Tema broja: Mirisi - tihi vladari svijeta

I Biblija ih spominje

Najbitnije životne aktivnosti, preživljavanje, hranjenje i razmnožavanje, neodvojivo su povezane s osjetom mirisa

Mirisi! Ti nevidljivi putnici nepreglednih zračnih prostranstava koji mijenjaju raspoloženja ljudi važan su dio mozaika naših tjelesnih osjetila koji sudjeluje u oblikovanju cjelovite slike svijeta oko nas. Mirise vežemo uz određene osobe, događaje i u trenutku nam mogu vratiti zaboravljene uspomene, ali ne vidimo ih, ne možemo ih osjetiti, dodirnuti, niti čuti. Oni su sitne molekule koje nošene zrakom ulaze u nosnice. Osjet mirisa tijesno je povezan s limbičkim sustavom - sjedištem osjećajnog pamćenja, što objašnjava zašto isti miris različite osobe različito doživljavaju, ovisno o osjećajima koji vežu uz taj miris.

Neprolazna i nepobitna vrijednost

Biljke su čovjeku od postanka i hrana i lijek. U današnje vrijeme, kada 50 posto informacija u farmakologiji prestaje biti točno za prosječno pet godina, spoznaje o ljekovitim učincima aromatičnog bilja imaju neprolaznu i nepobitnu vrijednost, od davnina pa sve do suvremenih znanstvenih istraživanja. U drevnim civilizacijama velebilje i mirisna sredstva imali su istaknuto mjesto u medicini, farmaciji, kozmetici, samoliječenju, kulinarstvu, higijeni života, religiji i ritualnim obredima.
U Bibliji je zapisano da su tri kralja, išavši se pokloniti Isusu kao izraz počasti, na dar prinijela mirise, zlato i tamjan (grč. myron = pomast, balzam). Kraljica od Sabe kralju Salomonu je donosila miomirisna ulja. U Pjesmi nad pjesmama čitamo: "Mladice su tvoje vrt mogranja pun mirisnih plodova narda, šafrana, mirisne trske i cimeta, sa stabljikama tamjana, smirne i aloje". (Pj.:4, 13-14). Godine 4000. pr. Kr. Ajurvedski liječnik Šušruta opisuje 700 ljekovitih biljaka. Godine 2838. pr. Kr. u Kini su nađeni dokumenti o fitoterapiji (grč. fyton = biljka). Liječnik Šen Nung opisuje ljekovito djelovanje 350 aromatskih biljaka koje i danas rabi tradicionalna kineska medicina. Godine 2000. pr. Kr. u Iraku su pronađene glinene pločice s recepturama ljekovitog meda. U Egiptu, u kojem su rođene kemija i farmacija, rabilo se aromatično bilje u medicini, farmaciji, prehrani, građevini, za dezinfekciju grobnica i prehranu radne snage, ritualno pri obredima, za balzamiranje mrtvih i u ljubavno-diplomatske svrhe (Kleopatra je dočekujući Marka Antonija natopila jedra svog brodovlja eteričnim uljem jasmina... "i vjetar je mirisao na ljubavnu čežnju".) .
U Ilijadi i Odiseji opisuje se sakupljanje ljekovitog bilja, a poznata je proročica Pitija za svojih proročanstava sjedila na tronošcu, udisala opojne pare miomirisa eteričnih ulja i žvakala lovor. Grčki su studenti na akademijama održavali koncentraciju grančicama ružmarina zataknutim iza uha.
Stari je Rim imao oko 900 javnih kupališta, a kupanju je slijedilo mazanje mirisnim pomastima. Arapski liječnik Avicena i slavni carski liječnik Galen rabili su ljekovito bilje. Pronašavši postupak destilacije, Arapi su usavršili proizvodnju mirisa, što se nakon križarskih ratova proširilo na Europu.
U srednjem vijeku mirisima su se najčešće prikrivali neugodni vonjevi, a kađenjem su se raskuživali prostori. Ljekarnici su bili obvezni u vrtu uzgajati ljekovito bilje. U vrijeme epidemije kuge liječnici su nosili poznate maske u obliku ptičjeg kljuna u kojem su bile aromatične biljke i pamuk natopljen eteričnim uljima. Za fumigaciju se koristio med, minerali, sumpor, bobice borovice, bršljan, lovorika, pelin, ružmarin, kadulja, lavanda, timijan, majoran i smola. Tamjan se u crkvi upotrebljavao (i danas se upotrebljava) kao simbol radosti, čistoće i počasti prigodom krštenja (grč. hrisma = pomazanje), ali njime je kler i raskuživao crkve pune puka braneći se od zaraze.
Židovski liječnik Maimodes (1135. god.) i danas se smatra ocem dijetetike koja nam preporučuje pravilnu ishranu i korištenje bilja u ljekovite svrhe.
Stari Hrvati ljekovitost bilja opisuju u tzv. Ljekarušama, a prof. Matija Vlačić Flacius još 1591. u djelu De odoribus et saporibus opisuje važnost dvaju ljudskih osjetila, mirisa i okusa. Duga tradicija uporabe ljekovitog bilja vidljiva je i po tome što je još 1317. u franjevačkom samostanu Male braće u Dubrovniku utemeljena jedna od najstarijih ljekarni u ovom dijelu svijeta.
Liječenje aromatičnim biljem u lenti vremena neprekidno se razvija u pučkoj medicini, a još i danas dvije trećine čovječanstva koristi aromatično bilje kao glavno sredstvo liječenja! Moderna farmaceutska industrija koristi kemijske spojeve ljekovitih biljaka od kojih su važniji: alkaloidi (morfin, kofein, kinin, atropin, efedrin, rezerpin), glikozidi (digoksin, oleandrin, saponini), sluzi, pektin, guma, škrob, tanini (adstringensi), fitoncidi (biljni antibiotici).