Neugodan zadah (halitoza)

Halitoza ili neugodan zadah se ne smatra samostalnom bolešću, nego je više društveni problem. Osobnost pojedinca u tom slučaju može biti ozbiljno ugrožena zbog narušavanja svih društvenih kontakata, počevši od obiteljskih, preko prijateljskih pa do poslovnih.

Pojedinci koji od nje pate, posebice ako je riječ o kroničnom stanju, mogu se osjećati nelagodno i nesigurno u blizini ostalih ljudi i zbog toga razviti prilagodbu kojom pokušavaju prikriti neugodan zadah (razgovor iz daljine ili ruka na ustima tijekom govorenja). Postoji i tendencija ispiranja usta raznim tekućinama, sprejevima ili učestalog žvakanja žvakaćih guma i tableta za osvježavanje daha, no učinak tih preparata je kratkotrajan ili izostaje.

S druge strane, mnogi "vlasnici" neugodna zadaha nisu ga svjesni, ili samo osjećaju neugodan okus u ustima, ne povezujući ga s mirisom koji izbija iz njih. Nositelju "miomirisa" možda će netko blizak otvoreno prigovoriti, no vjerojatnije je da će se od njega diskretno odmicati ili nerado se družiti s njime.

Izraz halitoza složenica je od latinske riječi halitus (dah) i grčkog sufiksa -oza ili -osis, koji se često koristi u opisivanju nekog patološkog stanja, tj. bolesti (npr. ciroza, parodontoza...). No, ipak nije posrijedi moderan poremećaj, jer se neugodan zadah spominje u povijesnim zapisima starima 3600 godina. Nema dvojbe da je postojao i puno prije, te da je u prošlosti bio i rasprostranjeniji, s obzirom na nedostatak higijenskih sredstava i nižu svijest o održavanju usne šupljine.

O prevalenciji (broju svih slučajeva halitoze kod određenog stanovništva u određenom razdoblju) postoji malo podataka u svijetu. Rezultati nekoliko istraživanja pokazuju kako se učestalost halitoze kreće od 10 do 30 posto u odrasloj populaciji.

Fiziološki neugodan zadah iz usta je stanje koje nastaje ujutro nakon buđenja i smatra se posljedicom smanjenog lučenja sline tijekom noći. U svrhu korekcije takvog stanja, prije spavanja preporučuje se lagano ostrugati jezik, odnosno ujutro isprati usta antiseptičkom tekućinom.

Normalno je da osoba ima halitozu nakon jedenja određenih začina, luka, češnjaka, nakon pijenja alkohola, pušenja cigareta ili ako loše održava oralnu higijenu, odnosno ima pokvarene zube, parodontne džepove, apsces, perikoronitis (upala oko djelomično izraslog umnjaka), ekstrakcijske rane (nakon vađenja zuba) i slično.

U tim situacijama specifični kemijski spojevi ispare u zrak koji se nalazi u usnoj šupljini i proizvode neugodan miris koji onda iz usne šupljine prelazi u izdahnut zrak. Isparavanja sumpornih spojeva, od kojih su najvažniji sumporovodik i metilmerkaptan, najbolje su poznati uzroci zadaha iz usta.

U najvećem broju slučajeva uzrok pojave intraoralne halitoze je pretjerano nakupljanje bakterija na gornjem dijelu jezika, što ima za posljedicu aktivaciju procesa truljenja.

U svemu tome najvažnije je razlikovati je li riječ o intraoralnoj halitozi (halitoza čiji je uzrok u ustima) ili ekstraoralnoj halitozi (uzrokovanoj poremećajima negdje drugdje u tijelu ili je nastala kao posljedica upotrebe lijekova).

Psihološki gledano, zanimljivo je da neke osobe koje imaju halitozu toga nisu svjesne, dok osobe koje nemaju halitozu misle da je imaju. Čak su opisani i psihološki poremećaji vezani uz halitozu u vidu halitofobije, pa čak i suicida u nekih bolesnika koji su umislili da imaju neugodan zadah iz usta.

​Neugodan zadah iz usta određuje se na sljedeći način:

• kada pacijent zatvori usta i ispuhuje zrak kroz nos, a stomatolog/liječnik osjeti neugodan zadah, riječ je o ekstraoralnoj halitozi
• kada pacijent ispuhuje zrak kroz usta, pri čemu mu je nos začepljen, a osjeti se neugodan zadah iz usta, riječ je o intraoralnoj halitozi
• danas se koriste i portabilni sulfidni monitori koji rade na principu detekcije sulfida i mogu odrediti stupanj halitoze, međutim, prilično su skupi i ne koriste se u svakodnevnoj dijagnostici.

Nadasve je dobro ako pacijent ima člana obitelji ili prijatelja koji bi mogao dati procjenu promjene zadaha iz usta pacijenta nakon tretmana. Istraživanja pokazuju da se pacijentova vlastita procjena zadaha iz usta razlikuje od mjerenja detektorima mirisa.

