Spolno prenosive i one koje to nisu
Autor: Anka Dorić, dr. med., spec. transfuzijske medicine, voditeljica laboratorijske dijagnostike i savjetovališta za spolno prenosive bolesti |
objavljeno u broju 43 (8/05)
|
Sve spolno prenosive bolesti (dalje SPB) i urogenitalne infekcije prenose se spolnim kontaktom, što nije jedini put zaraze. Najčešći uzročnici "modernih" spolnih bolesti su virusi, najopasnija bakterijska infekcija je klamidija, a "klasične" su u porastu. Jako česte (u žena i 40 puta češće) su uroinfekcije i bolesti koje nisu isključivo spolne - trihomonijaza, genitalna kandidijaza, bakterijske vaginoze i vaginitisi, stidna ušljivost i svrab. Godišnje se u svijetu registrira oko 500 milijuna novih slučajeva spolnih infekcija. Najvažnije komplikacije su ženska i muška neplodnost, kasni pobačaji i prijevremeni porodi te prijenos na potomstvo. Prevencija se temelji na edukaciji mladih prije ulaska u spolni život, otkrivanju kliconoša, brzoj dijagnostici i učinkovitoj terapiji, pronalaženju i liječenju svih spolnih partnera zaražene osobe i preventivnim cijepljenjem postojećim cjepivima. Liječenje često podrazumijeva terapiju za nekoliko osoba, a osobito pažljivo treba liječiti trudnice zbog mogućnosti prijenosa na dijete.
Najčešće infekcije urogenitalnog sustava u oba spola
bakterijske - infekcije urotrakta (najčešće E. coli), vaginoze (najčešće Gardnerella vaginalis), cervicitisi i upale male zdjelice u žena te balanopostitis, epididimitis i prostatitis u muškaraca (najčešće Chlamydia, Gonorrhea, Syphilis) virusne - HPV, HSV, HIV gljivične - kandidijaza protozoarne - trihomonijaza
Najčešći uzročnici bolesti koje se prenose spolnim putem
virusi
- Humani Papilloma virusi
- Hepatitis B i A virusi
- Herpes simplex virusi tip 1 i 2
- Human Immunodeficiency virus
bakterije
- Chlamydia trachomatis
- Ureaplasma urealyticum
- Mycoplasma hominis
- Neisseria gonorrhoeae
- Treponema pallidum
- Haemophilus ducreyi
protozoe
- Trichomonas vaginalis
gljive
- Candida albicans
HPV INFEKCIJA - genitalna viroza
Infekcija humanim papiloma virusima (HPV) najčešća je spolno prenosiva bolest, ali većinom izlječiva i benigna. Virus se ne prenosi krvlju nego penetrativnim genitalnim kontaktom sluznice i kože kroz mikrotraumatske lezije. Spolni kontakti bez penetracije (oralno-genitalni, manualno-genitalni i vanjski genitalno-genitalni) moguć su, ali rjeđi način prijenosa. Inkubacija traje šest tjedana do godine dana. HPV infekcije tipovima niskog rizika rijetko se mogu prenijeti s majke na dijete. Znanstveno je dokazana povezanost trajne HPV infekcije i karcinoma cerviksa. Taj drugi najčešći karcinom u žena može se spriječiti ranom dijagnostikom (Papa test + HPV test).
Rizični faktori za nastanak infekcije u žena su:
- veći broj partnera - rizik raste sa svakim novim za 15 posto
- rana dob prvoga spolnog odnosa - 16 godina i manje
- ako je partner u prošlosti često mijanjao partnere ili je promiskuitetan
- pušenje cigareta
- hormonalna kontracepcija
- veći broj porođaja
- imunosupresija
- ako postoji kronična upala uz neku drugu spolnu bolest
- ako je majka HPV inficirane osobe uzimala diethylstilbestrol
- ako osoba ne odlazi na redovite ginekološke kontrole
- poremećaji prehrane i stroge dijete
- ako partner nije obrezan.
Dijagnostika - Klinički pregled, uzimanje obriska stanica kože i sluznice u oba spola. Klinička slika - Kožni i genitalni HPV tipovi uzrokuju dobroćudne i zloćudne promjene, neke vidljive mikroskopom (intraepitelne neoplazije), a druge golim okom (kožne bradavice i kondilomi), ali i kondilome u mokraćnom mjehuru, crijevu, usnoj šupljini, na oku ili nosu, HPV pozitivne karcinome regije glave i vrata te anogenitalnih sluznica. Najčešći tipovi visokog rizika (16, 18, 31 i 33) dijagnosticirani su u gotovo 100 posto svih slučajeva invazivnih karcinoma. Najčešći tipovi niskog rizika (6 i 11) uzrokuju benigne tvorbe - kondilome (bradavice) i blage abnormalnosti u stanicama. Bradavice su mekane, vlažne, ružičaste ili sive izrasline koje rastu u nakupinama poput cvjetače. Mogu biti i u ravnini kože (ravni kondilomi). Većina je infekcija bez simptoma i prolaznog tijeka. U nekih osoba se primiri i može se reaktivirati nakon mnogo godina. U 10 posto inficiranih žena nakon dvije, tri godine nastupa trajna infekcija, uz rizik razvoja prekanceroze višeg stupnja. Srećom, više od 90 posto žena s HPV infekcijom nikad ne razvije kancerozu. Liječenje - Metode odstranjivanja su krioterapija, elektrokauterizacija, kirurška ekscizija, laser i imunoterapija. Treba ukloniti stres i spriječiti reinfekciju od partnera. Kod HPV infekcije vrata maternice najvažnija je redovita ginekološka kontrola. Ovisno o nalazu, planira se daljnje liječenje. U očekivanju cjepiva, HPV infekcija se može kontrolirati snižavanjem stupnja infektivnosti oboljele osobe liječenjem i smanjenjem broja spolnih partnera.
Stranica:
[1]
2
3
»
|