Psihijatrija

Suton ili svitanje radne terapije u psihijatriji

Temeljna filozofija radne terapije govori o čovjeku kao aktivnom biću koji kroz svrsishovite aktivnosti ostvaruje inter­akciju s okolinom i njome manipulira

Ciljane aktivnosti u individualnom i holističkom pristupu

Glavno je sredstvo djelovanja radnog terapeuta primjena aktivnosti kako bi se postigli željeni ciljevi terapije, sukladno klijentovim potrebama. Naravno, aktivnosti moraju biti pažljivo isplanirane u dogovoru s klijentom jer izvođenje aktivnosti zahtijeva klijentov pristanak, kao i njegovu motivaciju. Kako bi aktivnosti imale terapeutsko začenje, moraju biti usmjerene k prevenciji daljnjeg onesposobljenja i poboljšanju kvalitete života, moraju biti prilagođene dobi klijenta te reflektirati klijentove životne uloge i zadatke. Također, one za njega moraju sadržavati smisao, svrhu i vrijednost.
Vrijednost aktivnosti uključuje proces izvođenja i njezin konačan produkt, pa se aktivnost i njezina vrijednost mogu promatrati s više gledišta:

• kao sredstvo za učenje, razvoj vještina, osjećaj sposobnosti
• pomoću kojega organiziramo vrijeme
• koje nam omogućuje produktivnost, pruža osjećaj korisnosti i kreativnosti
• koje nam omogućuje izražavanje i istraživanje osjećaja
• kao sredstvo stimulacije i aktivacije
• za socijalnu interakciju i komunikaciju.

Primjerice, depresivni bolesnik je potišten, ima manjak energije, interesa i volje, ima jak osjećaj krivnje i samooptuživanja, pati od manjka koncentracije, sna i apetita, često ima suicidalna razmišljanja i/ili pokušaje. Ostali znaci i simptomi su promjene razine aktivnosti, promjene kognitivnih sposobnosti, govora i vegetativnih funkcija (san, apetit, seksualna aktivnost). Ti poremećaji gotovo uvijek uzrokuju znatna oštećenja socijalnih funkcija. Naime, u slučaju da radni terapeut ima u terapiji grupu klijenata s navedenom dijagnozom, to ne znači da će sve osobe ispoljavati sve simptome kliničke slike jednakim intenzitetom, niti će pojedine aktivnosti za sve klijente imati jednako terapijsko djelovanje.

Zbog gore navedenoga, radni terapeuti svoje djelovanje ne temelje ponajprije na dijagnozi klijenta i primjeni medicinskog modela, ali s obzirom na to da rade unutar medicinskog modela, njihova je uloga analizirati odnos između zdravlja i bolesti te ocijeniti kako on utječe na klijentovu okupaciju. Psihičke bolesti često su rezultat kombinacije biološke, psihološke i socijalne komponente osobe. Stoga radni terapeut mora ispitati kliničku prezentaciju bolesti iz biopsihosocijalne perspektive.
Za radnog terapeuta od izričite je važnosti i poznavanje djelovanja i nuspojava lijekova kako bi mogao realno procijeniti klijenta, odnosno kako bi bio svjestan da određeno ponašanje klijenta može biti uzrokovano djelovanjem lijekova, a ne bolesti kao takve. Prilikom procjene radni terapeut ima pravo koristiti se bilješkama o klijentu prikupljenim od članova tima, a radnoterapijska procjena će sadržavati:

• razlog hospitalizacije
• klijentovo mentalno stanje
• potrebe klijenta koje je zabilježio tim
• potrebe zabilježene od samog klijenta
• teorijski okvir i model prikladan za rad s klijentom (u psihijatriji najčešće korišteni modeli su model humane okupacije i model prilagodbe kroz okupaciju).

Modeli radne terapije

Modeli radne terapije osiguravaju pristupe u praktičnom djelovanju u radu s klijentom. Modeli radnom terapeutu pružaju objašnjenje, a u nekim slučajevima i predviđanje do kojih promjena može doći. U radu s klijentima s psihičkim bolestima radni terapeuti se prilikom procjene koriste metodama koje uključuju:

• kratke, redovite kontakte s klijentom
• radnoterapijsko promatranje
• intervju
• izvođenje i analizu aktivnosti
• standardizirane i nestandardizirane testove (npr. Canadian occupational performance measure, Mini mental status examination, skala ponašanja, test za procjenu rizika...)
• specifične procjene (npr. procjena izvođenja aktivnosti kuhanja, što pripada u područje samozbrinjavanja).

Radni terapeut kroz procjenu će prikupiti informacije o učinku psihopatologije na klijentovo funkcioniranje, kognitivnim teškoćama, klijentovoj svakodnevnici, aktivnostima samozbrinjavanja, produktivnosti i slobodnom vremenu, klijentovim željama i očekivanjima o ishodu terapije, mogućnostima za postizanje ciljeva, klijentovim "jakim i slabim točkama" te o utjecaju okoline klijenta na njegovo okupacijsko izvođenje. U dogovoru s klijentom određuju se kratkoročni i dugoročni ciljevi intervencije, pri čemu je velik naglasak na klijent-orijentiranom pristupu kroz čiju će primjenu radni terapeut uspostaviti kvalitetan odnos s klijentom radi kvalitetne terapije, smanjujući tako simptome psihičkog poremećaja, a povećavajući samostalno funkcioniranje klijenta u aktivnostima svakodnevnog života promjenom ponašanja klijenta i/ili promjenom elemenata okoline.
Adams je sa suradnicima napravio jezgrovit prikaz procesa životnih promjena i model koji omogućuje određivanje faze u kojoj se trenutačno nalazi pojedinac. Tako je moguće analizirati i identificirati potencijalne ciljeve i po potrebi pokrenuti potrebne izvore.
Moss i Danish&Danish opisali su brojne psihološke pristupe za unaprjeđenje vještine podnošenja promjena i razvili opsežan sustav učenja vještina svakodnevnog života. Uloga radnog terapeuta je pomoći klijentu da postavi ciljeve koji su njemu ostvarivi i koji se mogu kao takvi razviti u određene vještine.
Radnoterapijska intervencija ima čvrsto uporište unutar zajednice u kojoj preventivni pristup radnog terapueta pomaže u rješavanju problema klijenta. Riječ je o pristupu koji je orijentiran na rješavanje problema. Tijekom radnoterapijske intervencije radni terapeut ne razmatra niti rješava probleme iz prošlosti nego je, naprotiv, orijentiran prema budućnosti klijenta u cilju poboljšanja kvalitete svakodnevnog života.

Cilj je intervencije razvijanje klijentovih potencijala na najvišu moguću razinu, povećanje kvalitete života i osjećaja dobrobiti te povećanje zadovoljstva prilikom obavljanja aktivnosti svakodnevnog života. Ishod intervencije trebao bi biti osposobljavanje klijenta za izvođenje okupacija koje će mu omogućiti da održi fizičko i psihičko zdravlje. U svrhu ostvarivanja gore navedenoga, od velike je važnosti dobra komunikacija i interakcija između članova tima. Naravno, svatko ima zadatak da svoje terapijske postupke valjano argumentira i svatko ima pravo na poštovanje i priznanje od ostalih članova tima. Na taj način među članovima će se razviti zdrav odnos kao i motivirajuća i stimulirajuća atmosfera, kako za osoblje tako za klijenta, jer svi mi imamo zajednički cilj, a to je pružiti kvalitetnu terapiju i pomoći klijentu.

"Čovjek uči kako kvalitetno organizirati svoje vrijeme i čini isto kroz provedbu aktivnosti."
(Meyer, 1922.)