Rezultati velikog istraživanja pokazali su kako se u većini slučajeva uzrok zadaha iz usta može naći u usnoj šupljini. Podrijetlo zadaha iz usta ispitano je u 260 osoba i u niti jednog ispitanika uzrok halitoze nije imao veze s ekstraoralnom halitozom. U 87 posto slučajeva uzrok zadaha bio je u usnoj šupljini, u osam posto u uhu, nosu ili grlu, a u pet posto slučajeva uzrok je ostao nepoznat.

Drugo, još veće istraživanje provedeno je u Belgiji na 2000 pacijenata i govori u prilog intraoralnoj podlozi halitoze kod čak 76 posto pacijenata, od čega ih 43 posto ima obložen jezik, 11 posto gingivitis ili parodontitis, a 18 posto kombinaciju navedenih čimbenika.

Intraoralna halitoza najčešće je uzrokovana naslagama na jeziku ili parodontnom bolešću, iako rjeđe može biti i posljedica nekih oralnih bolesti i stanja, poput suhoće usta, pemfigusa, herpetičnog gingivostomatitisa i drugih poremećaja.

U usnoj šupljini obitava nekoliko stotina vrsta bakterija, o čijoj ravnoteži ovisi kvaliteta daha. Za nastanak halitoze većinom su odgovorne gram negativne bakterije, što znači da je za njihov razvoj potrebno okruženje bez kisika, pa se najčešće nalaze duboko u papilama i fisurama na jeziku, često u grlu i na tonzilama. U najvećem broju slučajeva uzrok pojave intraoralne halitoze je pretjerano nakupljanje bakterija na gornjem dijelu jezika i stvaranje naslaga, što ima za posljedicu aktivaciju procesa truljenja čiji su rezultat spojevi neugodna mirisa (sumporni spojevi, najčešće vodikov sulfid koji ima neugodan miris pokvarenih jaja, ali i neki drugi spojevi, kao što su metil merkaptan i dimetil sulfid), a može se očitovati i pojačanom obloženošću jezika.

Ako dijagnostički detalji upućuju na to da je glavni uzrok zadaha iz usta upravo u usnoj šupljini, tretman je usmjeren na smanjenje broja bakterija u ustima (bakterije koje stvaraju takozvane smrdljive sulfidne spojeve su Treponema denticola, Tannerella forsynthensis, Selenomonas spp, Bacteroides spp., Porphyromonas gingivalis i endodontalis, Fusobacterium spp., Eubacterium spp., Prevotella intermedia).

Drugi najčešći uzrok intraoralne halitoze su bolesti parodonta - gingivitis (pogotovo akutni ulcerozni nekrotizirajući gingivitis) i parodontitis (posebno nekrotizirajući parodontitis). Zubni plak, koji je u biti naslaga sastavljena od mreže nastale složenim procesom raspada proteina sline i mikroorganizama uloženih u nju, uzrokuje upalu zubnog mesa (gingive) i parodonta (potpornog aparata zuba), praćene krvarenjem i lošim dahom. Liječenje u tim slučajevima provodi se kod parodontologa.

Od ostalih uzroka treba spomenuti suha usta - kserostomija (xerostomia), što je česta pojava u starijoj životnoj dobi, ali i posljedica dugotrajna uzimanja lijekova (npr. antidepresiva, regulatora tlaka, diuretika) ili zračenja u području glave i vrata. Pritom se slina slabije luči, a mijenja se i njezin sastav. Važno je znati da mnoge vodice za ispiranje i dezinfekciju usta sadrže alkohol, što nije dobro, stoga ih svakako treba izbjegavati. Alkohol, naime, dodatno isušuje sluznicu usta i pomaže nastanku halitoze.

Nesanirano zubalo s brojnim karijesnim lezijama, koje su skladište plaka i raspadnute hrane, također mogu biti uzroci neugodna zadaha. Tu možemo pribrojiti i stare i loše održavane protetske nadomjestke. Osobe koje nose umjetne zube ili aparate za ispravljanje zuba izloženije su razvoju halitoze jer se između proteze i zubi ili desni lakše nakupljaju ostaci hrane. Uz to, proteze koje ne pristaju idealno katkad nadražuju desni i uzrokuju infekciju, što također pridonosi neugodnom zadahu.

Ekstraoralna halitoza često se pojavljuje uz sljedeća stanja: rinitis, sinuitis, tonzilitis, nazofaringealni apsces, faringitis, bronhitis, pneumonija, apsces pluća, pa čak i rak pluća. U slučaju sumnje na prethodno navedene bolesti, pacijenta je potrebno uputiti otorinolaringologu, odnosno pulmologu.

Od drugih sistemskih poremećaja u sklopu kojih se može pojaviti halitoza u obzir mogu doći diabetes mellitus, ciroza jetre, odnosno zatajenje jetre, zatajenje bubrega te hijatalna hernija. Također je poznato nekoliko lijekova koji mogu dovesti do halitoze, npr. disulfiram (Antabus, koristi se u liječenju alkoholizma), dimetil sulfoksid, fenotijazini, nitrati i nitriti, klor hidrat i drugi.

