Psihijatrija

Suton ili svitanje radne terapije u psihijatriji

Temeljna filozofija radne terapije govori o čovjeku kao aktivnom biću koji kroz svrsishovite aktivnosti ostvaruje inter­akciju s okolinom i njome manipulira

Smisao radne terapije

Prema definiciji Svjetske udruge radnih terapeuta iz 1982., radna terapija obuhvaća postupke u liječenju fizičkih i psihičkih stanja kroz specifične aktivnosti sa svrhom dosezanja njihove najviše razine, funkcije i neovisnosti u svim vidovima svakodnevnog života. Profesija radne terapije u obliku u kojem je danas poznajemo datira od 1917. Od toga doba, pa i u današnje vrijeme, razvija se u smislu temeljne filozofije struke. Filozofija profesije sustav je uvjerenja i vrijednosti koji međusobno dijele članovi profesije, što za radne terapeute uključuje vjerovanje u ljudsku prirodu, utjecaj društva i okoline, vrijednost i smisao radne terapije, te različiti odnosi između navedenih čimbenika. Uvjerenja koja su se još zadržala u praksi su:

• poimanje osobe kao fizičkoga, umnoga, emocionalnoga, duhovnoga i društvenog bića koje ima svoju prošlost, sadašnjost i budućnost, i koje funkcionira u fizičkom i socijalnom okružju
• vjerovanje u unutarnju motivaciju kao inicijalnu predispoziciju za djelovanje u okolini i uporabu vlasititih potencijala
• prepoznati potrebu svakog pojedinca za uravnoteženim okupacijama u životu, a radi ubrzanja napretka, davanja smisla životu, zadovoljavanja određenih potreba, uviđanja osobnih i prirođenih potencijala, prilagodbe na promjene i održavanje zdravlja
• prihvaćanje socijalne komponente pojedinca i velikog utjecaja što ga okolina ostavlja na nas, u smislu formiranja nas kao osoba
• viđenje pojma zdravlja kao subjektivnog doživljaja, subjektivne ocjene osjećaja dobrobiti, koje rezultira iz mogućnosti da se u životu postigne i održi ravnoteža
• vjerovanje u sposobnost ljudi i njihovu svojevrsnu odgovornost da pronađu zdrav način prilagodbe na promjene kroz ono čime se bave
• prihvaćanje uloge radnog terapeuta koja se sastoji u pomaganju ljudima u njihovim okupacijama kako bi povratili smisao i ravnotežu u životu
• vjerovanje u okupaciju kao centralnog koncepta profesije i uporabu aktivnosti kao glavnog medija za djelovanje.

Svjetska zdravstvena organizacija opisuje odnos između bolesti i aktivnosti na sljedeći način: "Funkcioniranje pojedinca na određenim područjima je interakcija ili složen odnos između stupnja zdravlja i okolnih čimbenika (npr. okolina i čimbenici osobnosti)".

U svojim radovima radni terapeut iz Australije Wilcock argumentira gore navedeni odnos između okupacije i zdravlja uvjerenjem da su ljudi okupacijska bića koja imaju središnji živčani sustav kako bi mogli analizirati, organizirati, razumjeti, prosuđivati, planirati, djelovati, oblikovati i izvoditi okupacije. Iz toga, dakle, slijedi da su okupacije urođena ljudska ponašanja koja u sebi obuhvaćaju sve čime se čovjek bavi, imajući na umu biološko funkcioniranje organizma i socijalno okružje. Ljudi su se razvili u okupacijska bića i kroz tu okupaciju se prilagođavamo ili u određenim slučajevima udaljavamo od našega fizičkoga, socijalnoga i kulturnog okružja. Wilcock dalje govori da postoje dvije razvojne funkcije okupacije - preživljavanje i zdravlje. Kroz okupacije zadovoljavamo primarne potrebe za preživljavanjem (voda, hrana, sigurnost, toplina, zaklon). Zdravlje, koje se smatra prirodnim stanjem osobe, također se ostvaruje kroz okupacije, najprije da se zadovolje primarne potrebe, a potom da se održe u ravnoteži fizičke, psihičke i socijalne sposobnosti.
Zdravlje može biti pozitivno iskustvo, pozitivan osjećaj dobrobiti, a ne samo izostanak bolesti. Wilcock opisuje mentalno zdravlje kao stanje u kojemu ljudi mogu biti kreativni i kroz istraživanje mogu iskusiti sve ljudske emocije, prilagoditi se na odgovarajući način i bez teškoća zadovoljiti životne potrebe.
Tri čimbenika okupacije koji mogu uzrokovati prekid zdravlja, odnosno bolest, su okupacijska neravnoteža, deprivacija i otuđenje. Okupacijska neravnoteža je neravnoteža aktivnosti, produktivnosti i odmora, što dalje rezultira gubitkom ravnoteže unutar komponenti same osobe (senzorno-motoričke, kognitivne i psihosocijalne), te gubitkom ravnoteže između osobe i njezine okoline. Okupacijska deprivacija nastaje kada vanjske okolnosti sprječavaju pojedinca da svoje potencijale iskoristi do maksimuma, što vodi do neravnoteže koja može rezultirati prekidom normalna funkcioniranja. Okupacijsko otuđenje nastaje kada se osoba bavi aktivnostima koje nisu u skladu s njezinim željama i mogućnostima, što rezultira frustracijom, dosadom, nezadovoljstvom i stresom.
Kad se osoba nađe u novoj situaciji, pokušat će se nositi s njome uz pomoć vještina koje posjeduje, a ako to ne bude dovoljno, nastojat će naučiti i razviti nove učinkovite vještine. Međutim, ako situacija i dalje bude izvan njegove kontrole, iskusit će krizu.
Za održavanje ravnoteže vrlo je važna brzina odvijanja promjene - ako se promjena odvija prebrzo, znači da pojedinac nije stigao usvojiti nove vještine, poremećena je prilagodba, što može rezultirati disfunkcijom. Stupanj i brzina promjene koju pojedinac može podnijeti bez gubitka ravnoteže, bez zapadanja u krizu ovisi o unutarnjim čimbenicima (npr. sposobnost brzog učenja i svladavanja novih vještina) i vanjskim čimbenicima (npr. količina podrške koju pruža socijalno okružje).
Ne samo da vjerujemo kako se zdravlje može definirati kao sposobnost funkcioniranja, sposobnost obavljanja aktivnosti, nego i to da nas ono što radimo i čime se bavimo može učiniti zdravim ili bolesnim. Radni terapeuti smatraju da je okupacija najviša razina čovjekova funkcioniranja, odnosno da razvija i integrira čovjekove tjelesne, misaone i duhovne potencijale kroz proces izvođenja aktivnosti. Aktivnost u čovjeku kreira određene funkcionalne zahtjeve koji uzrokuju neuroplastične promjene i organizaciju te nas stoga i okupacija definira u fizičkom, mentalnom, socijalnom i duhovnom smislu.
Jedinstvenost radne terapije jest u uvjerenju da je izvođenje okupacija središnje djelovanje za održavanje zdravlja i osjećaja dobrobiti, te osjećaja kvalitete života. Iz navedenog proizlazi činjenica da prilikom obolijevanja od psihičke bolesti osoba više nije u mogućnosti provoditi aktivnosti svakodnevnog života (aktivnosti samozbrinjavanja, produktivnosti i slobodnog vremena). Uz primarnu bolest vezuje se i suočavanje s hospitalizacijom što dalje vodi u krizu, pa radni terapeut ima veliku ulogu u promociji neovisnosti osobe i povratku sposobnosti izvođenja aktivnosti svakodnevnog života.