Tema broja: Mirisi - tihi vladari svijeta

Duševni plodovi mirisa

Biokemijska i elektrofiziološka podloga psihičkih afektivnih zbivanja odražava se neuroendokrinim promjenama na somatskom planu

Kako je sve počelo

Poremećaji njuha
Anosmija - potpun gubitak njuha (moguć kod akutne hunjavice, gripe itd.)
Kakosmija - bolesnik osjeća odvratne i neugodne mirise (kod neuro i psihopatskih bolesti)
Parosmija - izopačenost njuha, bilo da se miris osjeća krivo ili se osjeti miris bez izvora (kod trudnica, dojilja i u neurozama)

Oko 1,5 kg naših živčanih stanica (mozak) razvijalo se milijunima godina. Njihov najprimitivniji dio, mozgovno deblo, danas nadzire stereotipne reakcije i pokrete. Od njih su se razvili emocionalni centri, a kasnije i neokorteks (mozak koji misli). Dakle, emocionalni mozak je postojao prije racionalnoga.
Svako živo biće ima svoj "molekularni znak", miris koji nošen vjetrom donosi informaciju je li riječ o hrani, otrovu, plijenu, grabežljivcu ili spolnom partneru. Njuh je imao najvažniju ulogu u preživljavanju. Kod sisavaca su se razvijali novi slojevi emocionalnog mozga koji su poput prstena obavijali mozgovno deblo i dobili naziv limbus (prsten). Limbički sustav nadzire učenje i pamćenje pridodano emocijama. Nosni mozak (rhinencephalon) dio je limbičkog sustava i rudimentarna je osnova neokorteksa, mozga koji misli, sa zadaćom da prepoznavanjem mirisa i njihovim uspoređivanjem s prethodnim iskustvima donese odluke što je dobro a što nije.
Neokorteks (sjedište misli) je centar koji spaja i shvaća ono što su osjetila primila. Odgovoran je za strategiju i dugoročno planiranje, nijansiranje emocionalnog života. Međutim, u trenucima psihofizičkih kriza i bolesti viši centri pokoravaju se limbičkom sustavu.
U blizini limbičkog sustava smještene su dvije tvorbe oblika badema (amigdala; grč.= badem), koje zajedno s hipokampusom čine dva ključna dijela primitivnoga nosnog mozga. Amigdala služe kao spremište emocionalnog pamćenja, naklonosti i strasti. Suze, emocionalni signali, pokreću se iz amigdala i gyrusa cinguli, a kad nas netko miluje aferentnim (ulaznim) putem, umiruje te dijelove mozga. U kriznim situacijama amigdala preuzimaju vodstvo: potiču lučenje hormona potrebnih za pripremu borbe, mobiliziraju centre za pokrete, srčanožilni sustav, mišiće, utrobu i lučenje adrenalina, pojačavajući budnost osjetila. U borbi za opstanak osjećaji nadvladavaju razum (iz zapaljene kuće trčimo kroz vatru iako nije razumno trčati kroz vatru).

Signali njuha putuju do talamusa, prekapčajući se u sinapsi do amigdala. Drugi signal iz talamusa usmjerava se u neokorteks i limbički sustav, što omogućuje da amigdala reagiraju prije nego neokorteks uspije filtrirati informaciju. Među osjećajima koji putuju izravno kroz amigdala su i naši najprimitivniji i najsnažniji osjećaji.
Emocionalne reakcije i uspomene mogu se stvoriti i bez svjesnoga, kognitivnog doprinosa. Amigdala nam s materijalnog stajališta služe kao skladište emocionalnih dojmova, sjećanja kojih nismo bili svjesni ("kognitivno nesvjesno", dojam koji se stvara u prvih nekoliko milisekundi našeg opažanja). Mozak se služi jednostavnom, ali lukavom metodom da emocionalna sjećanja utisne osobitom snagom (emotivno obojena iskustva utiskuju nam se kao neizbrisive uspomene). Hipokampus čuva informacije, a amigdala određuju imaju li one emotivnu vrijednost.
Intezivno uzbuđenje dovodi do lučenja adrenalina i noradrenalina koji aktiviraju receptore 10. moždanog živca (n. vagus), pa se aktivira rad srca i potiču neuroni koji signaliziraju da "treba pojačati memoriju" i obratiti veću pozornost. Regulator za isključivanje provale signala iz amigdala nalazi se u prefrontalnom režnju iza čela. To područje omogućuje nam da analiziramo impulse i odaberemo prikladne reakcije. Amigdala predlažu, a prefrontalni režanj određuje. Veza amigdala - neokorteks sporazum je srca i glave. Da bismo mi bili uravnoteženi, ples misli i osjećaja treba biti usklađen.

