Fitoterapija - i s ljekovitim biljem racionalno

Biljna ljekarna / Fitoterapija Rozana Tumpić mag. pharm.

Nijedna farmakološki djelatna tvar nije samo ljekovita, već istodobno ima i određenu štetnost

Prvi oblik medicine

Fitoterapija je prvi oblik medicine koji je čovjek poznavao, stoljećima jedini oblik liječenja i ublažavanja boli. Pretpostavlja se da je još prije Homo sapiensa čovjekov predak poznavao ljekovitu vrijednost nekih biljaka. Na primjer, u iskopinama ima tragova peludi biljaka koje nemaju prehrambenu vrijednost (bijeli sljez). Promatrajući ponašanje životinja, a i vlastitim iskustvom, čovjek je dolazio do određenih saznanja koja je prenosio na svoje potomke. Nositelji tih saznanja bili su vračari, budući se bolest kao misteriozna pojava povezivala s nečim nadnaravnim. U tome leže korijeni narodne medicine.

U razvijenijim starim kulturama već imamo konkretnije pomake. Kod starih Egipćana nalazimo prvi popis ljekovitog bilja. Koristeći velebilje (Atropa belladonna) kao spazmolitik, stari Asirci su uočili da je količina uporabljene tvari proporcionalna njezinom djelovanju, ali i da se uporabom iste količine biljke ne postiže isti učinak u svih ljudi. Uočili su i razlike u intenzitetu djelovanja ovisno o podrijetlu biljke pa su počeli uzgajati određene biljne vrste.

Stari Grci su bili prvi koji su medicinu odvajali od religije. Hipokrat (grč. liječnik, 3. - 4. st. pr. Kr.) tvrdio je kako je bolest prirodna pojava te da je treba suzbijati točno određenim metodama. Primijetivši da u narodu postoji više naziva za istu ljekovitu biljku, Discoroid (grč. liječnik, 1. st.) je dao prvi opis određenih biljnih vrsta koje su se tada koristile. Njegovo djelo "O ljekovitim tvarima" je sve do 18. st. bilo važan izvor znanja za liječnike i farmaceute. Galen (grč. liječnik, 2. st.) isticao je važnost pravilne pripreme biljaka za postizanje terapijskog djelovanja. S druge strane Arapska civilizacija postavlja temelje suvremenoj kemiji. Naime, poznato je da su Arapi koristili destilaciju za odvajanje djelatne tvari iz matične biljke. 

Paracelsus (švic. liječnik, 15. - 16. st.) tvrdio je da za svaku bolest postoji specifičan lijek i time se suprotstavlja tadašnjim nastojanjima u traganju za univerzalnim lijekom za sve bolesti, "eliksirom života". Ističe da ne liječi biljka sama po sebi, nego ono nešto sadržano u biljci. Pri izboru biljke koristio je simbole koji su ga ponekad dovodili u zabludu. Na primjer plod oraha koristio je za liječenje glavobolje budući da ga je orahova kora (usplođe) podsjećala na vlasište, ljuštura (sjemena lupina) na lubanju, a orahova jezgra (sjemenka sa dvije supke) na moždane polutke. Galilei (16. st.), začetnik eksperimentalnih metoda, postavlja temelje modernoj znanosti.

Razvojem metoda ekstrakcije i sintetskih lijekova fitoterapija pomalo zaostaje i postaje dio alternativne medicine. Zbog nedostatka odgovarajućih zakona kojima bi se reguliralo to područje, fitoterapijom se danas bave i ljudi bez specifičnog kliničkog i farmakološkog znanja, čime se povećava mogućnost pojave toksičnih reakcija i umanjuje značaj načina liječenja koji zaslužuje više pozornosti i u svakom slučaju znanstveni pristup.

Primjena u tradicionalnoj medicini

Proučavanje biljnih droga i njihovog djelovanja omogućilo je dobivanje lijekova kemijskom sintezom. Najprije su u laboratoriju iz biljaka sintetizirane djelatne tvari, koje su kasnije modificirane u svrhu dobivanja još aktivnijih tvari. Fitoterapija prestaje upravo u trenutku kada metodama farmaceutske tehnologije dobivamo čistu tvar. Dobivena čista tvar, za koju je utvrđena farmakološka djelotvornost, postaje sastavni dio liječenja u tradicionalnoj medicini.

