Garcinia cambogia - od kuhinje do vitke linije

Nema ništa toliko primamljivo i toliko sklisko kao područje pretilosti. Cinici bi rekli: ako želiš izgubiti ugled, bavi se pretilošću. Propast, odnosno zabrana nekoliko važnih lijekova u posljednjih desetak godina, skandali s dodacima prehrani, sve to i sami ste pratili u medijima. Ipak, okrenimo se poučnoj, čak i optimističnoj strani priče. Pretilost nas nevjerojatno jasno poučava vlastitoj odgovornosti, i to ne samo kad se s njom suočimo kao zdravstvenim problemom. To je cjeloživotna odgovornost. Put te odgovornosti je nadasve lijep i uči vas o šetnjama, sportu i uživanju u diskretnim okusima finih i zdravih namirnica. Tome nas dobro poučavaju i različite vrste roda Garcinia, začini juhama i povrću koje sve manje kuhamo, spona složene farmakologije i jedine ljudske djelatnosti koja nas je doista izdignula iznad drugih vrsta - kulinarstva.

Nekoliko desetaka vrsta koje postoje u rodu Garcinia odvajkada su nam bile zanimljive. Uglavnom rastu u južnoj i jugoistočnoj Aziji. Upoznajmo neke od njih.

Garcinia magostana L. poznata je pod nazivom mangosteen. Ne samo da je delicija koja se dodaje slasticama nego je svojedobno bila poznata kao "funkcionalni sok" bogat molekulama koje obogaćuju prehranu, poput vitamina. Garcinia indica Choisy, uz to što je aromatično-kiseli začin u povrtnim i ribljim jelima, izvor je kokum maslaca koji se koristi u kozmetici. Ipak, po popularnosti sve ih zasjenjuje

Garcinia gummi-gutta (L.) Roxb., sinonima Garcinia cambogia (Gaertn.) Desr. To stablo vlažnih šuma jugoistočne Azije daje plod koji pomalo nalikuje egzotičnoj okrugloj tikvici dubokih uzdužnih brazdi. Kisela pulpa ploda, koja je oduvijek bila zanimljiva u prehrani, koristi se svježa, kuhana i sušena u mesnim jelima i slasticama. Vjerovalo se da kiseli sadržaj pulpe pospješuje probavu, što može biti i točno, tako da ga susrećemo s mnogim kiselim voćem po cijelom planetu.

Što je to točno kiselo u garciniji? Dok je u agrumima (limun, naranča, grejp…) glavna kiselina limunska, u garciniji je to hidroksi-limunska kiselina. Hidroksi-limunska kiselina poznata je po skraćenici HCA (hydroxycitric acid). HCA nije ekskluzivitet roda Garcinia jer je sadrži i svima poznati hibiskus, koji se često dodaje u šipkov čaj radi korekcije kiselosti i boje. Osim iz vrste Garcinia cambogia, dobiva se i iz vrsta G. indica i G. atroviridis.

Između limunske kiseline i HCA postoji samo jedna mala razlika u molekuli, odnosno doslovno je riječ o jednom kisikovu atomu. No, razlika u njihovoj funkciji je drastična. Limunska kiselina prirodno nastaje u organizmu tijekom metabolizma šećera, masti i aminokiselina i jedna je od osnovnih molekula zahvaljujući kojoj počinje njihova razgradnja i dobivanje energije za normalnu funkciju stanice. Cijeli jedan ciklus, Krebsov ciklus limunske kiseline, dobio je ime po ovoj molekuli. No, limunska kiselina je i jedan od izvora gradivnih molekula u stvaranju masnoća (masnih kiselina, kolesterola) i spona je koja povezuje metabolizam šećera i masti. Drugim riječima, iz viška šećera putem niza molekula, među kojima je i limunska kiselina, nastaju lipidi. To je drevna mudrost biokemije - kad imaš viška hrane (više ugljikohidrata), spremi je u masti. Evolucija nije bila svjesna kako će jedna njezina vrsta, čovjek, uvijek imati na raspolaganju gomilu slatkih grickalica i proizvoda od brašna, izvora ugljikohidrata. Da budemo malo ironični, poput puhova spremamo masnoću čekajući loša vremena koja nikako da dođu.