Osjet mirisa - najstariji korijen našega emocionalnog života

Osjet mirisa zapravo predstavljaju stanice njušnog režnja mozga (olfaktorni centar) koje primaju i analiziraju mirisne impulse. Nos se počinje razvijati u trećem tjednu embrionalnog života, a definitivna nosna šupljina i vanjski nos nastaju u desetom tjednu. Osnovu vanjskog nosa čine koštano i hrskavično tkivo.
Unutarnji nos podijeljen je pregradom (septum) na dva dijela, nosnice koje se sastoje od predvorja i šupljine. Ispod nosnih školjki nalaze se nosni hodnici u koje se ulijevaju ušća sinusa i suznog kanala (stoga nam nos "curi" pri plaču, prehladi ili upali sinusa). Nosnu šupljinu oblažu dvije vrste sluznice: respiratorna (višeredni cilindrični trepetljikavi epitel) i olfaktorna (veći dio nosne sluznice). Inervacija unutarnjeg nosa je senzibilna, sekretorna, vazomotorna i olfaktorna.

Nos kao početni dio dišnog sustava ima nekoliko funkcija:

• zaštitna - sluznica nosa je mehanički filtar za čestice veće od 5 µmm i imunobiokemijski filtar, što podrazumijeva funkciju kondicioniranja, vlaženja i zagrijavanja zraka;
• respiratorna - putem niti trodijelnog živca, a preko centra za disanje, n. vagusa i respiratornih mišića uspostavljaju se nazotorakalni i pulmonalni refleksi koji reguliraju dubinu disanja;
• olfaktorna - udahnute zračnom strujom, različite molekule putem specifičnih receptora, vibracija i enzima u Bowmanovim žlijezdama podražuju osjetne završetke njušnog živca;
• fonacijska - sudjeluje u fonaciji kao rezonantna šupljina.

Nosni dio ždrijela često je u dječjoj dobi ispunjen faringealnom tonzilom ("treća mandula"), što onemogućuje disanje i blokira ventilaciju Eustahijeve tube, stoga je vrlo često posljedica začepljenog nosa upala uha! Funkcija sinusa nije potpuno razjašnjena. Nastali su tijekom evolucije kao usputni produkt arhitektonike i statičke strukture glave. Većinom služe za izazivanje glavobolje.
Svima nam je dobro znano da nam je osjet mirisa često oštećen i kod obične prehlade i sinuitisa, te da se uzročnici lako šire nekondicioniranim zrakom. Zato, čuvajmo sluznicu nosa jer njome udišemo ono bez čega ne možemo. A ako već ne možemo promijeniti svjetsku klimu, možemo mikroklimu svog okruženja. Odustanimo od zadimljenog zraka, oplemenimo ga vlaženjem i eteričnim uljima, koristeći njihova antiseptička, bakteriostatska i virustatska djelovanja inhaliranjem, bioraspršivačima i posudama na radijatorima. Osjećat ćemo se ugodnije i time potaknuti imunitet, umanjiti virulentnost uzročnika zaraze i smanjiti mogućnost širenja infekcije. U svakom slučaju, redovitom i kontinuiranom uporabom osjetit ćemo sve blagodati udisanja miomirisa! Jer oni su ipak tihi vladari svijeta.