Vodič kroz pretrage

Suvremena dijagnostika virusnih hepatitisa

Posljednjih dvadesetak godina, nakon otkrića pet najčešćih hepatotropnih virusa (imaju afinitet prema jetrenim stanicama) koji uzrokuju akutne i kronične upale jetre (HAV-Picornavirus, HBV-Hepadnavirus, HCV-Flavivirus, HD-Delta nekompletan virus, HEV-Calcivirus), primjenom imunoloških metoda serološke dijagnostike (dokaz antigena virusa i protutijela domaćina u krvnim uzorcima) i otkrićem metoda molekularne dijagnostike kojima se dokazuju virusni genom, broj kopija i genotip virusa u ispitivanom serumu, nastupilo je doba moderne dijagnostike i terapije virusnih hepatitisa.

Serološka dijagnostika

Da bi se otkrilo koji je virus uzrokovao hepatitis, provode se testovi iz krvi. Za dokaz seroloških markera (biljega) na hepatotropne, ali i neke nehepatotropne viruse (adenovirusi, cytomegalovirus, Epstein-Bar virus, Herpes simplex virus i drugi), danas se koriste EIA (enzimimunološke) metode, koje odlikuje visoka specifičnost, osjetljivost, ponovljivost, uz relativno nisku cijenu te brzo i jednostavno izvođenje. Takvim testiranjem, nakon vađenja uzorka od 5 do 10 mililitara krvi (a da testirana osoba ne mora biti potpuno natašte) rezultat je poznat već za nekoliko sati.

Dijagnostički markeri hepatitisa A

Hepatitis A širi se feko-oralnim putem, a danas se rizičnim skupinama smatraju putnici u zemlje s lošim higijenskim prilikama i pripadnici homoseksualne populacije.
Nakon nešto više od mjesec dana od infekcije virusom HAV u krvi inficirane osobe testom se mogu otkri-ti protutijela IgM i IgG anti-HAV. IgM klasa nestaje iz krvi za oko šest mjeseci od nastupa infekcije, dok IgG ostaje u krvi doživotno kao rezultat preboljelog hepatitisa A. Za osobe koje imaju pozitivan nalaz anti-HAV smatra se da su ili prokužene ili, u slučaju da su cijepljene HAV cjepivom, imaju zaštitni titar anti-HAV protutijela u krvi.

Dijagnostički markeri hepatitisa B

Hepatitis B prenosi se spolnim putem, parenteralno preko krvi i sa zaražene trudnice/majke na dijete. Osoba se može inficirati tijekom posjeta stomatologu, kod tetoviranja, pedikiranja, piercinga, akupunkture. U rizične skupine spadaju spolni partneri inficiranih osoba, zdravstveni radnici, intravenozni narkomani i djeca zaraženih majki. Prema epidemiološkim procjenama, u svijetu od njega boluje oko 300 milijuna ljudi, a od posljedica te bolesti godišnje umre oko 250.000 ljudi. U Hrvatskoj je oko 80.000 kliconoša virusa B, pa se svrstavamo u zemlje niske pojavnosti, s manje od dva posto zaraženih stanovnika. Protiv te bolesti postoji cjepivo koje je uvršteno u program cijepljenja djece, a njime se cijepe i osobe koje pripadaju rizičnim skupinama.
U ranoj fazi hepatitis B akutne infekcije iz krvi je moguće dokazati samo antigene HBsAg i HbeAg, zajedno ili pojedinačno. Nakon pojave antigena među prvim protutijelima u krvi inficirane osobe javljaju se anti-HBc IgM i ukupni anti-HBc. Nastankom tzv. serokonverzije dolazi do nestanka antigena i pojave specifičnih anti-HBe i zaštitnih anti-HBs protutijela, a iz krvi nestaje IgM anti-HBc. Nakon oporavka od preboljelog hepatitisa B u krvi ostaju doživotno anti-HBc i anti-HBs protutijela, a ponekad i anti-HBe.
U osoba sa slabijim imunitetom katkad se testiranjem krvnog uzorka pronađe samo izolirani nalaz anti-HBc protutijela koji može uputiti na moguću viremiju (prisustvo virusa u krvi) niskog stupnja.
Ako je marker HBsAg pozitivan više od šest mjeseci, i ne nestaje iz krvi, njegov dokaz upućuje na sumnju da osoba boluje od kroničnog B hepatitisa.
Kod infekcija tzv. mutantima virusa mogući su atipični serološki nalazi, pa testiranje treba proširiti molekularnom dijagnostikom.