Salicilna kiselina, potječe od kore vrbe od koje se mljevenjem dobivao prašak koji se koristio kao analgetik* i antipiretik**. Gotovo istodobno s ovim otkrićem, uočena je i njena gastrolezivnost***. Zahvaljujući upornom radu kemičara, salicilna kiselina postaje acetilsalicilna kiselina, čime se smanjuje njezina gastrolezivnost.

Kod nekih je biljaka bilo uočeno djelovanje u liječenju određenih bolesti, ali nije bilo moguće izolirati konkretnu djelatnu tvar. Zaključilo se da cijeli niz u biljci prisutnih tvari pridonosi postizanju željenog učinka. U nekim slučajevima dokazan je skup tvari sa sinergističkim**** djelovanjem koje moraju biti prisutne u određenom kvantitativnom odnosu. U tom slučaju iz ljekovite biljke treba izvući sve te tvari istodobno, zadržavajući njihov međusobni odnos. Tako dobivamo standardizirani ekstrakt (npr. Ginko biloba ekstrakt).

MALI MEDICINSKI LEKSIKON

* analgetik = med. sredstvo koje umanjuje bol, a ne izaziva gubitak svijesti
** antipiretik = sredstvo za snižavanje povišene tjelesne temperature
***​ gastrolezivnost = štetno djelovanje na želučanu sluznicu
****​ sinergistički = u suradnji

Uz djelatnu tvar, biljni ekstrakt sadrži i "druge komponente" prisutne u biljci, kemijski vrlo raznolike, koje zajedno s djelatnim tvarima čine fitokompleks. Važnost "ostalih komponenata" je u tome što moduliraju djelovanje djelatnih tvari i pospješuju njihovu apsorpciju. Kao rezultat korištenja fitokompleksa u odnosu na pojedinačnu djelatnu tvar, uočeno je smanjenje toksičnosti, neželjenog djelovanja te cjelovitiji i uravnoteženiji učinak na cijeli organizam. Farmakološka djelotvornost biljne droge je rezultat kombinacije svih prisutnih tvari u proporcionalnoj ravnoteži u fitokompleksu. U biljnoj drogi nalazimo složenu i savršenu kombinaciju koju je stvorila priroda.

U nastojanju da svoje tegobe liječe prirodnim sredstvima, ljudi često posežu za biljnim čajevima, a nerijetko i sami beru "ljekovito bilje". U tom slučaju nemoguće je znati koliko djelatne tvari prelazi u šalicu čaja i prelazi li uopće. Općenito, količina djelatne tvari prisutne u biljnoj drogi ovisi o:
  • uvjetima rasta biljke (tlo, temperatura, vlažnost, godišnje doba);
  • stupnju zrelosti biljke u trenutku berbe;
  • procesu sušenja;
  • načinu i vremenu konzerviranja.

Pri kontroliranoj preradi (dobivanju standardiziranog ekstrakta) te se varijable kontroliraju u procesu proizvodnje standardiziranjem koncentracije djelatnih tvari.

KADA UPOTRIJEBITI FITOTERAPEUTIK

-  za ublažavanje simptoma kod blagih funkcionalnih poremećaja: kod gastritisa, za stabilizaciju srčanog ritma, kod žučnih problema, poremećaja sna, predmenstrualnih i menstrualnih tegoba, zatvora, otežane probave, težine u nogama;
- u terapiji kroničnih bolesti kao dopuna djelovanju tradicionalnog lijeka: za stimuliranje gladi i probave, jačanje imuniteta, kod čira na želucu, problema s prostatom, problema s moždanom ili venskom cirkulacijom povezanih sa starošću arterija, kod pucanja kapilara, lagano povišenog kolesterola, kroničnih upalnih reumatskih bolesti... Kod lakših kroničnih bolesti fitofarmak može zamijeniti tradicionalni lijek i to kada ljekoviti učinak tradicionalnog lijeka opravdava njegove nuspojave:
- kod nekih bolesti kože i sluznice;
- nakon uporabe sintetskog lijeka kojim je izliječena akutna faza bolesti tj. u fazi oporavka kao pomoć organizmu da prebrodi posljedice akutne bolesti;
- u preventivi;
- kod manje opasnih bolesti koje ne dovode u opasnost život pacijenta, a manifestiraju se složenim simptomima (npr. prehlada).

