Očuvati funkciju bubrega unatoč šećernoj bolesti

Bolesti i stanja / Unutarnje bolesti prof. dr. sc.   Petar Kes dr. med., spec. internist - nefrolog

Oštećenje funkcije bubrega je rijetko u prvih 10 godina šećerne bolesti, a obično nastaje nakon 15 do 25 godina

Dijabetička nefropatija u porastu

Posljednja dva desetljeća šećerna je bolest u SAD-u, Europi, ali u i našoj zemlji među najčešćim pojedinačnim uzrokom završnog stadija kronične progresivne bolesti bubrega. Porast dijabetičke nefropatije kao uzroka kroničnog zatajenja bubrega posljedica je kontinuirana povećanja ukupne pojavnosti (prevalencije) šećerne bolesti, posebno tipa 2, u općoj populaciji, produljenja životnog vijeka oboljelih od šećerne bolesti i činjenice da je i kod njih danas moguće uspješno nadomjestiti bubrežnu funkciju.

Prema podacima Američkog registra za praćenje bubrežnih bolesti, nakon 2000. godine, u odnosu na 1990., za 238 posto porastao je broj novo dijagnosticiranih bolesnika sa šećernom bolešću. Postotak oboljelih koji se liječe nadomještanjem bubrežne funkcije u Europi je visok i u stalnom je porastu. Prema posljednjim podacima, u Hrvatskoj je 2008. dijabetička nefropatija bila uzrok uremije u 31 posto oboljelih. Pravi uvid u proširenost šećerne bolesti u kroničnih bubrežnih bolesnika može se dobiti kad se tim podacima pribroje oni u kojima je šećerna bolest pridružena drugoj primarnoj bolesti bubrega. U oko 11 posto bolesnika s kroničnim zatajenjem bubrega dijagnoza šećerne bolesti nije postavljena ni nakon prijema na nefrološki odjel, što može biti posljedica nedovoljne pozornosti, ali i privremenog nestanka hiperglikemije u oboljelih koji su bitno smršavjeli zbog anoreksije. Tom činjenicom mogu se objasniti zapažanja nekih istraživača koji su utvrdili da oko 5 posto bolesnika razvije šećernu bolest nakon početka liječenja dijalizom, odnosno transplantacije bubrega. Najčešće je riječ o šećernoj bolesti tipa 2. Zbog boljeg liječenja arterijske hipertenzije i koronarne bolesti, danas bolesnici sa šećernom bolešću tipa 2 žive bitno dulje i češće razviju kronično zatajenje bubrega.

Nedavna istraživanja pokazala su da rano otkrivanje i primjereno liječenje šećerne bolesti mogu bitno utjecati na to da ne nastane dijabetička nefropatija, ili da se uspori razvoj kroničnog zatajenja bubrega, kao i komplikacija na drugim organskim sustavima, posebno na srčano-žilnom.

Kako se razvija bubrežna bolest

Dijabetička bubrežna bolest razvija se godinama. Njezin prirodni tijek može se podijeliti u nekoliko stadija (vidi tablicu 1), a vrijede za bolesnike sa šećernom bolešću tipa 1 i u manjoj mjeri za one sa šećernom bolešću tipa 2. Opsežna ispitivanja na životinjama i ljudima pokazala su da je napredovanje različitih kroničnih bolesti bubrega, pa tako i dijabetičke nefropatije, većim dijelom posljedica sekundarnih hemodinamskih i metaboličkih poremećaja, a ne aktivnosti osnovne bolesti.
 

TABLICA 1 - Stadiji dijabetičke nefropatije

stadij

GF*

albuminurija

krvni tlak

razdoblje (god.)

hiperfunkcija bubregapovećanaodsutnanormalandijagnosticiranje
klinička latencijavisoka - normalnaodsutna--
mikroalbuminurijanormalna20 - 200 µg/min. (30 - 300 mg/dan)normalan ili povišen5 - 15
dijabetička nefropatijasnižena200 µg/min. (300 mg/dan)povišen10 - 15
kron. zatajenje bubregajako sniženamasivnapovišen15 - 30


* GF - glomerulska filtracija


Kod nekih bolesnika u prvim godinama šećerne bolesti filtracijska sposobnost bubrega je veća nego u zdravih osoba. Nakon nekoliko godina u mokraći oboljelih može se pojaviti manja količina albumina. Riječ je o prvom stadiju kronične bubrežne bolesti koji karakterizira mikroalbuminurija, ali uz očuvanu filtracijsku sposobnost bubrega.