Pojavi neugodnog zadaha pridonose i neke namirnice, primjerice luk i češnjak, jaki začini, neke vrste sira, riba i napitci s visokim stupnjem kiselosti, poput kave.

Jedan od razloga može biti i otežana probava neke hrane, uz posljedično podrigivanje, s kojim kroz usta izlaze i molekule neugodna mirisa. Kako nakon procesa probave hranjive supstancije iz hrane ulaze u krvotok, pa tako i u pluća, mogu utjecati na kvalitetu zraka koji izdišemo.

Prehrana ne smije oskudijevati ugljikohidratima, ma koliko silno željeli smršavjeti. Pomodne dijete, poput Atkinsonove i drugih, koje predlažu smanjivanje ili izbacivanje ugljikohidrata iz prehrane, itekako su štetne, a jedna od tegoba koju povremeno izazivaju je i neugodan zadah. U nedostatku ugljikohidrata naše tijelo sagorijeva masnoće da bi pribavilo energiju, pri čemu se stvaraju ketoni koji nepovoljno utječu na dah, dajući mu kiselkast miris koji podsjeća na smjesu voća i octa.

U liječenju oralne halitoze potrebno je djelovati na lokalne uzročne čimbenike, što je primarna uloga specijalista parodontologije i oralne medicine. To znači svakako sanirati sve u usnoj šupljini na što se može izravno terapijski djelovati, a zatim održavati postignuto stanje i svakodnevno preventivno djelovati, prije svega striktnim provođenjem pravilne oralne higijene.

U terapiji oralne halitoze najvažnije je mehaničko čišćenje jezika strugačem ili četkanje tvrdom četkicom natopljenom u antiseptik dva puta na dan po pet zamaha, s tim da se obrati pozornost na stražnji dio jezika jer se tamo nalazi najviše naslaga. Ustanovljeno je kako zubne paste koje sadrže triklosan, sodu bikarbonu i eterična ulja znakovito smanjuju oralnu halitozu.

Uz prije opisane mjere mehaničkog čišćenja jezika, odnosno parodontološko liječenje, nadalje se preporučuje ispiranje usta antisepticima jer je ustanovljeno da otopine za ispiranje usta na bazi oktenidinhidroklorida, klorheksidina, triklosana, cetil piridina, esencijalnih ulja, vodikova peroksida, klor dioksida, cink klorida i laktata pomažu u borbi protiv halitoze. Winkel i sur., baš kao i Roldan i sur., testirali su Halitu (klorheksidin, cetilpiridin i cink laktat) i ustanovili znatno smanjenje halitoze nakon njezina korištenja. Isti autori preporučuju grgljanje Halitom dva puta na dan tijekom jedne minute kako bi tekućina dosegnula stražnje dijelove jezika koji su ujedno i najkritičniji za nastanak halitoze. Brignardello-Petersen je u najnovijem istraživanju naveo kako je, osim četkanja zuba, nježno struganje jezika i ispiranje usta antiseptikom učinkovitije nego samo četkanje zuba.

Na odabir antiseptika utječe više čimbenika, a s obzirom na duljinu primjene antiseptika u ovakvim stanjima svakako treba uzeti u obzir i naknadnu obojenost zubi. Antiseptik odabira trebala bi biti bezbojna otopina bez alkohola u sastavu, za koju se zna da ne uzrokuje obojenost zuba nakon dulje primjene ili promjene okusa te koja pomaže uklanjanju kamenca. Osim toga, antiseptik bi trebao sadržavati aktivnu tvar koja ima širok antimikrobni spektar i brzo djelovanje, nije toksična za sluznicu i ima niski alergijski potencijal, po mogućnosti da ima dodatak mentola ili drugih eteričnih ulja za poboljšanje daha i, povrh svega, da je sa sigurnošću primjenjiv u trudnica, dojilja pa i male djece, poput antiseptika na bazi oktenidina.

Čini se kako i probiotici poput S. salivariusa mogu biti djelotvorni u liječenju halitoze, dok o koristi antibiotika u liječenju halitoze za sada nema podataka.
 
Svakako se preporučuje i pregled kod parodontologa zbog liječenja parodontitisa koji se često može skrivati u podlozi oralne halitoze.

• acetonska kriza; dekompenzirani dijabetes
• bronhiektazije
• bubrežna insuficijencija
• dispepsija; digestivna insuficijencija; kronična opstipacija; hijatalna hernija
• ezofagitis; ezofagealna stenoza
• gastroduodenitis
• gingivitis i stomatitis
• insuficijencija jetre
• kavitarna plućna tuberkuloza
• konzumacija određene hrane (češnjak, bijeli luk, kupus, krastavci, itd.)
• kronični alkoholizam
• kronični bronhitis u pušača
• kronični faringitis; kronični laringitis
• kronični rinitis
• kronični tonzilitis
• loša higijena usta
• plućni apsces ili gangrena
• ponavljano i učestalo povraćanje
• sinuitis
• zubne promjene (karijes, pioreja).
• žučni kamenci (bilijarna kalkuloza).