English

Pratite nas na Facebooku

Pedijatrija

 ostali članci
  

Lijek i hrana u jednom

  

Krivci juvenilnog dijabetesa

  

Šećerna bolest i vi na putovanju

svi članci »

Anketa

 
Šećerna bolest tipa 1 se liječi
pravilnom prehranom
tjelesnom aktivnošću
inzulinom
svim navedenim postupcima



» Rezultati
» Ostale ankete

Pedijatrija

Dječje zarazne bolesti - zaušnjaci

Podijeli

Autor:
Miran Cvitković, dr. med., spec. pedijatar
objavljeno u broju 46 (2/06)

Dječje zarazne bolesti - zaušnjaci

Uvođenjem obvezna cijepljenja, obolijevanje djece znatno se smanjilo, ali sve češće obolijevaju adolescenti i mlađi odrasli ljudi

Zaušnjaci (mumps, epidemijski parotitis) su akutna virusna zarazna bolest, uzrokovana virusom parotitisa iz porodice paramiksovirusa. Obilježje virusa je da najprije zahvaća žlijezde slinovnice, no upalom mogu biti zahvaćeni i ostali organi i tkiva, kao što su središnji živčani sustav, testisi, gušterača itd. Uobičajen klinički znak bolesti je bolan otok žlijezda slinovnica, uglavnom podušne žlijezde (glandula parotis). U odrasloj dobi klinička je slika u pravilu teška, no u dječjoj je bolest rijetko praćena ozbiljnim komplikacijama. Liječenje je u pravilu simptomatsko, a uspješna prevencija bolesti provodi se kontroliranim cijepljenjem.

Bolestan čovjek izvor zaraze

Zaušnjaci su rasprostranjeni u cijelom svijetu, a u necijepljenoj populaciji, posebice u urbanim zonama, endemska su bolest. Uglavnom se javljaju sporadično tijekom cijele godine, a povremene manje epidemije nešto su češće zimi i u proljeće. Iako se još ubrajaju u klasične zarazne dječje bolesti, uvođenjem obvezna cijepljenja, obolijevanje djece znatno se smanjilo, a sve češće obolijevaju adolescenti i mlađi odrasli ljudi. Izvor zaraze je bolestan čovjek kojeg, međutim, nije uvijek lako identificirati, jer čak 30 - 40 posto oboljelih preboli bolest bez klinički jasnih znakova infekcije. Bolest se prenosi kapljičnim putem, odnosno izravnim dodirom s bolesnikom, a virus prodire u organizam kroz sluznicu dišnog sustava. Nakon umnožavanja, iz dišnog sustava prodire u krv i širi se organizmom. Iako se virus parotitisa već vrlo rano može izolirati iz tjelesnih tekućina, u načelu bolesnik postaje zarazan za okolinu jedan do dva dana prije pojave otoka žlijezda slinovnica, i to ostaje još tri dana nakon što je nestao otok žlijezda. Djeca majki koje su otprije stekle otpornost, ne obolijevaju od te bolesti u prvih šest mjeseci života, jer su zaštićena u trudnoći prenesenim protutijelima. Izuzev veće vjerojatnosti spontana pobačaja u slučaju kad se zaušnjaci jave u ranoj trudnoći, zasad nema drugih sigurnih dokaza o štetnosti majčine infekcije na fetus.

Najčešće zahvaćena podušna slinovnica

U načelu, virus parotitisa ponajprije napada žlijezde slinovnice, ali može zahvatiti i ostale organe ili tkiva i u njima izazvati upalu i razvoj bolesti. Najčešće su zahvaćeni središnji živčani sustav i testisi, što najčešće prolazi bez ikakvih bitnijih posljedica, iako katkad mogu biti i vrlo ozbiljne.
Razvoj i tijek bolesti može se podijeliti u nekoliko stadija koji, međutim, nisu međusobno tako dobro odijeljeni i prepoznatljivi kao u nekih drugih dječjih zaraznih bolesti. Prvi je stadij inkubacije. Obično traje 14 do 24 dana i vrijeme je tijekom kojeg virus putem sluznice dišnog sustava ulazi u ljudski organizam, razmnožava se i krvlju širi tijelom. Drugi je prodromalni stadij i u njemu se javljaju prvi znakovi bolesti. U pravilu je kratkotrajan i po simptomima nespecifičan, a katkad može i potpuno izostati. Obično traje jedan do dva dana, a od znakova bolesti javljaju se povišena temperatura, bol u mišićima (pogotovo vratnim), umor, klonulost, glavobolja, nedostatak apetita i sl. Treći stadij u biti predstavlja pravu kliničku sliku bolesti, i u njemu se javljaju simptomi upale žlijezda slinovnica i drugih organa. Najčešće su zahvaćene parotidne (podušne) žlijezde slinovnice, po čemu je bolest i dobila ime. Početak ovog stadija obično je karakteriziran pojavom boli i oteknuća jedne ili obje podušne žlijezde. Najčešće se dan-dva nakon otoka jedne žlijezde javlja otok i druge, uz činjenicu da u gotovo četvrtini slučajeva otok nastaje i ostaje samo na jednoj strani. Bol je lokalizirana blizu ušne školjke, odnosno resice, i pojačava se pri žvakanju i gutanju. Bolesnik može osjećati i bol u uhu, a bolno može biti i svako pomicanje glave i čeljusti. Otok podušne žlijezde slinovnice vidljiv je ispred, ispod i iza uha, pa vidljivo odiže ušnu školjku i resicu prema naprijed i gore. Otok žlijezde i okolnog tkiva bolan je na dodir, koža iznad žlijezde napeta i blijeda, a mogu biti povećani i okolni limfni čvorovi. Oteknuće brzo napreduje i dostiže maksimum između prvog do trećeg dana bolesti, a katkad već i tijekom prvih nekoliko sati. Temperatura je obično umjereno povišena, a može trajati dok upala ne zahvati sve slinovnice. Tijekom idućih tri do sedam dana slijedi postupno splašnjavanje otoka i nestajanje simptoma.
Dijagnoza se obično može postaviti vrlo brzo, već na osnovi anamneze i pregleda, odnosno kliničke slike. U situacijama kad nedostaju neki od potrebnih parametara (primjerice, nepotpuna klinička slika i sl.), koriste se posebne laboratorijske pretrage, kao što su traženje specifičnih protutijela u krvi bolesnika, izolacija virusa itd.