Kakve veze ima HCA s pričom o limunskoj kiselini? Malena razlika u jednom atomu kisika napravila je tektonsku promjenu u djelovanju. Enzim koji spaja metabolizam ugljikohidrata i lipida, citrat lijaza, pretvara limunsku kiselinu u gradivne elemente potrebne za sintezu masnih kiselina i kolesterola iz šećera. Kako se HCA, zbog promjene u strukturi, veže za taj enzim, on je ne može razgraditi. Zbog toga kažemo kako je HCA inhibitor (kočničar) ovog enzima jer vezanjem za njega ometa normalnu razgradnju limunske kiseline.

Kad je otkriveno kako je HCA inhibitor puta pretvaranja viška ugljikohidrata u masnoće, barem u teoriji je nastala mogućnost korištenja ove molekule kod pretilosti. Od tog otkrića uvidjelo se kako HCA ne inhibira samo enzim citrat lijazu, nego i neke druge enzime u probavnom sustavu koji razgrađuju škrob, alfa-amilazu i alfa-glukozidazu. Time se smanjuje brzina razgradnje ugljikohidrata i mogućnost naglog porasta glukoze u krvi, što je ujedno signal za pretvaranje viška ugljikohidrata u masti. Barem u teoriji, to je zvučalo sjajno.

Nekoliko studija na životinjama pokazalo je kako je ova teorija primjenjiva i u sisavaca. Bilo je zanimljivo da su ispitivanja iznjedrila iznenađujuće mehanizme djelovanje i putem serotoninskog sustava, zahvaljujući kojem dolazi do potiskivanja apetita. Ovaj mehanizam, s obzirom na dotad poznati mehanizam djelovanja, bio je posve neočekivan i vrlo zanimljiv.

U ljudi, kao što to uvijek biva, HCA je pokazao različite rezultate, tako da je teško naći općenit konsenzus pomaže li uistinu ili ne. Prva studija objavljena je 1998. godine - ispitanici su uzimali 1,5 g HCA dnevno, ali bez značajnijeg učinka. U studiji iz 2005., u kojoj su ispitanici uzimali 2,8 g HCA dnevno, utvrđen je pozitivni učinak u smanjenju tjelesne težine. Činilo se kako je odabir doze, kao i kod lijekova, vrlo bitan. Pozitivan učinak uočen je i kod žena koje su se aktivno bavile tjelovježbom i uzimale preparate s HCA-om.

Medicinska javnost još uvijek je podijeljena, pogotovo nakon bombastičnih reklama dr. Oza koje obično naježe stručnu javnost. HCA je u svakom slučaju zanimljiv i zbog povoljna djelovanja na razinu triglicerida u krvi, čak i kad ne djeluje na pretilost, i to u relativno skromnoj dozi od 1,2 g dnevno.

Velike razlike u rezultatima zaintrigirale su znanstvenike. Uvidjelo se kako je za ljudsku primjenu najkorisnija kalcijeva i kalijeva sol HCA, jer se najbolje apsorbira i u organizmu se slabo pretvara (raspada) u neaktivne oblike molekule. To je bio velik problem s čistom kiselinom koja nije u obliku soli jer se raspadala u organizmu, odnosno pretvarala u neaktivni tip spoja koji zovemo lakton. Upravo zbog toga nastao je Citrimax® kao tržišno zaštićeni ekstrakt koji sadrži kalcijeve i kalijeve soli ove kiseline izolirane iz garcinije, i kojeg danas koristi većina proizvođača dijetetskih preparata.

Čitate li o problemu pretilosti na internetu, naići ćete na velike polemike. Zato se vraćam na osnovnu ideju iz uvoda, a to je osobna odgovornost. Gotovo bilo koja farmakološka intervencija uvijek mora iza sebe imati puno odgovornosti i vlastitog truda. Druge tvari koje tada koristimo mogu biti samo pomoćni čimbenici uspjeha.

Nadalje, živimo u doba kad bi svaka terapija trebala biti personalizirana, odnosno krojena po individualnoj mjeri. No, put do toga još uvijek je dug. Stoga treba preispitati i prehrambene navike te utvrditi koje su to kritične namirnice koje najviše doprinose pretilosti. Barem teoretski, HCA će više pomoći osobama čija je prehrana obilježena viškom ugljikohidrata, ali još čekamo studiju koja će to jasno naglasiti.
Dvojbe su se vodile i oko sigurnosti HCA te su neki autori tvrdili kako može negativno djelovati na jetru. Studija iz 2013. godine ipak je potvrdila sigurnost ove molekule.