Mehanička trombektomija u liječenju moždanog udara

Bolesti i stanja / Živčani i mentalni sustav

Osnovni uvjet uspješne trombektomije je potpuno izvlačenje ugruška i omogućavanje protočnosti krvne žile, odnosno postojanje još uvijek reverzibilno oštećenog moždanog tkiva koje se može u potpunosti oporaviti

Moždani udar koji nastaje nakon prekida opskrbe krvlju određenog dijela mozga zbog začepljenja krvne žile najčešći je poremećaj moždane cirkulacije, s još uvijek visokom smrtnošću, visokim postotkom invaliditeta i znatnom učestalošću. Svake godine oko 15 milijuna ljudi doživi moždani udar, a otprilike 30 posto oboljelih umire unutar prve godine od nastupa bolesti. Upravo zbog toga, uzročno liječenje tog oblika moždanog udara (rekanalizacija zatvorene krvne žile otapanjem ili vađenjem ugruška), neprocjenjiv je napredak u zbrinjavanju bolesnika s moždanim udarom.

Mehanička trombektomija je 2015. godine uvedena u svjetske smjernice za liječenje moždanog udara i od tada se rutinski provodi u svim specijaliziranim centrima za liječenje moždanog udara. Metoda omogućava mehaničko vađenje ugruška iz zatvorene krvne žile, čime se ponovno osigurava dotok krvi i potrebnih hranjivih sastojaka u odgovarajuće dijelove mozga.

Osnovni uvjet uspješne trombektomije s tehničke je strane potpuno izvlačenje ugruška i omogućavanje protočnosti krvne žile, dok je s patofiziološkog aspekta to postojanje još uvijek reverzibilno oštećenog moždanog tkiva koje se, uspostavljanjem cirkulacije, može u potpunosti oporaviti. Da bi se zadovoljili spomenuti uvjeti, potreban je visokoeduciran i multidisciplinaran tim stručnjaka koji se bavi moždanim udarom, sofisticirana oprema i odgovarajući stupanj javno-zdravstvene osviještenosti i organizacije.

Svake godine oko 15 milijuna ljudi doživi moždani udar, a otprilike 30 posto oboljelih umire unutar prve godine od nastupa bolesti

No, čak i kada su ti uvjeti osigurani, samo će 10 do 30 posto bolesnika s moždanim udarom zadovoljiti medicinske kriterije za trombektomiju, a to su: početak simptoma unutar sedam sati do dolaska u spomenuti specijalizirani centar za liječenje moždanog udara (u posebnim okolnostima i nakon dodatne neuroslikovne obrade, i unutar 24 sata), začepljenje (okluzija) određenih krvnih žila mozga koje su dostupne endovaskularnom tehnikom (to su u pravilu velike krvne žile prednje cirkulacije mozga) i nalaz neuroslikovne obrade (u pravilu kompjutorizirane tomografije mozga) koji upućuje na postojanja određenog, još uvijek „živog“ dijela mozga koji je moguće spasiti brzim uspostavljanjem cirkulacije. Uvjet za trombektomiju je i uredan neurološki status prije razvoja moždanog udara.

Ova metoda ima visok stupanj učinkovitosti - u slučaju zadovoljenih svih nabrojenih uvjeta, omogućava ponovno uspostavljanje prekinute cirkulacije u više od 70 posto pravilno odabranih bolesnika.

Svjedočanstvo pacijenta

Jedna od rijetkih osoba koja je imala sreću da se kod nje primijeni ova nova revolucionarna metoda liječenja akutnog ishemijskog moždanog udara, bila je psihologica doc. dr. sc. Aleksandra Mindoljević Drakulić, koja je većini građana poznata kao popularna voditeljica s malih ekrana. Stoga smo s njom porazgovarali o njezinu iskustvu.

Prije gotovo sedam mjeseci doživjeli ste moždani udar, koje ste simptome i znakove moždanog udara u tom trenutku iskusili?

