Otorinolaringologija

Meniereova bolest - od smetnji ravnoteže do gubitka sluha

Oslabljen sluh bolesnici na početku pripisuju jakom šumu, a tek poslije tijekom bolesti primjećuju stvarni gubitak sluha

Meniereova bolest (Morbus Meniere) nazvana je po Prosperu Meniereu, koji je prvi karakteristične simptome bolesti povezao s unutarnjim uhom. Prošlo je gotovo cijelo stoljeće do prvih patoanatomskih dokaza proširenja kanala u unutarnjem uhu umrlih koji su bolovali od Meniereove bolesti. Dokazano je da se najprije šire dijelovi pužnice, a kako bolest napreduje, degeneriraju stanice s dlačicama Cortijeva organa (dio pužnice koji pretvara zvuk u neuralne impulse). Proširenje dijelova unutarnjeg uha u kojima se nalazi osjetilo za ravnotežu (utrikulus i polukružni kanalići) nastaje u kasnijoj fazi - prije se javlja samo kod težih oblika bolesti.

Poremećaj lučenja endolimfe

Iako je jasno da je riječ o bolesti unutarnjeg uha, nije poznato je li posrijedi pojačano lučenje ili smanjen odljev endolimfe (tekućine koja cirkulira u kanalima pužnice), odnosno mogući poremećaj i jednog i drugog. Nekoliko je mogućih objašnjenja poremećaja:

• poremećaj u raspodjeli elektrolita (natrija, kalija, klorida...), odnosno osmotske ravnoteže, što može biti posljedica promjene lokalne autonomne inervacije te smanjene prehrane ili opskrbe kisikom
• autoimune bolesti, lokalne ili sistemske, koje mijenjaju strukturu, propusnost i metaboličke karakteristike membrane na mjestu lučenja i/ili upijanja endolimfe
• promjene na malim krvnim žilicama uz promjenu gradijenta tlaka na arterijskom i/ili venskom kraju kapilara
• sistemske bolesti metabolizma.

Prvi znaci bolesti često nastupaju nakon djelovanja provokativnog čimbenika, tzv. okidača. Smatra se da promjene u unutarnjem uhu mogu biti latentne (uspavane), a bolest nastaje nakon izlaganja stresu, kao što je upala srednjeg uha, gornjih dišnih puteva, posebice nosa i ždrijela, zbog poremećaja hormona štitnjače, metabolizma šećera, alergijske reakcije ili emocionalnih problema. Smatra se da je psihosomatska komponenta vrlo važna u nastanku Meniereove bolesti. Šum, oštećenje sluha i vrtoglavica odgovor su unutarnjeg uha na različita patološka zbivanja, tako da samo o našim mogućnostima ovisi hoćemo li otkriti pravi uzrok smetnji u pojedinog bolesnika.

Od fluktuacije sluha do stvarnoga gubitka

Meniereova bolest najčešće se prvi put javlja u trećem i četvrtom desetljeću života, a podjednako zahvaća i žene i muškarce. Prije napadaja bolesnik obično ima osjećaj punoće u uhu "kao da u njemu ima vode", što traje različito (sati do dani). Slijede šum u uhu, vrtoglavica, mučnina i nagon na povraćanje, sa ili bez povraćanja. Oslabljen sluh na početku bolesnici pripisuju jakom šumu, a tek poslije tijekom bolesti primjećuju stvarni gubitak sluha. Napadaji se redaju s različitim razmakom, od dana, tjedana, mjeseci, do sporadičnih tijekom godine.
Odlika bolesti je fluktuacija (variranje) sluha, uzrokovana porastom tlaka u određenim dijelovima unutarnjeg uha, što mijenja učinkovitost širenja zvučnog vala i podraživanja osjetilnih stanica. Fluktuacije ovise o stupnju povišenja tlaka u pužnici. Kako bolest napreduje, trajno oštećenje sluha sve je veće, fluktuacije su manje, a tijekom godina Meniereova bolest poprima "zreli" oblik, s ustaljenim, lošim sluhom i u pravilu sve manjim smetnjama ravnoteže.
Diplakuzija je također karakteristika povišenog tlaka u dijelu unutarnjeg uha. Označava različit osjet visine zvuka između ušiju. Nepodnošenje glasnih zvukova, odnosno slušna preosjetljivost, što neki autori navode kao karakteristiku Meniereove bolesti, samo je znak osjetilnog oštećenja sluha.