Leptospiroza - endemska zoonoza

Leptospiroza je relativno rijetka bolest od koje obolijevaju i ljudi i životinje. Ovu endemsku (prisutna kod specifičnih populacija) zoonozu uzrokuju bakterije iz roda Leptospira koje prenose životinje, najčešće glodavci.

Bolest se širi putem životinjske mokraće, a ljudi se mogu inficirati kontaktom ozlijeđene kože, sluznica i očiju s mokraćom, vodom ili tlom u kojem se nalazi bakterija.

Simptome bolesti mogu razviti i ljudi i životinje. Životinje koje ne pokazuju simptome mogu biti kliconoše i širiti zarazu. Rijetko je zabilježen prijenos infekcije s čovjeka na čovjeka.

Leptospiroza se pojavljuje svugdje u svijetu, ali je učestalija u krajevima s toplom klimom, gdje Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje pojavu zaraze kod 10 od 100.000 ljudi svake godine. Bolest se pojavljuje sezonski i eskalira s povećanom količinom padalina i višom temperaturom.

Veći rizik od zaraze imaju osobe koje putuju u tople krajeve Australije, Afrike, Jugoistočne Azije, Srednje i Južne Amerike te Kariba. Sve više slučajeva pojavljuje se u gradovima, gdje su kliconoše i prenositelji infekcije štakori. Manje epidemije leptospiroze obično uzrokuje izlaganje kontaminiranoj vodi tijekom poplava. U prilog jenjavanju bolesti ne ide ni COVID pandemija zbog koje su štakori postali agresivniji.



Leptospiroza se može kategorizirati kao profesionalna bolest, jer veću izloženost i rizik od zaraze imaju poljoprivrednici, veterinari i rudari te svi oni koji većinu vremena provode oko životinja i u prirodi. Kampiranje u prirodi, rafting i plivanje u zagađenim jezerima i rijekama također povećavaju rizik od zaraze.

Leptospirozu uzrokuje Leptospira interrogans, gram-negativna aerobna, dugačka, tanka i zavojita bakterija (spiroheta) koja pod elektronskim mikroskopom podsjeća na znak upitnika.



Prenositelji zaraze mogu biti različite vrste domaćih i divljih životinja, koje uzročnika leptospiroze, bakteriju Leptospira interrogans, nose u bubrezima i mogu širiti zarazu izbacivanjem mokraće, ali mogu oboljeti i uginuti. Zaražena mokraća se može naći u vodi i tlu, gdje bakterija može živjeti tjednima i mjesecima.

Ljudi se mogu zaraziti direktno, u kontaktu s mokraćom inficirane životinje, ili indirektno, u kontaktu s vodom, tlom ili hranom koji su kontaminirani mokraćom. Bakterija prodire kroz kožu ili sluznice (oči, nos ili usta), posebno ako je kožna barijera oštećena. Pijenje kontaminirane vode, također, može biti uzrok infekcije.

Simptomi leptospiroze nastupaju naglo, najčešće pet do četrnaest dana nakon infekcije uzročnikom, s tim da inkubacijsko razdoblje može trajati od dva do trideset dana. Često se događa da bolest ostaje klinički neprepoznata jer prolazi bez simptoma.

Prvi simptomi uključuju povišenu temperaturu, glavobolju, zimicu i bol u mišićima, dok su ostali česti simptomi ružičaste oči, povraćanje, bol u trbuhu, žutica, proljev i osip. Većina oboljelih oporavi se u roku tjedan dana bez liječenja, dok otprilike deset posto može imati težak oblik leptospiroze.

Iako su kliničke manifestacije bolesti različite, bolest se prema izraženosti simptoma može podijeliti u četiri kategorije:

• blaga bolest slična gripi - leptospiroza sa simptomima sličnima gripi smatra se lakšim oblikom bolesti koji obično traje oko desetak dana. Ukoliko se simptomi ne povuku razvija se teži oblik bolesti s mogućim oštećenjem bubrega, jetara, pluća, mozga i leđne moždine.
• Weilov sindrom - teški je oblik leptospiroze sa stalnom vrućicom i smanjenom sposobnošću zgrušavanja krvi, što dovodi do unutarnjeg krvarenja i oštećenja bubrega te oštećenja jetara
• meningitis (infekcija ovojnice koja obavija mozak i leđnu moždinu) / meningoencefalitis (infekcija moždane ovojnice i mozga) - ako se ne liječe, ova stanja mogu rezultirati trajnim oštećenjem mozga ili smrću
• plućna hemoragijska bolest - razvije se ako bakterija inficira pluća, kada može doći do nemogućnosti disanja, a u teškim slučajevima i do nakupljanja krvi u plućima i gušenja.

