(Ne)razumljivi psihorječnik

Bolesti i stanja / Živčani i mentalni sustav Ozren Podnar prof.

Psihijatrijski termini koji se rabe u nas većinom su nerazumljivi ili dvosmisleni, što otežava pacijentima i rodbini razumijevanje da se određeni termin odnosi upravo na njih

Najčešće psihijatrijske bolesti, depresija i anksioznost, mogu se uspješno i brzo liječiti, ali većina oboljelih ne dobije pravodobnu (ili ikakvu) medicinsku pomoć zato što svoje stanje ne shvaća kao zdravstveni problem, zato što ih je sram pred okolinom ili zato što ih liječnik pogrešno dijagnosticira.

Jedan od temeljnih razloga slabog prepoznavanja i pogrešnog poimanja psihijatrijskih bolesti jest nerazumljiva, u nekim slučajevima i neprecizna medicinska terminologija, koja običnom čovjeku, a i ponekom nespecijaliziranom liječniku, zamućuje pravu prirodu bolesti. Drugi je izvor problema niska razina pismenosti nacije i minimalna sposobnost prepoznavanja vlastitih duševnih stanja, osobito njihova opisivanja riječima.

Dok je i neupućenima lako pojmiti bolesti čije se žarište može opipati ili vidjeti na fotografiji, kod psihijatrijskih bolesti ljudima nedostaje orijentacija kakvu, primjerice, imaju kod bolesti bubrega ili srca, ospica ili žuljeva, prijeloma ili iščašenja. Stoga je potrebna široka edukacija radi objašnjavanja značenja psihijatrijskog i psihološkog rječnika.

Zavaravanje već u startu

Termini "psihička", "duševna" ili "mentalna" bolest zavaravaju već u startu jer se dotiču samo vrste simptoma. Riječ je, dakako, o moždanim bolestima koje su jednako tjelesne kao i šećerna bolest, upala pluća ili povišeni tlak. Razlika je u tome što psihijatrijske bolesti izazivaju smetnje u raspoloženju i osjećajima te nešto manje u pogledu misaonih i spoznajnih procesa. No, što su to osjećaji i psiha ako ne moždane funkcije i što je mozak ako ne tjelesni organ?

Kad se čovjeku kaže da je bolestan na psihu ili na dušu, on je uplašen i zbunjen jer su mu pojmovi "psiha" i "duša" nejasni i vuku na mistiku i filozofiju, umjesto na medicinu. Stoga većina ljudi odbija "pristati" na psihičku ili duševnu bolest, propuštajući tako liječenje, dok će bez veće teškoće prihvatiti da imaju opipljivu bolest, pa i ako je ona teško izlječiva. Stoga bi bolesti psihe i duše trebalo jasno prikazati kao podvrstu moždanih bolesti, koje pogađaju centre za osjećaje i raspoloženje.

Depresija i anksioznost službeno su kategorizirane kao poremećaji raspoloženja, odnosno afektivni poremećaji (engl. affective disorders). S tim terminima imamo niz problema. Prvo, u međunarodnoj je klasifikaciji izabrana riječ poremećaj (disorder) jer ona zvuči manje obeshrabrujuće od bolesti te umanjuje stigmu koja prati psihijatrijske bolesnike. No, u nas riječ "poremećaj" zvuči neugodnije od bolesti jer je ta imenica povezana s pridjevom "poremećen", pri čemu se podrazumijeva i neizrečen dodatak "duševno".

Nadalje, malo koji građanin razumije riječ afektivno ili afekt, osim u sklopu fraze "u afektu" - u stanju jake razdraženosti. Kad naiđu na riječ afektivno, neki misle da je pogrešno otisnuta te da bi trebalo pisati "efektivno". Ni domaći izraz poremećaji raspoloženja nije najsretniji, iako je vjerojatno najmanje loš. Nevolja je u tome što riječ raspoloženje većini ne označava ništa bitno u životu. Ako prosječnom čovjeku kažete da se najviše ljudi ubije ili pokuša ubiti zbog poremećena raspoloženja, vjerojatno će vas blijedo gledati. No, upravo je depresija, dakle duboko sniženo raspoloženje, uzrokom barem dvije trećine samoubojstava (suicida), a ostatak se odnosi uglavnom na razne oblike tjeskobnih poremećaja.