Dijagnostički markeri hepatitisa C

Taj oblik virusne upale jetre najčešće se prenosi parenteralnim putem, a izuzetno je čest u ovisnika o intravenskim drogama. Moguć je prijenos sa zaražene majke na dijete, ali puno rjeđe od hepatitisa B. U svijetu se procjenjuje da je C virusom zaraženo 170 milijuna osoba. Cjepivo protiv te infekcije ne postoji. Poznato je devet glavnih genotipova virusa C, označenih od 1 do 9, a neki su podijeljeni u podtipove, od koji su najčešći europski tipovi 1a, 1b i 2c, dok je genotip 3 najzastupljeniji među rizičnom skupinom ovisnika. Najčešći genotip u Hrvatskoj je 1b.
Kao probirni test (screening) na hepatitis C u krvi se određuje serološki marker anti-HCV protutijelo.

Dijagnostički markeri hepatitisa D

Riječ je o istodobnoj infekciji nepotpuna hepatitis Delta virusa (HDV) koji se ne može umnožavati bez prisustva površinskog antigena virusa hepatitisa B. U tom slučaju ishod bolesti često je kroničan, a ponekad se razvije i fulminatni oblik upale jetre s teškom kliničkom slikom.
U krvi se tada dokazuje HD antigen koji je pozitivan u cirkulaciji tjedan do dva uz IgM i IgG anti-HD protutijela. Superinfekcija i HD-koinfekcija B hepatitisa određuje se prema pojavi određenih markera B i D infekcije.

Dijagnostički markeri hepatitisa E

To je endemski oblik hepatitisa, koji se slično A hepatitisu širi feko-oralnim putem. Serološki se dokazuju anti-HEV protutijela. Od trenutka stvaranja do osam mjeseci od nastupa infekcije u krvi se nalazi IgM klasa protutijela koja potom nestaju, a ostaju IgG anti-HEV protutijela koja su u krvi prisutna nekoliko godina.

Molekularna dijagnostika

I dok serološka dijagnostika u probiru ima svoje prednosti (uz visoku osjetljivost i specifičnost) u smislu brzog i relativno jeftinog načina razlikovanja vrste virusa koji je uzrokovao infekciju jetre, razvojem molekularne biologije dogodila se revolucija u dijagnostici koja je omogućila dokazivanje virusnih genoma.

Molekularna dijagnostika virusnih hepatitisa osobito je korisna metoda za razlikovanje infektivnosti i neinfektivnosti, nedavne ili kronične infekcije i praćenje rezultata terapije, što se osobito odnosi na dijagnostiku virusnog hepatitisa B i C.
Osim što se u serumu PCR metodom određuje kvalitativno prisustvo HBV-DNA i HCV-RNA, određuje se broj kopija virusa po mililitru krvi te genotip virusa. Jedna od najvažnijih primjena molekularne dijagnostike je praćenje učinkovitosti interferonske terapije u liječenju kroničnih oblika B i C hepatitisa. U određenim intervalima tijekom primjene terapije provjerava se broj virusnih čestica u serumu pacijenta i time definira uspješnost terapije.
Određivanje HCV genotipa ima i epidemiološku važnost jer može pomoći u otkrivanju mogućeg puta i izvora infekcije.