takvom liječenju predstavlja tzv. terapija licem-u-lice, koja pretpostavlja dolazak bolesnika u specijaliziranu ustanovu odmah nakon simptoma moždanog udara, dijagnosticiranja afazije i početka terapije. Moguće su i druge kombinacije terapeutskih principa.
Prednosti su takve terapije veća motiviranost i samopouzdanje bolesnika i nepostojanje dobne granice za provođenje, a ograničenja činjenica da je kod takvih bolesnika bitno smanjena kognitivna sposobnost, što ograničava broj vježbi s postojećim računalnim softverom za liječenje afazije.
Pomoću tzv. virtualne stvarnosti, odnosno računalne stimulacije koja stvara dojam stvarnoga trodimenzionalnog okruženja, postiže se pojačano učenje mehanizama slanjem informacija središnjem živčanom sustavu u stvarnom vremenu preko audiovizualne povratne veze o bolesnikovim pokretima te se postiže mogućnost individualna prilagođavanja intenziteta neurorehabilitacijske terapije.
Fizikalna telerehabilitacija provodi se pomoću računalnih sustava prilagođenih svakom pojedinom bolesniku i usmjerenih na poboljšanje hodanja (ravnoteža, dužina koraka, koračanje dugim koracima, asimetrija hoda, brzina hodanja, sposobnost prekoračenja objekta i trajanje hodanja).
U telerehabilitaciji kognitivnih poremećaja sudjeluje teleterapeut koji se nalazi u centraliziranom uredu opremljenom računalom sa softverom specijaliziranim za telerehabilitaciju i bolesnik koji se nalazi u vlastitom domu. Najveću dobrobit od ovakvog oblika rehabilitacije imaju bolesnici s kognitivnim i komunikacijskim poremećajima, a očuvanim pamćenjem. Svaki sustav je individualno podešen, bolesnik troši vrlo malo vremena u učenju korištenja programa, a terapija je usmjerena na učenje primjene računalnih rješenja na aktivnosti u stvarnom životu.
Jedna od najvažnijih prednosti telerehabilitacije je što se bolesnik nalazi u vlastitom domu. Osobe s kognitivnim poremećajem imaju velik problem u prenošenju naučenih funkcija iz virtualnog okruženja u stvarno, a telerehabilitacija pruža okruženje potpuno prilagođeno bolesnikovom prirodnom okruženju. Nema direktnog kontakta, ali terapeut i bolesnik ne troše vrijeme na putovanje i lakše se mogu dogovoriti oko rasporeda terapije. Visoka cijena i promjenjiva tehnologija ipak se nadoknađuju prednostima, među kojima su i nepostojanje troškova prijevoza i ambulantnog liječenja te liječenja u specijaliziranim rehabilitacijskim ustanovama.
Stranica:
[1]
2
»
|