Kako bolest napreduje, u mokraću dospijeva sve više albumina. Taj stadij naziva se makroalbuminurija ili proteinurija, i koristan je biljeg ne samo za procjenu napredovanja dijabetičke nefropatije, nego i za srčano-žilni pobol i smrtnost bolesnika s oba tipa šećerne bolesti (vidi tablicu 2). Kako se povećava količina albumina u mokraći, tako se smanjuje bubrežna sposobnost filtriranja, zbog čega se sve više otpadnih tvari metabolizma bjelančevina zadržava u organizmu. S razvojem oštećenja bubrega, bilježi se i porast arterijskog tlaka. Treba ispitati postoje li kod bolesnika s mikroalbuminurijom krvožilne promjene i odlučno liječiti sve srčano-žilne rizike (sniziti LDL-kolesterol, trigliceride, regulirati arterijsku hipertenziju, preporučiti fizičku aktivnost, zabraniti pušenje cigareta i dr.).

Oštećenje bubrežne funkcije rijetko se javlja u prvih 10 godina trajanja šećerne bolesti, to jest do oštećenja obično prođe 15 do 25 godina. Rizik za razvoj bubrežnog oštećenja manji je u bolesnika koji sa šećernom bolešću žive više od 25 godina bez znakova oštećenja bubrežne funkcije.
 

TABLICA 2 - Klasifikacija dijabetičke nefropatije

stadij

albuminurija (mg/L)

klirens kreatinina (ml/min.)

bolest bubrega - normalna funkcija--
mikroalbuminurija20 - 200> 90
makroalbuminurija> 200> 90
smanjenja funkcija bubrega--
blaga> 20060 - 89
umjerena> 20030 - 59
uznapredovalasmanjena15 - 29
završna-< 15

Dijagnostički postupci

Klinička dijagnoza dijabetičke nefropatije postavlja se na temelju proteinurije, iako mnogi bolesnici mogu imati hipertenziju (visok krvni tlak) i retinopatiju (oštećenje krvnih žila mrežnice). Postupci kojima se potvrđuje dijagnoza dijabetičke nefropatije i njezinih komplikacija su: određivanje albuminurije i proteinurije, mjerenje glomerulske filtracije (GF), mjerenje krvnoga tlaka i biopsija bubrega (prema indikaciji).

Albumini / proteini u mokraći - Mikroalbuminurija se definira kao izlučivanje 30 do 300 mg albumina u 24 sata, u najmanje dva do tri uzastopna uzorka mokraće. Preporuka je da se albumin količinski odredi nakon sakupljanja 24-satne mokraće, iako je to moguće i iz jutarnje mokraće ili kapi mokraće. Normalni nalaz je 30 do 300 mg/L albumina, ali ga treba tumačiti individualno, u sklopu kliničke slike i rezultata ostalih analiza.

Na temelju rezultata mikroalbuminurije može se pretkazati tijek bubrežne bolesti. Tako će oko 80 posto oboljelih od šećerne bolesti tipa 1 i mikroalbuminurijom razviti klinički značajnu nefropatiju, kao i 40 posto oboljelih od šećerne bolesti tipa 2. Pretragu treba ponoviti jednom godišnje. Ako je izlučivanje albumina veće od 300 mg/dan, riječ je o klinički jasnoj dijabetičkoj nefropatiji. Nakon što albuminurija prijeđe 300 mg/24 sata, u mokraći je moguće odrediti i druge bjelančevine plazme.

Mjerenje / izračunavanje glomerulske filtracije (GF) - Svaki bubreg sadrži oko milijun malenih filtra koji se sastoje od klupka krvnih žila, a nazivaju se glomerulima. Bubrežna funkcija može se ispitati procjenom količine krvi koju glomeruli filtriraju u jednoj minuti. U tu svrhu u kliničkoj se praksi najčešće rabi klirens kreatinina. Rezultat pretrage treba tumačiti s oprezom kod bolesnika visoke dobi i male mišićne mase. Izračunavanje procijenjene glomerulske filtracije temelji se na određivanju kreatinina u uzorku krvi - što je veća vrijednost kreatinina u krvi, to je manja vrijednosti glomerulske filtracije. Prema preporuci specijalista dijabetologa i nefrologa, kod oboljelih od šećerne bolesti glomerulsku filtraciju treba odrediti iz serumskog kreatinina barem jednom godišnje.

