Tema broja: Spolno prenosive bolesti - rizik bez granica

Spolno prenosive i one koje to nisu

Sve spolno prenosive bolesti (dalje SPB) i urogenitalne infekcije prenose se spolnim kontaktom, što nije jedini put zaraze. Najčešći uzročnici "modernih" spolnih bolesti su virusi, najopasnija bakterijska infekcija je klamidija, a "klasične" su u porastu. Jako česte (u žena i 40 puta češće) su uroinfekcije i bolesti koje nisu isključivo spolne - trihomonijaza, genitalna kandidijaza, bakterijske vaginoze i vaginitisi, stidna ušljivost i svrab.
Godišnje se u svijetu registrira oko 500 milijuna novih slučajeva spolnih infekcija. Najvažnije komplikacije su ženska i muška neplodnost, kasni pobačaji i prijevremeni porodi te prijenos na potomstvo. Prevencija se temelji na edukaciji mladih prije ulaska u spolni život, otkrivanju kliconoša, brzoj dijagnostici i učinkovitoj terapiji, pronalaženju i liječenju svih spolnih partnera zaražene osobe i preventivnim cijepljenjem postojećim cjepivima. Liječenje često podrazumijeva terapiju za nekoliko osoba, a osobito pažljivo treba liječiti trudnice zbog mogućnosti prijenosa na dijete.

Najčešće infekcije urogenitalnog sustava u oba spola

bakterijske - infekcije urotrakta (najčešće E. coli), vaginoze (najčešće Gardnerella vaginalis), cervicitisi i upale male zdjelice u žena te balanopostitis, epididimitis i prostatitis u muškaraca (najčešće Chlamydia, Gonorrhea, Syphilis)
virusne - HPV, HSV, HIV
gljivične - kandidijaza
protozoarne - trihomonijaza

Najčešći uzročnici bolesti koje se prenose spolnim putem

virusi

• Humani Papilloma virusi
• Hepatitis B i A virusi
• Herpes simplex virusi tip 1 i 2
• Human Immunodeficiency virus

bakterije

• Chlamydia trachomatis
• Ureaplasma urealyticum
• Mycoplasma hominis
• Neisseria gonorrhoeae
• Treponema pallidum
• Haemophilus ducreyi
  protozoe
• Trichomonas vaginalis
  gljive
• Candida albicans

HPV INFEKCIJA - genitalna viroza

Infekcija humanim papiloma virusima (HPV) najčešća je spolno prenosiva bolest, ali većinom izlječiva i benigna. Virus se ne prenosi krvlju nego penetrativnim genitalnim kontaktom sluznice i kože kroz mikrotraumatske lezije. Spolni kontakti bez penetracije (oralno-genitalni, manualno-genitalni i vanjski genitalno-genitalni) moguć su, ali rjeđi način prijenosa. Inkubacija traje šest tjedana do godine dana. HPV infekcije tipovima niskog rizika rijetko se mogu prenijeti s majke na dijete.
Znanstveno je dokazana povezanost trajne HPV infekcije i karcinoma cerviksa. Taj drugi najčešći karcinom u žena može se spriječiti ranom dijagnostikom (Papa test + HPV test).

Rizični faktori za nastanak infekcije u žena su:

• veći broj partnera - rizik raste sa svakim novim za 15 posto
• rana dob prvoga spolnog odnosa - 16 godina i manje
• ako je partner u prošlosti često mijanjao partnere ili je promiskuitetan
• pušenje cigareta
• hormonalna kontracepcija
• veći broj porođaja
• imunosupresija
• ako postoji kronična upala uz neku drugu spolnu bolest
• ako je majka HPV inficirane osobe uzimala diethylstilbestrol
• ako osoba ne odlazi na redovite ginekološke kontrole
• poremećaji prehrane i stroge dijete
• ako partner nije obrezan.

Dijagnostika - Klinički pregled, uzimanje obriska stanica kože i sluznice u oba spola.
Klinička slika - Kožni i genitalni HPV tipovi uzrokuju dobroćudne i zloćudne promjene, neke vidljive mikroskopom (intraepitelne neoplazije), a druge golim okom (kožne bradavice i kondilomi), ali i kondilome u mokraćnom mjehuru, crijevu, usnoj šupljini, na oku ili nosu, HPV pozitivne karcinome regije glave i vrata te anogenitalnih sluznica. Najčešći tipovi visokog rizika (16, 18, 31 i 33) dijagnosticirani su u gotovo 100 posto svih slučajeva invazivnih karcinoma. Najčešći tipovi niskog rizika (6 i 11) uzrokuju benigne tvorbe - kondilome (bradavice) i blage abnormalnosti u stanicama. Bradavice su mekane, vlažne, ružičaste ili sive izrasline koje rastu u nakupinama poput cvjetače. Mogu biti i u ravnini kože (ravni kondilomi).
Većina je infekcija bez simptoma i prolaznog tijeka. U nekih osoba se primiri i može se reaktivirati nakon mnogo godina. U 10 posto inficiranih žena nakon dvije, tri godine nastupa trajna infekcija, uz rizik razvoja prekanceroze višeg stupnja. Srećom, više od 90 posto žena s HPV infekcijom nikad ne razvije kancerozu.
Liječenje - Metode odstranjivanja su krioterapija, elektrokauterizacija, kirurška ekscizija, laser i imunoterapija. Treba ukloniti stres i spriječiti reinfekciju od partnera. Kod HPV infekcije vrata maternice najvažnija je redovita ginekološka kontrola. Ovisno o nalazu, planira se daljnje liječenje. U očekivanju cjepiva, HPV infekcija se može kontrolirati snižavanjem stupnja infektivnosti oboljele osobe liječenjem i smanjenjem broja spolnih partnera.