KADA NE UPOTRIJEBITI FITOTERAPEUTIK

- u hitnim slučajevima;
- u akutnim fazama bolesti;
- u zamjenu za kontinuiranu terapiju tradicionalnim lijekom - ako je u tijeku terapija tradicionalnim lijekom koja daje dobre rezultate (a nuspojave nisu teške) ne treba prelaziti na fitoterapeutik.

Neke od češćih pogrešaka u narodnoj medicini

Simbolična vrijednost pomoćnog ljekovitog sredstva - Npr. ulje čička koristi se kod prekomjernog ispadanja kose i peruti, iako takvo djelovanje nije znanstveno potvrđeno. Ta uporaba vjerojatno vuče korijene upravo u teoriji liječenja koja se koristila simbolima (opaska: narodna medicina se često služi simbolima obzirom da joj nisu poznati fiziološko-patološki mehanizmi bolesti), a prema kojoj sile koje uzrokuju gustu dlakavost biljke djeluju i na čovjeka tj. stimuliraju rast kose i pojačavaju dlakavost. Uporaba čička opravdana je u proizvodima za akne i za pročišćavanje organizma.

Sklonost složenim pripravcima - uporaba biljnih mješavina - Postoji vjerovanje da pripravak djeluje to bolje što u mješavini ima više biljaka. Tako dolazimo u situaciju da niti jedna komponenta nije prisutna u količini koja bi bila dovoljna za postizanje učinka tj. ima svega, ali ničega dovoljno.

Određenim biljkama se pripisuje preširoki spektar djelovanja - U narodnoj medicini, u indikacijama za uporabu jedne te iste biljke, nalazimo povišeni krvni tlak, hematome, edeme, glavobolje, hemoroide... Međutim, čak i kada to nije bilo najbolje rješenje za njihov problem, ljudi su bili prisiljeni koristiti ono što su imali na raspolaganju.

Karakteristike fitofarmaka

Blago djelovanje

  • djelatne tvari u fitofarmacima razrijeđene su balastnim tvarima tj. biološki neaktivnim tvarima;
  • njihove djelatne tvari same po sebi imaju blago djelovanje;
  • sintetski lijekovi su specifični budući da su sintetizirani ciljano za liječenje određenog problema. Fitofarmaci su manje specifični i imaju širi spektar djelovanja.

Manje neželjenih djelovanja

  • zbog manje specifičnosti i posljedično šireg spektra djelovanja;
  • djelatne tvari fitofarmaka brže se metaboliziraju i izlučuju iz organizma pa rjeđe dolazi do nakupljanja u organizmu i mogućeg štetnog djelovanja.

Tijekom liječenja više je izražena psihosomatska komponenta - Pacijenti obično bolje prihvaćaju fitofarmake nego sintetske lijekove.

Djelovanje je sporo - Često je potrebno dugotrajno liječenje.

Opasnosti

Kada govorimo o ljekovitom bilju moramo razmotriti neke činjenice polazeći od saznanja da nijedna farmakološki djelatna tvar nije samo ljekovita, već istodobno ima i određenu štetnost:

  • budući da sve tvari prisutne u biljnoj drogi nisu uvijek poznate, nije poznato ni da li i u kojoj mjeri mogu u određenim situacijama biti štetne (rizik je veći u složenijim situacijama liječenja);
  • nezaobilazan je problem zamjene ljekovite biljke sličnom neljekovitom ili čak u određenoj mjeri štetnom biljkom. Primjer: zamjena kamilice (Chamomila nobilis) s Antemis cotulom koja sadrži alergen antecotulid. Iako Antemis cotulu ne nalazimo kao samoniklu biljku u Europi, zabilježeni su slučajevi alergijskih reakcija uporabom "kamilice" koja je sadržavala i Antemis cotule;
  • zbog nekontroliranog uzgoja i pripreme moguća je kontaminacija biljne droge gljivicama, bakterijama, insektima, teškim metalima, čime se smanjuje koncentracija djelatne tvari i povećava opasnost od trovanja.
Datum objave članka: 1. 8. 2002.