Bolest kao put

Infekcija je jedan od najčešćih temelja bolesnih procesa u ljudskom tijelu. Većina akutno nastupajućih simptoma su upale, od prehlade preko upale pluća do kolere i boginja. Kod latinskih imena bolesti sufiks -itis uvijek nam otkriva da je riječ o upalnom procesu (kolitis, hepatitis i tako dalje). Na velikom području infektivnih bolesti moderna školska medicina postigla je i velike uspjehe otkrićem antibiotika (primjerice, penicilina) i cijepljenja. Ako je ranije većina ljudi umirala od posljedica infekcija, to danas u medicinski dobro opskrbljenim zemljama spada u iznimke. To ne znači da proživljavamo manje infekcija, nego samo da nam je na raspolaganju dobro oružje za njihovo suzbijanje.

Kome se ta (istina, uobičajena) terminologija čini odveć "ratničkom", ne bi trebao previdjeti da se kod upalnog procesa doista radi o "ratu u tijelu": opasno nadmoćnu silu neprijateljskih uzročnika (bakterija, virusa, toksina) napadaju i pobijaju obrambeni sustavi tijela. Taj sukob doživljavamo u simptomima kao što su naticanje, crvenilo, bol i vrućica. Uspije li tijelu naposljetku pobjeda nad prodornim uzročnikom, infekcija je preboljena, a pobijede li uzročnici, pacijent umire. Na tom primjeru trebalo bi nam biti posebno lako pokazati analogiju, to jest poklapanje upale i rata. Analogija ovdje znači da kako rat, tako i upala - iako među njima nema kauzalne veze - pokazuju istu unutarnju strukturu te da se u objema ostvaruje isti princip, samo na različitim razinama manifestacije.

Jezik zna za te unutarnje sprege. Riječ upala već sadrži znamenitu zapaljivu iskru, od koje može eksplodirati cijelo bure baruta. Odgovarajuća engleska riječ inflammation doslovce znači paljenje. Time se, međutim, nalazimo među jezičnim slikama, koje koristimo i za ratne sukobe: težak sukob ponovno se pali ili razbuktava, pali se barut, a baklja baca u kuću, Europa je bila u plamenu i tako dalje. Kod tako mnogo zapaljivih sredstava obično prije ili poslije dolazi do eksplozije, u kojoj se iznenada prazni ono što se nagomilalo, a to ne možemo promatrati samo u ratu, nego i u našem tijelu, kad se prazni mala akna ili veliki apsces.

Za naše daljnje razmišljanje važno je uključiti još jednu razinu analogije, psihu. I čovjek može eksplodirati. Ali kod tog izraza ne mislimo na apsces, nego na emocionalnu reakciju u kojoj se unutarnji konflikt nastoji osloboditi. U nastavku ćemo stalno sinkrono promatrati tri razine, "psihu - tijelo - nacije", ne bismo li naučili gledati egzaktnu analogiju između konflikta, paljenja i rata, koja predstavlja ključ za razumijevanje bolesti.

Polarnost naše svijesti postavlja ljude neprestance u konflikt, u polje napetosti između dviju mogućnosti. Stalno moramo odlučivati (taj pojam u njemačkom izvorno znači izvlačenje mača iz korica) i odustajati od jedne mogućnosti ako želimo realizirati drugu. Tako nam uvijek nedostaje nešto i mi nikad nismo cijeli. Blago onome koji si može priznati te neprestane napetosti i konfliktnost ljudskog bitka i osjetiti ih, jer većina ljudi tendira vjerovanju da je neviđenje i neosjećanje konflikta pouzdan znak da ga nema. S istom naivnošću mala djeca vjeruju da se zatvaranjem očiju može postati nevidljiv. Ali konflikti ne pitaju zamjećujemo li ih ili ne - oni su uvijek tu. Ali kod onoga tko nije spreman svoje konflikte podnijeti, obraditi i postupno privesti rješenju, konflikti će potonuti u tjelesnost i postati vidljivi kao upale. Svaka infekcija je konflikt koji je postao tvaran. Sukob izbjegnut u psihi (sa svim bolovima i opasnostima) iznuđuje na tjelesnoj razini svoje opravdanje kao upalu.

Stoga ne valja činiti grešku da se infektivne bolesti promatraju površno, ne bi li se došlo do zaključka da "konflikta uopće nije bilo". Upravo to previđanje konflikta dovodi do oboljenja. Za takvo propitkivanje treba nam više muke od letimična pogleda - potrebna je raskrinkavajuća iskrenost, koje psihi obično pričinja toliko nelagode koliko infekcija tijelu. Upravo tu nelagodu uvijek nastojimo izbjeći.