Komplikacije posljedica rasapa virusa

Komplikacije bolesti su raznolike i vjerojatno su posljedica rasapa virusa putem krvi još u ranoj fazi infekcije. Mogu se javiti prije, istodobno ili poslije zaušnjaka, a mogu se vidjeti i bez upale slinovnica. Pojedine komplikacije javljaju se puno češće od drugih (npr. meningoencefalitis i orhitis), pa se govori i o tome da su zapravo samo dio kliničke slike bolesti, a ne komplikacije u pravom smislu riječi.
Meningoencefalitis (upala mozga i moždanih ovojnica) najčešća je komplikacija zaušnjaka u dječjoj dobi. Drugim riječima, nakon žlijezda slinovnica, središnji živčani sustav je dio organizma koji je najčešće zahvaćen virusom, odnosno upalom. Predmnijeva se da se javlja u 65 posto bolesnika sa zaušnjacima. Često prolazi i bez klinički vidljivih simptoma i u pravilu ima dobru prognozu. Unatoč tome, kao i svaka druga upalna bolest središnjeg živčanog sustava, može završiti i s teškim posljedicama, uključujući i smrtni ishod u oko dva posto slučajeva. Muški spol je tri do pet puta češće zahvaćen nego ženski.
Orhitis (upala testisa) je rijedak u dječaka prije puberteta i veći problem čini u adolescentnoj i odrasloj dobi, kad se može javiti i u trećine bolesnika sa zaušnjacima. Obično je upalom zahvaćen samo jedan testis, koji je tada otečen i vrlo bolan, crvene kože skrotuma, a bolest je praćena visokom temperaturom, bolovima u trbuhu, lošim općim stanjem i ostalim općim simptomima bolesti. Upala u prosjeku traje oko četiri dana, a zatim se postupno smiruje. Kao posljedica, u određenog broja bolesnika ostaje poremećaj fertilnosti, s tim da je potpuna sterilnost, srećom, rijetka.
Pankreatitis (upala gušterače) je rjeđi oblik bolesti nego prije navedeni. Očituje se bolovima u trbuhu, povišenom temperaturom, povraćanjem, proljevom, i u pravilu je blagog tijeka.
U rijetkim slučajevima mogu biti zahvaćeni i drugi organi, primjerice štitnjača, jajnici, bubrezi, srčani mišić, slušni živac itd.
Prognoza u pravilu dobra
- Kad su zahvaćene samo slinovnice, prognoza je dobra. U slučaju razvoja meningoencefalitisa, prognoza je također dobra, ali katkad su moguće i ostatne trajne neurološke posljedice, pa čak i smrtni ishod. Nasuprot uvriježenu mišljenju, u slučaju orhitisa potpuna neplodnost vrlo je rijetka.

Samo simptomatske mjere

Kao i većina virusnih bolesti, zaušnjaci se liječe samo simptomatskim mjerama. One uključuju mirovanje prema potrebama bolesnika, kontrolu tjelesne temperature, dijetu prema mogućnosti žvakanja, u pravilu kašastu hranu bez jakih začina koji potenciraju produkciju sline, njegu usne šupljine i ispiranje kamilicom ili gotovim antiseptičkim otopinama, a u slučaju bolova, uporabu analgetika (npr. paracetamol). Kad su osim žlijezda slinovnica bolešću zahvaćeni i drugi dijelovi organizma ili se tijek bolesti pogoršava, zbog nastavka liječenja obvezno je potražiti daljnju liječničku pomoć.

Kontroliranim cijepljenjem do prevencije

Pasivna imunizacija davanjem gotovih pripravaka specifičnih protutijela protiv virusa parotitisa nije učinkovita. Nasuprot tome, aktivna imunizacija cijepljenjem živim, oslabljenim (atenuiranim) virusom parotitisa vrlo je učinkovita. U nas je cijepljenje obvezno od 1977. godine i provodi se tzv. miješanim cjepivom protiv ospica, rubeole i mumpsa (MO-PA-RU). Cijepljenje se provodi nakon navršenih 12 mjeseci starosti djeteta - prva doza u načelu između 12 i 15 mjeseci, a docjepljenje između 6. i 7. godine). Oko 97 posto cijepljene populacije zadržava stečenu imunost. Indikacije i kontraindikacije za cijepljenje određuje liječnik, a neke od još uvijek važećih kontraindikacija za cijepljenje su: alergija na bilo koji sastojak cjepiva, neka imunodeficijentna stanja, trudnoća, itd. Necijepljenu djecu indicirano je cijepiti i kasnije, posebice neimune dječake, s obzirom na znatno veću učestalost orhitisa u dječaka starijih od 11 godina.