Mjerenje krvnog tlaka - Povišen arterijski tlak ili hipertenzija ključni je čimbenik u razvoju oštećenja bubrega kod osoba sa šećernom bolešću. Pozitivna obiteljska anamneza hipertenzije i prisutnost arterijske hipertenzije u bolesnika povećavaju njihov rizik za razvoj bubrežne bolesti. Uz to, hipertenzija ubrzava i napredovanje bubrežne bolesti kad je ona već prisutna.

Arterijski tlak izražava se pomoću dvije brojčane vrijednosti. Prva je vrijednost sistoličkog tlaka i predstavlja tlak u arterijama u vrijeme srčane kontrakcije. Druga je vrijednost dijastoličkog tlaka i predstavlja tlak između dvije srčane kontrakcije. Uobičajeno je da se hipertenzija definira kao trajno povišena vrijednost krvnog tlaka veća od 140/90 mm Hg. Prema najnovijim preporukama, idealna vrijednost arterijskog tlaka za oboljele od šećerne bolesti je ≥ 130/80 mm Hg.

Hipertenzija nije uvijek uzrok bubrežne bolesti, ona može biti i posljedica bubrežnog oštećenja nastalog zbog šećerne bolesti. Kako bilo, s napredovanjem bubrežne bolesti, u bubregu nastaju promjene koje izazivaju porast arterijskog tlaka. U svakom slučaju, rano otkrivanje i liječenje čak i blage hipertenzije od ključnog je značenja za oboljele od šećerne bolesti.

Biopsija bubrega - Indikacija za pretragu postoji u bolesnika s netipičnim tijekom šećerne bolesti tipa 1, kao i u svih oboljelih od šećerne bolesti s kliničkim i/ili laboratorijskim nalazima koji upućuju na bolest bubrega koja je pridružena šećernoj bolesti, odnosno dijabetičkoj nefropatiji. Biopsiju bubrega treba raditi uz pomoć ultrazvuka.

Prevenirati, usporiti, zaštititi

Dijabetička nefropatija teška je komplikacija šećerne bolesti, koja najčešće nastane kod osoba s lošom kontrolom glikemije i/ili hipertenzije, glomerulskom hiperfiltracijom i genetskom preodređenošću. Rizik za nastanak nefropatije postoji u oboljelih od šećerne bolesti tipa 1 i 2, a liječenje je usmjereno na prevenciju i usporavanje napredovanja dijabetičke nefropatije u završni stadij kroničnog zatajenja bubrega, zaštitu srčano-žilnog sustava i podizanje kvalitete života bolesnika.

Kontrola glikemije - Mjera koja se pokazala obećavajućom za oboljele od šećerne bolesti, osobito one s ranim stadijem dijabetičke nefropatije, je intenzivna regulacija razine šećera u krvi. Ljudsko tijelo pretvara hranu u glukozu, jednostavan šećer koji je glavni izvor energije za tjelesne stanice. Za ulazak u stanice glukoza treba pomoć inzulina, hormona koji proizvodi gušterača. Kad organizam ne proizvodi dovoljne količine inzulina, ili izostaje odgovor na inzulin koji je prisutan, tijelo ne može iskoristiti glukozu, zbog čega se ona nakuplja u krvotoku. Upravo na temelju visokih razina glukoze u krvi i postavlja se dijagnoza šećerne bolesti.

Intenzivna regulacija razine glukoze u krvi ima za cilj održati normalnu razinu glukoze u krvi. To podrazumijeva česte kontrole razine glukoze u krvi, primjenu inzulina tijekom dana ovisno o unosu hrane i tjelesnoj aktivnosti (neki bolesnici koriste inzulinsku pumpu za primjenu inzulina tijekom cijeloga dana), pridržavanje dijete, odgovarajući stupanj tjelesne aktivnosti i redovito savjetovanje medicinskog tima.

