Octenilin - potpora kirurškom liječenju dijabetičkog ulkusa

Sindrom dijabetičkog stopala obuhvaća mnogobrojne i nepredvidive akutne i rapidne promjene na stopalu kod pacijenata s kroničnom šećernom bolešću. Uz poznavanje svih čimbenika rizika i procesa koji mogu nastupiti, pravodoban dolazak specijalisti kirurgu je adut za uspješno liječenje i sprječavanje mogućih amputacija na stopalu.

U Republici Hrvatskoj, od šećerne bolesti boluje gotovo 10 posto stanovništva, od čega 42 posto niti ne zna da je oboljelo, gdje se radi o oblicima bez simptoma kojih je svakim danom sve više.

Osobe oboljele od dijabetesa (tip 1 ili tip 2) imaju do 20 puta veći rizik amputacije donjih ekstremiteta u odnosu na zdravu populaciju. Analizirajući mnogobrojne epidemiološke studije, procjenjuje se da će ¼ oboljelih od dijabetesa razviti neki oblik sindroma dijabetičkog stopala s aktivnim ulkusom, a 5-15 posto će, nažalost, biti podvrgnuto nekoj od amputacija nogu.

Od ukupnog broja svih amputacija donjih ekstremiteta, 40-60 posto ih je učinjeno kod oboljelih od šećerne bolesti, a više od 85 posto njih je posljedica dijabetičkog stopala. Učestalost amputacije donjih ekstremiteta kod oboljelih od šećerne bolesti u Europi varira od 20 do 50 na 10.000 oboljelih godišnje.

U našoj zemlji na zbrinjavanje i liječenje kroničnih rana troši se skoro 5 posto ukupnog proračuna za zdravstvo.

Pacijentica E.M., rođena 1994. godine, koja boluje od dijabetesa tip 1 već dugi niz godina, po obavljenoj redovnoj kontroli kod dijabetologa, a nakon novootkrivenog trofičkog ulkusa na palcu lijeve noge, upućena je kirurgu u ambulantu za kronične rane Kirurške poliklinike KB-a Merkur.
Bolesnica nije znala da se manji površinski natisak (kalus) razvio u površinski ulkus.
 
Nakon kliničkog pregleda uzet je bris rane, napravljen je čišćenje rubova rane, rana je isprana s Octenilin otopinom te su potom aplicirani Octenilin gel i vlaknasto-celulozna obloga.

Ulkus je bio dimenzije cca 2x3cm s jakom žućkastom sekrecijom, omekšavanjem i mreškanjem površinskog sloja okolne kože zbog duljeg izlaganja sekretu (maceracija i uz dosta gnojnih naslaga.

Bolesnici je preporučeno nošenje udobne i prozračne obuće, manje hodanja i rasterećenje cijelog stopala u fazi klinički izražene upale (infekcije).

Na sljedećem kontrolnom pregledu u brisu rane je identificirana bakterija Pseudomonas aeruginosa, višestruko otporna na uobičajeno primjenjivane antibiotike, te Staphiloccocus epidermidis koji uobičajeno nastanjuje okolnu kožu.

Utvrđeno je da se radi o lokalno ograničenoj infekciji te da, s obzirom na antibiogram (rezultat ispitivanja osjetljivosti bakterija na veći broj antibiotika na istoj krutoj hranjivoj podlozi), nema mogućnosti primjene antibiotičke terapije na usta, od koje se zbog toga odustalo. Stoga se svi napori bili usmjereni na lokalnu obradu ulkusa - čišćenje nekrotičnog (mrtvog) tkiva i ispiranje površine ulkusa s antiseptikom i odgovarajućim oblogama za rane (za koje je nadležnom obiteljskom liječniku predloženo da ih omogući pacijentici).

Tijekom procesa liječenja, suradnja između specijaliste i pacijentice, kao i između specijaliste i nadležnog liječnika obiteljske medicine (koji je bolesnici omogućio obloge i dodatno potvrdio važnost lokalnog čišćenja rane) odvijala se na visokoj razini.

Bolesnica je u međuvremenu i sama nabavila Octenilin otopinu i Octenilin gel kako bi se dijabetički ulkus tretirao i u ambulantnim uvjetima.  

Na sljedećem kontrolom pregledu u ambulanti za kronične rane uočilo se značajno poboljšanje lokalnog statusa rane u smislu pojave većeg udjela novog zdravog tkiva, smanjenja sekrecije i subjektivno manjeg osjećaja boli. U tom aktu se napravio kontrolni bris rane koji je bio negativan na obje prethodno pronađene bakterije (Pseudomonas aeruginosa i Staphyloccocus epidermidis).

Previjanje u ambulantnim uvjetima, uz suradnju s nadležnim liječnikom obiteljske medicine, odvijalo se svaki drugi ili treći dan, što je doprinijelo ukupnom poboljšanju lokalnog kliničkog nalaza.

Bolesnica je cijelo vrijeme imala uredan nalaz razine glukoze u krv (kontrolirana i liječena po preporuci nadležnog specijalista dijabetologa).

Nakon samo mjesec dana i ukupno šest posjeta specijalisti kirurgu u bolnicu, uz odgovarajuću kiruršku obradu rane, lokalnu primjenu Octenilin gela (koji je uz antimikrobni učinak osiguravao i vlažan medij za zacjeljivanje rane) postignut je cilj - sterilnost kontrolnog brisa rane i rana bez nekrotičnih naslaga koja ubrzano zacjeljuje.

Ovim evidentnim kliničkim iskustvom je još jednom potvrđen postulat o važnosti vlažno-okluzivnog principa zacjeljivanja kroničnih rana bez obzira na uzrok njihova nastanka.

Pristup rani, odnosno ulkusu u velikom mjeri mora biti lokalno fokusiran, rana se cijelo vrijeme mora  održavati u vlažnom mediju (što je u ovom slučaju Octenilin gel cijelo vrijeme podržavao, uz maksimalno visoku razinu antimikrobnog i hidrativnog učinka). Nužnost primjene vlaknasto-celuloznih i/ili pjenastih obloga višestruko je važna kako bi se na siguran i odgovarajući način uklonio sekret.

Osim toga, bolesnica je cijelo vrijeme bila u mogućnosti sigurno i bezbrižno obavljati svoje fizičke aktivnosti (iako u nešto reduciranom opsegu), bez straha od sekundarnog oštećenja rane koje bi moglo kompromitirati i usporiti fiziološki proces zacjeljivanja. Što je najvažnije, izbjegnuta je amputacija, a mlada bolesnica ponovno hoda bez bolova.