Nespecifične probavne tegobe

Otprilike 20 posto odraslih u Europi trpi od nespecifičnih kroničnih tegoba s probavnim sustavom nejasna uzroka. Prema mišljenju Ujedinjene europske gastroenterološke federacije (United European Gastroenterology Federation - UEGF), funkcionalni gastrointestinalni poremećaji najčešća su patološka stanja. Postojeće opcije liječenja ograničene su i zahtijevaju aktivnu suradnju pacijenta.

Funkcionalni poremećaji gastrointestinalnog sustava su stanja opetovanih ili kroničnih tegoba u području trbuha, no uzroke nije moguće otkriti uobičajenim dijagnostičkim tehnikama. Tegobe uključuju funkcionalnu dispepsiju i iritabilni crijevni sindrom, funkcionalni zatvor stolice (uobičajenu opstipaciju) i funkcionalni proljev (idiopatsku dijareju).

Funkcionalna dispepsija znači bolest gornjeg dijela probavne cijevi (jednjak, želudac, početak tankog crijeva), kod koje dostupnim dijagnostičkim metodama (krvna obrada, UZV, CT trbuha, radiološke i endoskopske metode) nije moguće dokazati organsku bolest. Dispepsiju možemo prevesti i kao tešku probavu (grč. pepsis = kuhanje, varenje). Procjenjuje se da od te bolesti boluje oko 25 posto svjetske populacije. Simptomi na koje se bolesnici najčešće žale su bol u žličici ili gornjem dijelu trbuha, nadutost, osjećaj brze sitosti, osjećaj da hrana stoji u želucu, mučnina, gubitak teka, povraćanje i napadaji grčevitih bolova u gornjem dijelu trbuha. Ti simptomi mogu se preklapati i sa simptomima koji se odnose na funkcionalnu bolest debelog crijeva - iritabilni kolon. Upravo prema prevladavajućim simptomima bolesnike dijelimo u pojedine grupe - prevladavajući bolovi u žličici, sa ili bez žgaravice ili podrigivanja, prevladavajući osjećaj punoće...

Za većinu simptoma odgovorni su poremećaj pokretljivosti mišića probavne cijevi (prejaka ili preslaba pokretljivost) ili promijenjena osjetljivost sluznice. Bolovi u prsima, koji potječu iz jednjaka, također se ubrajaju u gastrointestinalne poremećaje.

Terapijom lijekovima obično se ne postiže mnogo kod takvih poremećaja.

Bolji rezultati postižu se aktivnim sudjelovanjem pacijenata u tretmanu. Prema jednom britanskom istraživanju, kod pacijenata koji su dobili brošuru s uputama za samopomoć broj konzultacija u okviru primarne zdravstvene zaštite smanjio se 60 posto, kao i ozbiljnost gastrointestinalnih simptoma, u usporedbi s onima koji nisu dobili upute.

Simptomi na koje se bolesnici najčešće žale su bol u žličici ili gornjem dijelu trbuha, nadutost, osjećaj brze sitosti, osjećaj da hrana stoji u želucu...

Prof. Simrén iz Göteborga kaže da pacijent iz uputa može naučiti kako se nositi sa svojim tegobama i voditi uobičajen svakodnevni život unatoč ozbiljnim simptomima. Može, primjerice, utvrditi koje namirnice ili svakodnevne situacije izazivaju tegobe te ih izbjegavati u budućnosti. Nadalje, navodi kako pacijenti mogu spoznati i umanjiti stres na poslu ili u privatnim životima i kako se više tjelesno rekreirati. Takva terapijska samokontrola, uz rjeđe posjete liječniku, pomaže u poboljšanju zdravstvenog stanje.

Da bi se razvile nove terapijske metode, valja prije svega povećati razumijevanje poremećaja - njegovu patogenezu i patofiziologiju. Iz istraživanja provedenih u obiteljima i na blizancima, uočljivo je da postoji jak genetski utjecaj na bolove u trbuhu i probavne probleme. Osobe koje pate od iritabilnoga crijevnog sindroma, većinom imaju rođaka iz prvog koljena sa sličnim tegobama. No, nije razjašnjeno je li taj utjecaj isključivo genetskog karaktera, ili djelomično potječe i od zajedničkih psihosocijalnih čimbenika. Važan je činitelj i težina pri porodu: novorođenčad koja su težila manje od 2500 grama imaju veći rizik od obolijevanja od iritabilnoga crijevnog sindroma nego teže bebe.

Osobe koje su preboljele upale i infekcije izložene su većem riziku nastanka gastrointestinalnih funkcionalnih poremećaja. U jednom je španjolskom istraživanju zabilježeno da je godinu dana nakon epidemije salmonele 14 posto oboljelih imalo funkcionalnu dispepsiju, 10 posto iritabilni crijevni sindrom, a 33 posto oba poremećaja. Rizik od iritabilnoga crijevnog sindroma višestruko je veći tijekom 12 mjeseci nakon što osoba preboli crijevnu zarazu. Upala i reakcija imunosnog sustava na nju izazivaju velike promjene u crijevnoj flori (prirodnim bakterijama koje nastanjuju probavni sustav), a koje mogu izazvati bolest. Ispitivanja provedena posljednjih godina pokazala su da probiotski lijekovi i namirnice, kao što su jogurt i kefir, mogu donijeti olakšanje nekim pacijentima.

Pojačana osjetljivost na bol može se ublažiti relaksacijskim tehnikama ili akupunkturom, kao što je pokazalo istraživanje u Njemačkoj. Kvaliteta života pacijenata znatno je porasla nakon deset tretmana. No, kao što objašnjavaju autori istraživanja, pozitivni rezultati umetanja igala posljedica su placebo učinka, tj. poboljšanja zdravstvenog stanja zbog vjere u izlječenje. U kontrolnoj grupi, kojoj je davana simulirana akupunktura, poboljšanje je bilo jednako. U oba slučaja ublažavanje simptoma uslijedilo je zbog uvjerenja u djelotvornost tretmana.

Hipnoterapija bi mogla biti učinkovit tretman za oboljele od iritabilnoga crijevnog sindroma s bolovima u prsima, kao što objašnjava prof. Simrén. Studija o hipnozi, provedena kod pacijenata koji trpe od bolova u prsištu nepovezanih sa srcem, zabilježila je, naime, znatno ublažavanje bolova, poboljšanje općeg stanja i smanjenu potrebu za uzimanjem lijekova. "Hipnoterapija je jedno od brojnih perspektivnih pristupa za kvalitetnije liječenje mnogih gastrointestinalnih poremećaja. Bit će potrebna i daljnja istraživanja s velikim brojem pacijenata, uz sudjelovanje UEGF-a, da bi se vidjelo koje će se terapije ubuduće propisivati radi ublažavanja tegoba", dodao je prof. Simrén.