Točno je, konflikti bole - svejedno na kojoj ih razini doživljavali, bio to rat ili unutarnji sukob i bolest, oni nikad nisu lijepi. Ali lijepo i nelijepo nije razina na kojoj smijemo argumentirati, jer kad si jednom priznamo da ništa ne možemo izbjeći, to se pitanje više neće ni postavljati. Tko si ne dopušta psihički eksplodirati, kod toga eksplodira tijelo (apsces) - i može li se onda još pitati što je lijepo, a što ne. Bolest čini iskrenim!

Iskrena su naposljetku i sva hvaljena nastojanja našeg doba da se konflikti izbjegavaju na svim razinama. Pred pozadinom dosad rečenog vidimo u novom svjetlu i dosadašnje uspješne napore u suzbijanju infektivnih bolesti. Borba protiv infekcija borba je protiv konflikta na tvarnoj razini. Iskreno je u tom slučaju svakako bilo imenovanje oružja: antibiotici. Ta riječ sastoji se od grčkih riječi anti = protiv i bios = život. Antibiotici su prema tome "tvari okrenute protiv života" - to je iskrenost!

To neprijateljstvo antibiotika prema životu točno je na dvije razine. Kad se sjetimo da je konflikt zapravo motor razvoja, to jest života, svako potiskivanje konflikta ujedno je i napad na dinamiku života po sebi. Ali i u užem medicinskom smislu antibiotici su neprijatelji života. Upale predstavljaju akutna, dakle brza i aktualna rješavanja problema, u sklopu kojih se prije svega toksini kroz proces gnojenja izlučuju iz tijela. Ako se takvi procesi čišćenja antibioticima dugoročno onemoguće, toksini se skladište u tijelu (obično u vezivnom tkivu), što se kod prevelikog kapaciteta može pretvoriti u kancerogeni razvoj. Nastaje efekt kante za otpatke: kanta za otpatke može se ili često prazniti (infekcija) ili se može tako dugo skupljati smeće dok njegov autonomni život ne počinje ugrožavati cijelu kuću (rak). Antibiotici su strane tvari, koje oboljeli nije stvorio vlastitim trudom pa će ga oni zato prevariti za plodove njegova bolovanja: dobitak od učenja, stvoren sučeljavanjem.

S prethodno navedenog aspekta valjalo bi kratko promotriti i temu "cijepljenja". Poznajemo dvije načelne vrste cijepljenja: aktivnu i pasivnu imunizaciju. Kod pasivne imunizacije daju se obrambene tvari stvorene u drugim tijelima. Za tim oblikom cijepljenja poseže se kad je bolest već izbila (na primjer protiv uzročnika tetanusa). Na psihičkoj razini tome bi odgovaralo preuzimanje gotovih problemskih rješenja, zapovijedi i moralnih propisa. Čovjek klizi u tuđe patentirane recepte i time izbjegava vlastite konfrontacije i iskustvo: komotan put, koji nije put, jer mu nedostaje kretanje.

Kod aktivne imunizacije daju se oslabljeni (deaktivirani) uzročnici, kako bi tijelo na osnovi tog podražaja samo stvaralo antitijela. Pod tu vrstu potpadaju sva profilaktična cijepljenja, kao što su polio-cijepljenje, cijepljenje protiv boginja ili profilaksa tetanusa. Toj metodi na psihičkoj razini odgovara vježbanje rješenja konflikta u bezopasnim situacijama (vojno: manevri). Mnoga pedagoška nastojanja, a i većina grupnih terapija spadaju u to područje. U bezopasnim situacijama trebaju se učiti i stjecati strategije rješavanja konflikta, koje će čovjeka osposobiti da se svjesnije odnosi prema ozbiljnim konfliktima.

Ta razmišljanja ne smiju se pogrešno tumačiti kao recepti. Ne radi se o pitanju "treba li se cijepiti ili ne" ili "treba li uvijek izbjegavati antibiotike". Naposljetku je potpuno svejedno što čovjek radi - dokle god zna što radi. Mi tražimo svijest, ne gotove zabrane ili zapovijedi.

Ostavlja se još i pitanje je li tjelesno odigravanje bolesti načelno u stanju nadomjestiti psihički proces. Odgovor na to pitanje nije lak, jer je misaono razdvajanje psihe i tijela samo teoretsko pomoćno sredstvo, ali se ono u stvarnosti nikad ne može doživjeti potpuno odvojeno. Jer što god da se događalo u tijelu, mi doživljavamo i u svojoj svijesti, u psihi. Udarimo li se čekićem po palcu, kažemo: palac me boli. To međutim nije potpuno točno, jer bol se nalazi isključivo u svijesti, a ne u palcu. Mi samo psihički osjet boli projiciramo na palac.