Riječ depresija (lat. deprimere = potisnuti) doslovce znači potištenost i uglavnom je ispravno shvaćena, no mnogi je rabe u neprimjerenim okolnostima u smislu lakšeg i kratkotrajnog pada raspoloženja umjesto bolesti moždanih centara za raspoloženje.

Bipolarni poremećaj sinonim je za nekad uvriježen izraz "manična depresija". Dok je potonji termin neke ljude pogrešno asocirao na manijakalnost, fraza "bipolarni poremećaj" ljudima ne znači baš ništa (misli se na poremećaj kod kojega raspoloženje jako oscilira od ushićenosti do depresije, izmežu "dva pola"). Isto vrijedi za unipolarni poremećaj, koji se odnosi na "čistu" depresiju, odnosno raspoloženje koje se kvari samo "prema dolje".

Podjednako slabo stoje riječi distimija (kronična blaža depresija) i ciklotimija (brze oscilacije raspoloženja). Tko će pročitati tekst na temu bipolarnog poremećaja, ciklotimije ili distimije ako ga ništa ne upućuje na to da bi se to moglo ticati njega ili osobe koju poznaje?

I termin anksioznost (lat. anxietas = uznemirenost, tjeskoba) vrlo je slabo poznat u Hrvatskoj. Hrvatski prijevod "tjeskoba" ima nedostatnu težinu, pa ga ljudi ne shvaćaju ozbiljno. Malo će tko u riječi anksioznost prepoznati vlastito stanje, a ako nekome kažete da ne možete raditi jer ste tjeskobni, dotični će pomisliti da nešto "muljate" jer bi svatko trebao izaći na kraj s nečim tako "banalnim" kao što je tjeskoba.

Kako može reagirati osoba kojoj liječnik kaže da je agitirana? Stariji su možda čuli za političko agitiranje, a mlađi koji ne znaju engleski neće imati pojma da se misli na vidljivu uznemirenost, usplahirenost (za razliku od prikrivenog, unutarnjeg nemira).

Što narodu znači opsesivno-kompulzivni poremećaj? Kladimo se da bi manje od dva posto ispitanika odgovorilo ispravno. Hrvatski prijevod obuzeto-prisilni poremećaj također ne prenosi poruku zainteresiranima. Tko bi rekao da se pod tim izrazom krije obuzetost strahom da će se nešto loše dogoditi ako ne poduzmemo izvjesne radnje kojima ćemo to izbjeći i ujedno sebe umiriti (recimo: dvaput se vratiti da provjerimo jesmo li ugasili plin).

A socijalna fobija? Prosječnoga građanina "socijalno" asocira na mirovinsko i zdravstveno osiguranje ili na siromaštvo ("socijalni slučaj"), a ne na stidljivost i osjetljivost na uvrede u međuljudskim (socijalnim) kontaktima.

Riječ stres je među bolje shvaćenima, iako je u nas ona postala sinonim samo za distres, onaj "loš", bolan i štetan stres. Suprotno od distresa je eustres, dobar ili ugodan stres (npr. vijest da je porod dobro prošao, da smo dobili na lutriji, da je voljena osoba pristala na susret i sl.). Sama riječ stres označava bilo bolan bilo ugodan stres te nema ni pozitivan ni negativan predznak.

Koliko razumijemo vlastite emocije

Ljudi masovno imaju teškoća s poimanjem osjećaja i duševnih stanja, neovisno o terminologiji. Primjerice, izrazi "bojim se" ili "strahujem" dvoznačni su, a da toga često nisu svjesni ni psihijatri. Kad osoba liječniku kaže "bojim se da će se dogoditi to i to", on je može omalovažiti odgovorom "pa ne trebate se toga bojati", iako uopće ne zna treba li se osoba bojati ili ne. Jer, što ako pacijent nije htio reći "smatram da postoje veliki izgledi da se dogodi to-i-to" nego "ako se to-i-to dogodi, ja ću pretrpjeti snažnu bol"?