Brojna istraživanja uputila su na pozitivne učinke intenzivne regulacije razine glukoze u krvi. U jednom istraživanju zabilježeno je odlaganje razvoja i usporeno napredovanje rane dijabetičke bubrežne bolesti u 50 posto ispitanika koji su se pridržavali intenzivna režima kontrole razine glukoze u krvi. Ti bolesnici imali su prosječnu razinu glukoze 8,3 mmol/L, što je za oko 4,4 mmol/L niže od razine zabilježene u bolesnika koji su liječeni standardnom metodom. Općenito, dobra kontrola glikemije za trećinu smanjuje rizik razvoja ranog stadija bubrežne bolesti. Brojna istraživanja, provedena u posljednjih nekoliko desetljeća, jasno su pokazala da bilo koji program koji kao krajnji rezultat ima smanjenje razine glukoze u krvi ima pozitivan učinak za bolesnike s ranim stadijem dijabetičke nefropatije.

Kontrola krvnog tlaka i albuminurije - Stroga kontrola krvnog tlaka važna je za napredovanje dijabetičke nefropatije, ali i drugih komplikacija šećerne bolesti. Istraživanja su pokazala da svako smanjenje sistoličkog tlaka za 10 mm Hg može smanjiti rizik od dijabetičkih komplikacija 12 posto (najmanji rizik uočen je kad je sistolički tlak bio niži od 120 mm Hg). Uz to, smanjenje sistoličkog tlaka na 120 mm Hg povezano je s bitno manjom smrtnosti od srčano-žilnih bolesti i usporavanjem napredovanja kroničnog zatajenja bubrega. Danas većina strukovnih udruženja u svijetu kod oboljelih od šećerne bolesti s proteinurijom preporučuje ciljnu granicu tlaka od 125/75 mm Hg.

Ipak, samo smanjenje sistemskog tlaka, a bez smanjenja tlaka u kapilarama glomerula, ne može se usporiti ili zaustaviti napredovanje dijabetičke nefropatije. Stoga je dokazana učinkovitost dviju skupina lijekova u usporavanju napredovanja dijabetičke nefropatije kod oboljelih od šećerne bolesti tipa 1 i 2, koji osim sistemskog smanjuju i glomerulski tlak. To su inhibitori angiotenzin konvertaze (ACE) i blokatori angiotenzinskih receptora (ARB). S ciljem postizanja zadovoljavajuće regulacije tlaka, u mnogih bolesnika potrebno je kombinirati dva ili više lijekova. Tako se uz ACE i ARB mogu rabiti i diuretici, kao i lijekovi poput beta-blokatora ili blokatora kalcijevih kanala i drugi antihipertenzivi (vidi tablicu 3).

Primjer učinkovita ACE-a je lizinopril, koji se često primjenjuje u liječenju dijabetičke bubrežne bolesti. Uz djelovanje na smanjenje arterijskog tlaka, ima i izravno zaštitno djelovanje na bubrežne glomerule. Dokazano je da smanjuju proteinuriju i usporavaju oštećenje bubrega i u oboljelih od šećerne bolesti koji nisu imali hipertenziju.

Primjer učinkovita ARB-a je losartan, za kojeg se pokazalo da djeluje zaštitno na bubrežnu funkciju i smanjuje rizik od srčano-žilnih komplikacija.

S obzirom na to da svaki lijek koji pomaže u postizanju ciljne vrijednosti arterijskog tlaka ≤ 130/80 mm Hg ima pozitivan učinak, svaki bolesnik, čak i onaj s blagom hipertenzijom ili mikroalbuminurijom, treba potražiti savjet liječnika o uvođenju antihipertenzivnih lijekova u terapiju.
 

TABLICA 3 - Kontrola arterijske hipertenzije u oboljelih od šećerne bolesti - ključne postavke

  • Primarni zadatak u liječenju dijabetičke nefropatije je kontrola krvnog tlaka i albuminurije/proteinurije.
  • Blokada renin-angiotenzin-aldosteronskog sustava pomoću ACE-a i ARB-a ima dvostruki učinak - snižava krvni tlak i smanjuje albuminuriju.
  • Blokada renin-angiotenzin-aldosteronskog sustava smanjuje rizik od razvoja šećerne bolesti i usporava napredovanje dijabetičke nefropatije.
  • Angiotenzin II smanjuje osjetljivost na inzulin i ometa njegovu sekreciju, čime se može objasniti antidijabetogeni učinak renin-angiotenzin-aldosteronskog sustava.
  • Još uvijek je dvojbeno usporava li blokada renin-angiotenzin-aldosteronskog sustava napredovanje dijabetičke nefropatije, neovisno o učinku na krvni tlak.
  • Još nisu poznate optimalne doze ACE-a i ARB-a za liječenje dijabetičke nefropatije, kao ni ima li kombinirana uporaba obaju lijekova dodatni pozitivni učinak.