Upravo zato što je bol fenomen svijesti, mi tako dobro možemo utjecati na njega: skretanjem pozornosti, hipnozom, narkozom, akupunkturom. (Tko gornju tvrdnju drži pretjeranom, neka se prisjeti fenomena fantomskog bola!) Sve što doživljavamo kroz tjelesni proces bolesti događa se isključivo u našoj svijesti. Razlikovanje psihičkog i somatskog odnosi se samo na prostor projekcije. Ako je netko bolestan iz ljubavi, projicirat će svoja čuvstva na nešto netjelesno, naime, na ljubav, dok onaj koji se razbolio od angine svoje osjete projicira na grlo - ali obojica mogu patiti samo u psihi. Materija - a time i tijelo - može služiti samo kao prostor projekcije i stoga nikad nije mjesto na kojem bi nastao neki problem, ali ni mjesto na kojem bi se on mogao riješiti. Kao prostor projekcije tijelo može predstavljati idealno pomoćno sredstvo za bolju spoznaju, ali rješenja može pronaći samo svijest. Tako svaki tjelesni tijek bolesti predstavlja samo simboličku obradu problema, čiji dobitak iz učenja može oploditi svijest. To je ujedno i razlog zašto svaka proživljena bolest za sobom vuče korak sazrijevanja.

Tako nastaje ritam između tjelesne i psihičke obrade nekog problema. Ako se problem ne može riješiti samo u svijesti, tijelo se uključuje kao materijalno pomoćno sredstvo, u kojem se neriješen problem dramatizira u simboličkom obliku. Stečeni efekt učenja vraća se nakon preboljene bolesti psihi. Ne uspije li sad psihi unatoč stečenom iskustvu shvatiti problem, on će iznova potonuti u tjelesnost, ne bi li se tamo skupljala daljnja praktična iskustva. (Ne označavaju pojmovi kao što su shvaćanje i razumijevanje u njemačkom uzalud vrlo konkretna tjelesna držanja.) Ta mijena ponavlja se dok stečena iskustva ne osposobe svijest da definitivno riješe problem i konflikt.

Taj proces možemo pojasniti ovom slikom: učenik treba naučiti računati u glavi. Zadajemo mu zadatak (problem). Ako ga ne može riješiti u glavi, dat ćemo mu kao pomoć računalo (materija). On sad projicira problem na računalo i tim zaobilaznim putem može riješiti problem (i to u glavi). Potom mu zadajemo sljedeći zadatak, koji treba riješiti bez računala. Ne uspije li, ponovno će dobiti pomoćno sredstvo - i to dokle god ne bude sposoban raditi bez računala, jer zadatke sad može rješavati u glavi - bez materijalnih pomoćnih sredstava. Računa se uvijek u glavi, nikad na računalu - ali projekcija problema na vidljivu razinu olakšava proces učenja.

Ovu sam točku tako opsežno prikazao zato što iz istinskog shvaćanja te veze između tijela i psihe proizlazi posljedica koju uopće ne smatramo samorazumljivom: naime, da tijelo nije mjesto na kojem se može riješiti problem. Sva školska medicina, međutim, ide upravo tim putem. Svi fascinirano gledaju na tjelesno zbivanje i pokušavaju riješiti bolest na tjelesnoj razini.

Ali ovdje se nema što riješiti. Bilo bi to isto kao kad bismo pokušali kod svake teškoće na koju naiđe naš učenik promijeniti računalo. Bivanje čovjekom odvija se u svijesti i zrcali u tijelu. Neprestano poliranje zrcala ne mijenja onog koji se zrcali u njemu. (Dao bog da je tako jednostavno!) Trebali bismo prestati u zrcalu tražiti uzrok i rješenje svih reflektiranih problema i umjesto toga koristiti zrcalo da spoznamo sami sebe.

Infekcija = konflikt koji je postao tvar. Tko je sklon upalama, pokušava izbjegavati konflikte. Stoga bismo si kod infektivnih bolesti trebali postavljati ova pitanja: 1. Koji konflikt u svom životu ja ne vidim?; 2. Koji konflikt izbjegavam? i 3. Koji konflikt ne želim sebi priznati? A da pronađemo temu konflikta, morali bismo dobro promotriti simboliku dotičnog organa...

Ova knjiga nije teška, ali nije ni jednostavna ili banalna kakvom se može učiniti onima koji ne razumiju naš koncept. Ova knjiga nije "znanstvena", jer joj nedostaje oprez "znanstvenog prikaza". Napisana je za ljude koji su spremni krenuti određenim putem umjesto da sjede kraj njega i ubijaju vrijeme žonglirajući neobvezatnim floskulama. Ljudi čiji je cilj prosvjetljenje nemaju vremena za znanost - njima treba znanje. Ova knjiga naići će na mnogo otpora - ali mi se u isti mah nadamo da će dospjeti i do onih (malobrojnih ili mnogobrojnih) ljudi koji je žele koristiti kao pomoćno sredstvo na svom putu. Samo za te ljude, mi smo je napisali!