Tjedan dana prije moždanog udara silno me boljela glava, a bol uopće nije prestajala 24 sata. Znala bi se intenzivirati u vrijeme psihoterapijskih seansi koje sam tih dana vodila. Tek sam šesti dan, u četvrtak, 14. rujna 2017., pomislila da možda nešto nije u redu kad mi bol u glavi nije prolazila niti nakon spavanja, a onda je došao petak ujutro, 15. rujna 2017. Pokušavala sam se ustati iz kreveta oko 7.30 sati, no nisam uspjela, osjećala sam jaku vrtoglavicu. Pomislila sam da se samo trebam smiriti pa sam ponovno zatvorila oči nadajući se da će se vrtnja ublažiti. I dalje sam ležala u krevetu i nisam bila svjesna da mi je desna strana tijela već bila oduzeta.

Za desetak minuta ponovno sam otvorila oči, no vrtnja se, nažalost, pogoršala. Uplašila sam se, ali mi ni na kraj pameti nije bilo da bi to mogao biti znak moždanog udara. Osjećala sam nekakvu čudnovatu slabost i nikako se nisam mogla pridići iz kreveta. Ležala sam kao da sam za njega prikovana. Shvaćala sam da mi vrijeme prolazi i da jednostavno ne mogu ostati samo ležati. Uspjela sam jedva spuznuti niz krevet na pod. I to je bio silan napor, od kojeg sam se tako strašno umorila da sam morala pričekati nekoliko minuta kako bih povratila kakvu takvu snagu. Nakon toga sam se pokušavala podići s poda, ali me desna noga i ruka nisu slušale. I dalje sam mislila da sam si nešto umislila i da će sve brzo proći. No, nije prolazilo ništa osim vremena, a ja sam i dalje bila na podu pored kreveta.

Mislim da sam tada pogledala na sat i sjećam se da je već bilo prošlo oko pola sata. Pomišljala sam, Bože moj, koliko mi treba da se odlijepim od kreveta, što mi se to događa? I dalje ne shvaćajući pravo stanje stvari. Da dosegnem kvaku na vratima svoje spavaće sobe trebalo mi je još pola sata. Osjećala sam se posve smušeno, kao u nekom polusnu, pokušavala sam nešto glasno reći i dozvati sina, ali ni to nisam uspijevala. Prijatelji su me poslije s nevjericom pitali: „Pa kako ti je tako dugo trebalo da otvoriš vrata svoje sobe? Zar nisi mogla odskakutati na jednoj nozi i jednostavno ga probuditi?“ Nisam mogla jer sam bila doslovno u polusvjesnom stanju bez grama snage. Kad sam nakon sat vremena došla do sina, samo sam se stropoštala na pod i od silnog umora zaspala. Tada sam mislila da je to kraj.

Svi znamo da je za uspješnost liječenja i oporavak od moždanog udara bitno da se što ranije dođe u bolnicu. Koliko je vremena prošlo od pojave moždanog udara do vaše hospitalizacije?

Teško mi je to sa sigurnošću reći, ali mi se čini da su do dolaska u KBC Zagreb prošla više od tri sata.

Jeste li već bili upoznati s mehaničkom trombektomijom?

Ne, nisam ništa znala o tome, a ponajmanje da se radi kroz bedrenu arteriju.

Koliko je trajao sam zahvat i kako ste se osjećali nakon njega?

Mislim da je trajao dva ili tri sata, nakon čega sam još dugo spavala u sobi intenzivne neurologije. Bila sam prikopčana na sve moguće aparate, čak sam nakon operacije dobila i transfuziju.

Kako je tekla daljnja hospitalizacija i oporavak od moždanog udara?

Odmah nakon operacije nisam mogla govoriti niti micati desnu stranu tijela. No, već nakon dva do tri dana počele su se vraćati sve te funkcije, tako da je zapravo oporavak počeo isti trenutak kad sam izašla iz operacijske dvorane. Osjećala sam se iscrpljeno, mnogo sam spavala i izgovarala samo osnovne riječi – da, ne, dobro, hvala, ne mogu... Jezik mi se petljao i nisam uspijevala ništa drugo sročiti. Pored mene je ležao pacijent koji je bez problema nakon operacije komunicirao i sjećam se kako sam mu na tome zavidjela. Mogao je i jesti, i dobro se snalazio s priborom za jelo, a ja sam bila strašno nespretna sa žlicom. No, nisam posustajala i sama sam odredila da tu žlicu ne želim prebaciti u zdravu ruku. Željela sam od početka vježbati. I funkcije su se za nekoliko dana počele polako vraćati.