Budući da bol od određenog stresa ovisi o stupnju otpornosti na nj, nema smisla osjetljivijoj osobi govoriti da se nečega ne treba bojati, osim ako za nju nemate informaciju da je nemoguće ono čega se boji i ono što bi je moglo povrijediti. Ono što treba učiniti jest povisiti pacijentu otpornost na stres i povisiti mu prag podražljivosti na bol. S rastom otpornosti živaca opadat će i pacijentov strah.

Problematično je i nazivanje strahova "iracionalnima" jer su oni takvi u vrlo malom broju slučajeva. Iracionalan (nerazuman) je strah da će vas ugristi leteći jednorog jer takve životinje nema. Većina se strahova tiče stvarnih pojava koje čovjeku uistinu mogu nanijeti tjelesnu ili duševnu bol. Ako je pojedinac po prirodi osjetljiviji na bol, tada je izložen većem broju situacija koje mu mogu nanijeti bol, i to intenzivniju od one koju trpe ljudi prosječno jakih živaca.
Mnogi psihoterapeuti ne razlikuju stanja od postupaka, radnji i aktivnosti. Zbog toga u razgovoru s ljudima koji trpe od psihičko-emotivnih smetnji rabe izraze koji ih mogu samo dodatno uzrujati ili deprimirati. Primjerice, kažu "nemojte se nervirati" ili "nemojte se brinuti", kao da su nerviranje ili briga radnje, a ne stanja živčanog sustava. Ovakvi savjeti mogu imati smisla samo ako terapeut pacijentu iznosi nove činjenice, primjerice "nemojte se brinuti, upravo mi javljaju da vam banka neće zaplijeniti kuću".

Još gore zvuči "nerviranje vas neće nikamo odvesti", "plakanje vam neće pomoći" ili "nemojte se sažalijevati", kao da su nerviranje, plakanje ili žaljenje namjerne radnje koje osoba može po volji prekinuti te kao da bi čovjeku bilo bolje ako bi pred drugima prikrio uzrujanost, brigu ili žalost. Zar bi patnja nestala ako bi je osoba prestala pokazivati?

Terapeuti jednostavno ne bi smjeli pacijentima govoriti što da osjećaju ili misle nego im davati praktične i primjenjive savjete što da čine kako bi im bilo bolje. No, da bi mogao sudjelovati u tretmanu i procijeniti koliko je terapeut kvalitetan, pacijent mora biti informiran o prirodi svoje bolesti i poznavati terminologiju.

Iritantne fraze u psihoterapiji

  • "Razmišljajte pozitivno" - zvuči kao poziv na maštanje ili sanjarenje.
  • "Uživajte u životu" i "oraspoložite se" - tko može uživati, već uživa i ne treba mu liječnik da mu kaže nešto tako banalno.
  • "Sagledajte stvari s ljepše strane" - "bubrezi su vam otkazali, ali pluća vam super rade".
  • "Suočite se sa životom" (doslovce: "izložite se stresnim podražajima") isto je što i reći oboljelom od šećerne bolesti da jede šećer ili osobi slabog pigmenta da se više izlaže suncu.
  • "Vi to trebate prihvatiti" (u prijevodu: "razvijte toleranciju prema stresnoj okolnosti") - hoće li osoba nešto tolerirati ili ne ne ovisi o njezinoj volji.

Neću da me hipnotizirate!

Većini je poznato što znači insomnija (nesanica), ali mnoge buni izraz hipersomnija (pretjerana sanjivost). Kad pak liječnik čovjeku kaže da će mu prepisati hipnotik, obično izaziva zapanjenost. Za narod hipnotik može imati veze samo s hipnozom (poput one na televiziji ili u cirkusima), jer koliko nas zna da hipnoza dolazi od grčkog hypnos (san) te da je hipnotik zapravo sredstvo za spavanje?

Datum objave članka: 1. 8. 2004.