S obzirom da su mnogi simptomi leptospiroze slični simptomima drugih bolesti, poput gripe ili meningitisa, u diferencijalno-dijagnostičkom smislu postavljanje dijagnoze je nešto teže.

Leptospiroza se najčešće dijagnosticira iz uzorka krvi koji se testira na protutijela, no može se dijagnosticirati i prepoznavanjem bakterija u kulturi krvi, mokraće ili likvora.

Dok se čekaju rezultati seroloških testova, sumnju na leptospirozu liječnik može potvrditi ciljanim pitanjima o putovanju, posebno na mjesta gdje je leptospiroza uobičajena, kontaktu sa životinjama ili rekreaciji na otvorenom. Ako se dijagnoza potvrdi liječnik je dužan o obolijevanju obavijestiti službu za epidemiologiju zaraznih bolesti.

Leptospiroza se može liječiti antibioticima jer je uzročnik bakterija. Uvođenje antibiotske terapije (doksiciklin, penicilin, ampicilin i sl.) se preporuča odmah po potvrdi dijagnoze, a po mogućnosti prije petog dana od nastupanja simptoma. Iako se serološkim testovima bolest može potvrditi tek tjedan dana nakon pojave prvih simptoma, sumnja se može potvrditi odgovorima na prethodno navedena ciljana pitanja i na vrijeme započeti liječenje antibioticima. U teškim slučajevima koji zahtijevaju bolničko liječenje antibiotici se mogu dati intravenski.

Istraživanje koje je 2019. proveo profesor Jayakrishnan pokazalo je da u područjima s endemskom pojavom leptospiroze tijekom kišnih mjeseci preventivna doza doksiciklina od 200 mg može spriječiti obolijevanje od leptospiroze.

Vrućica i bol u mišićima liječe se simptomatski, npr. preparatima ibuprofena.

Cjepivo protiv leptospiroze za ljude ne postoji.

Sve životinje mogu dobiti leptospirozu. Rijetka je u kućnih ljubimaca, ali podaci zadnjih godina pokazuju da je učestalija, posebno u pasa. Psi se mogu zaraziti jednako kao i ljudi - kontaktom sa zaraženom mokraćom, vodom ili tlom.



Ako i obole, svi ljubimci ne moraju imati simptome, a ukoliko ih imaju slični su ostalim bolestima: vrućica, bol u trbuhu, povraćanje, proljev, slabost, bol i utrnulost.

Jedini način za potvrdu bolesti je pregled i potvrda bolesti od strane veterinara. U slučaju pozitivne dijagnoze ljubimac može prenijeti bolest na vlasnika pa je potreban pojačan oprez.

Za kućne ljubimce dostupno je cjepivo protiv leptospiroze koje veterinari preporučuju.

Prevencija i kontrola trebaju biti usmjerene na izvor infekcije i put prijenosa do ljudskog domaćina.

Kontrola leptospiroze je komplicirana i ovisi o lokalnim uvjetima. Može se postići upravljanjem rezervoarom bolesti ili smanjenjem infekcije u životinjskoj populaciji kao što su psi i stoka, dok je kontrola divljih životinja teža.

S ciljem sprječavanja obolijevanja od leptospiroze preporuča se imunizacija pasa i stoke, održavanje čistoće prostora za stanovanje ljudi i odvajanje od životinjskih nastambi, oprez pri radu i boravku u prirodi, nošenje zaštitne odjeće i obuće, održavanje higijene i odgovarajuća dezinfekcija.



Mjere prevencije su izuzetno važne za pojavu i širenje bolesti, a prema uputama ZZJZDNZ- a podrazumijevaju:

• utvrđivanje moguće zaraženih voda i terena
• uništavanje glodavaca (deratizacija)
• higijensko držanje životinja
• zaštitu vode i hrane od kontakta sa zaraženim životinjama
• kloriranje vode za piće i bazena
• izbjegavanje kupanja u rijekama i potocima u kojima se kupa stoka
• higijensko pranje ruku
• pokrivanje posjekotina i ogrebotina nepromočivim zavojem prije kontakta sa zemljom, blatom ili vodom koji su moguće kontaminirani zaraženom mokraćom
• nošenje zaštitne odjeće i obuće u slučaju rada s potencijalno zaraženim životinjama
• cijepljenje životinja.