Tema broja: Epilepsija - bolest koja pobjeđuje predrasude

Mozak glavno ishodište

Postoji li dovoljno snažan provocirajući čimbenik, svaka osoba u životu može dobiti epileptični napad

Riječ epilepsija dolazi od grčke riječi epilepsia, što znači napad, obuzetost. U nas se često koristi i naziv "padavica". Epilepsija je jedna od najčešćih neuroloških bolesti - smatra se da danas u svijetu od nje boluje oko 50 milijuna ljudi. Uz to, jedna je od najstarijih poznatih bolesti. Tako već 2000. godina p.n.e. u Hamurabijevomu zakoniku nalazimo spomenutu "svetu bolest" (morbus sacer). No, grčki liječnik Hipokrat uputio je na prirodni uzrok bolesti, smatrajući da je njezin uzrok u mozgu. U sljedećih 2000 godina postojale su različite teorije o njezinu razvoju. U srednjem vijeku epileptični napad pripisivali su utjecaju vraga, opsjednutosti, pa se za liječenje primjenjivao egzorcizam. Iako je napretkom znanosti već potkraj 19. stoljeća upozoreno da je mozak glavno ishodište epileptičnih zbivanja, predrasude prema tim bolesnicima zadržale su se do danas. U povijesti su mnogi istaknuti ljudi bolovali od epilepsije i, unatoč tome, čak i u vrijeme kad se nije mogla liječiti, vodili stvaralački život (Aleksandar Veliki, Julije Cezar, Petar Veliki, Napoleon, Byron, Pascal, Paganini, Dostojevski, Nobel, Van Gogh i dr.).

Epilepsija je karakterizirana brojnim znakovima koji se ponavljaju sa svakim napadom, a dolaze iz moždanih živčanih stanica. Bez obzira na vrstu, epileptični su napadi uvijek uzrokovani krajnje živim prijenosom podražaja u moždanim živčanim stanicama. Mogu uključivati manju ili veću skupinu, ili čak sve moždane živčane stanice. Lokalizacija tih izbijanja određuje koje će znakove napad proizvesti, tako da epileptičnih napada ima nekoliko vrsta. Međutim, iz samog napada ne možemo zaključivati o njegovu uzroku. Epilepsija se može klasificirati na mnogo načina: prema znakovima napada, uzroku, moždanom području iz kojeg potječu neuobičajena bioelektrična pražnjenja ili EEG promjenama.

Svaka osoba u životu može dobiti epileptični napad postoji li dovoljno snažan provocirajući čimbenik, kao što je ekstremni stres, pomanjkanje sna, teško opijanje. Pojava napada ovisi o pragu podražaja neke osobe, koji je različit od čovjeka do čovjeka i ne može se mjeriti, i o nasljednim čimbenicima.

Uzrok epilepsije može se utvrditi u oko 30 posto slučajeva i tada kažemo da je epilepsija simptomatska (mogući uzroci: moždani tumor, moždani udar, moždano krvarenje, trauma mozga, upalna bolest mozga, alkoholizam i dr.). Kad neurološka ispitivanja ne pokažu vidljiva oštećenja mozga ili neke druge poremećaje, kaže se da je epilepsija idiopatska (uzrok nepoznat), a to se događa u oko 70 posto slučajeva. Od tih 70 posto, u 30 posto slučajeva riječ je o nasljeđivanju, odnosno nasljeđuje se "niži prag podražljivosti" živčanih stanica mozga, što uvjetuje predispoziciju za epilepsiju.

Vrlo detaljna neurološka obrada nužna je ako se sumnja na moždanu bolest kao uzrok napada, kako bi se mogla liječiti osnovna bolest, a ne samo epileptični napadi (specifični antiepileptični lijekovi djeluju na kontrolu napada, ali ne uklanjaju uzrok epilepsije). Jako je važno obratiti pozornost i na neke druge bolesti ili stanja koja mogu uzrokovati napade slične epileptičnima (npr. niska razina šećera u krvi, srčane smetnje, migrena, vrtoglavice, napadi panike...).

Važan je opis napada

Dijagnostički postupci koje treba slijediti variraju ovisno o tipu identificiranog napada i dobi bolesnika. Pri postavljanju dijagnoze treba poznavati detaljan opis napada, jer se prema vrstama napada razlikuje i terapijski pristup. Bolesnici se upućuju na detaljna neurološka ispitivanja (koja, među ostalim, uključuju i neuroimaging postupke, tj. CT mozga i magnetsku rezonanciju) na temelju kojih se može utvrditi postoji li neka bolest kao uzrok napada.
Kako bi se točno utvrdilo o kojoj je vrsti napada riječ, nužno je od bolesnika ili bliskije osobe, odnosno osobe koja je vidjela napad, uzeti detaljnu anamnezu o početku i opisu napada (posebice treba obratiti pozornost na moguće žarišne kvalitete), kao i o ponašanju bolesnika tijekom napada i poslije njega. Obiteljska anamneza može otkriti rođake koji boluju od epilepsije ili bolesti povezane s napadima. Spoznaja o preboljelim infektivnim bolestima (npr. upala moždanih ovojnica, upala mozga ili ozljede mozga) može biti ključ za rješenje uzroka.
Vrlo su bitni podaci koji govore jesu li posrijedi početni generalizirani napadi ili oni imaju neke žarišne značajke. Ako su žarišni, mora se naznačiti je li prisutan poremećaj svijesti. Poremećaji svijesti mogu uključiti poremećaje mehanizma podraživanja (npr. pospanost ili konfuzija) ili abnormalnosti percepcije (npr. deja vu, jamais vu ili paranoidne ili neprijateljske osjećaje) te okusne ili njušne halucinacije.
Važni su i podaci o trudnoći majke oboljelog i tijeku poroda, jer moguće komplikacije u tom razdoblju mogu biti povezane s razvojem epilepsije. Među njima najčešće zapažamo komplikacije tijekom trudnoće (npr. malformacije u razvoju, ovisnost majke o lijekovima, infekcije), pri porodu ili zbog prijevremenog poroda.
Temeljni fizikalni pregled bolesnika može uputiti na oboljenje koje je povezano s napadima. Posebnu pozornost treba posvetiti i pregledu kože, znajući da tako mogu biti dijagnosticirani neuroektodermalni poremećaji (npr. tuberozna skleroza, neruofibromatoza, Sturge-Weberov sindrom).
Na pozadinu uzroka napada može uputiti i neurološkim pregledom utvrđen lokalizirani poremećaj ili lateralizacija.
Nakon što se u bolesnika utvrdi dominirajući oblik napada i vrsta epilepsije, pristupa se liječenju i daljnjoj dijagnostičkoj obradi radi istraživanja mogućih uzroka. Bolesnika treba pratiti i obratiti pozornost na moguće pogoršanje ili pojavu neuroloških simptoma, što bi zahtijevalo reviziju dijagnoze i eventualno novi pristup liječenju (npr. postavljanje dijagnoze moždanog tumora koji nije bio prethodno dijagnosticiran).