Osjećate li danas kakve posljedice moždanog udara?

I dalje me boli glava, no sad uzmem tabletu pa mi bude lakše. Osjećam i stanovitu nespretnost u finoj motorici, posebice na desnoj strani. Pokušala sam svirati klavir kod kuće, no zaboravila sam gotovo sve note, što mi je vrlo teško palo. Pomalo sam dekoncentrirana i usporena. Promijenio mi se i bioritam – idem znatno ranije spavati nego prije kako bih mogla imati više snage sljedeći dan. Katkad imam osjećaj da mi se vrti, posebice kad se tijekom hodanja umorim, tada mi snaga kopni i jedva mogu, primjerice, otvoriti ona teška bolnička vrata i slično. Sve su to stanoviti zastoji koji na mene utječu i psihički jer preboljeti moždani udar za mene je zapravo velika narcistička povreda. Općenito, kad shvatiš da si izgubio zdravlje, ulaziš u fazu tugovanja, no trudim se ostati pozitivna jer je ipak sve vrlo dobro završilo. Ostalo su finese koje možda neću moći do kraja razriješiti.

Je li vam moždani udar utjecao na promjenu načina života? Jeste li promijenili prehranu i postali tjelesno aktivniji?

Prije moždanog udara bila sam veoma fizički aktivna, bavila sam se jogom i išla na ples – moju veliku ljubav, čak četiri puta tjedno. Bio je to veoma živahan tempo, no nisam osjećala umor jer sam imala snage, a i to me sve ispunjavalo, i joga kod moje iskusne instruktorice Ljerke Čaldarović i ples kod genijalne Vesne Grandeš u Funkadelik dance školi. I sad se nadam da ću, kad prođe prva godina rehabilitacije, barem dijelom nastaviti s nekom od tih aktivnosti. Posebice kad sam u jednom intervjuu čula akademkinju Vidu Demarin kako govori o blagodati plesa i glazbe za one koji su preživjeli moždani. Eto, ja se sada nadam, a u nadi je spas.

Na temelju vašeg iskustva kao pacijentice, što biste pohvalili u našem zdravstvenom sustavu, a što mislite da još treba poboljšati?

Željela bih pohvaliti ekipu sa Zavoda za intenzivnu neurologiju i cerebrovaskularne bolesti KBC-a Zagreb, na čelu s prof. dr. sc. Zdravkom Poljaković. Divno mi je to što su se svi silno trudili i bili topli i optimistični. Ono što bih dodala u cijeloj priči je liaison psihijatar ili psiholog koji bi dobro došao takvim bolesnicima za čašicu kratkog razgovora u bolnici.

I za kraj, imate li poruku, kako za osobe koje su doživjele moždani udar, tako i za njihove članove obitelji?

Shvatila sam da je svaki moždani udar drukčiji pa je teško generalizirati. Ipak, obitelj treba razumjeti novonastalu situaciju, a onda i prihvatiti bolesnika koji se često psihoorganski promijeni, postane gotovo druga osoba s drukčijim pogledom na svijet i drukčijim ponašanjem. Vjerujem da neki i regrediraju pa onda traže da se o njima vodi posebna briga. To su sve velike turbulencije pa bolesnici s moždanim udarom ne bi nikad smjeli prolaziti sami u tišini svoje muke. O tome trebaju govoriti, komunicirati na sve moguće načine, kako bi se mogli bolje suočiti sa zbiljom. Trebaju plakati, vrištati, dosađivati, pitati, sve činiti kako bi izbjegli osjećaj konstantnog straha i izoliranosti.

Datum objave članka: 2. 9. 2018.