 

Dijeta siromašna bjelančevinama i solju - S obzirom na to da prekomjeran unos bjelančevina može biti štetan za oboljele od šećerne bolesti, prema preporuci dijetetičara oboljeli s razvijenom bubrežnom bolešću trebaju uzimati dovoljne količine bjelančevina, ali svakako izbjegavati hranu s visokim sadržajem bjelančevina. Prema važećem postupku, odrasli oboljeli od šećerne bolesti s nefropatijom i albuminurijom trebaju dobivati dijetu s 0,8 g/kg tjelesne težine/dan bjelančevina (približno 10 posto od dnevnog unosa kalorija), a kad dođe do progresivna smanjenja glomerulske filtracije, unos bjelančevina treba ograničiti na 0,6 g/kg tjelesne težine/dan. Da bi se oboljeli mogao pridržavati dijete sa smanjenim unosom bjelančevina, treba se savjetovati s dijetetičarem, koji će mu preporučiti odgovarajuću prehranu.

Ograničenje unosa soli može smanjiti krvni tlak u normotenzivnih, prehipertenzivnih i hipertenzivnih osoba. Smanjen unos soli (približno 75 mmol/dan) tijekom četiri i više tjedana može dovesti do smanjenja krvnog tlaka u hipertenzivnih bolesnika za 5/3 mm Hg, a u osoba s normalnim tlakom za 2/1 mm Hg.

Ispravak dislipidemije - Iako ne postoje nedvojbeni dokazi da sniženje koncentracije aterogenih lipoproteina utječe na poboljšanje dijabetičke nefropatije, uporaba statina i lijekova koji snižavaju trigliceride može se preporučiti zbog njihova utjecaja na usporavanje srčano-žilnih komplikacija.

Ispravak anemije - Liječenje anemije kod oboljelih od šećerne bolesti s nefropatijom ne može ispraviti već razvijene komplikacije šećerne bolesti, ali može bitno smanjiti simptome, patnju, poboljšati podnošenje napora, kognitivne funkcije i općenito kvalitetu života bolesnika. Nakon što su isključeni drugi uzroci anemije, a koncentracija hemoglobina je ispod 90 (prema preporuci Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje - HZZO) ili 110 g/L (prema postupniku Hrvatskog društva za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju - HDNDT), treba započeti terapiju lijekom koji stimulira eritropoezu.

Uz navedenu terapiju, ciljna koncentracija hemoglobina, koja iznosi 110 g/L (HZZO), odnosno između 110 i 120 g/L (HDNDT), obično se postigne tijekom šest do osam tjedana. Viša koncentracija hemoglobina nije poželjna jer je, posebno u bolesnika sa šećernom bolešću s razvijenim srčano-žilnim komplikacijama, povezana s nizom nuspojava. Istodobno s primjenom lijeka koji stimulira eritropoezu, oboljeli trebaju dobivati preparat željeza i vitamine B-kompleksa.

Na žalost, u Republici Hrvatskoj je uporaba lijekova koji stimuliraju eritropoezu zasad ograničena samo na bolesnike koji se liječe dijalizom. Ta praksa, koju HZZO provodi unatoč protivljenju liječnika, vrlo je problematična jer:

  • funkcionalni manjak eritropoetina kod oboljelih od šećerne bolesti s anemijom nije ovisan o glomerulskoj filtraciji;
  • većina oboljelih od šećerne bolesti s nefropatijom neće živjeti dovoljno dugo da razvije završni stadij zatajenja bubrega i zadovolji kriterije za liječenje lijekom koji stimulira eritropoezu:
  • najveću dobrobit od ispravka anemije imaju bolesnici u ranom stadiju dijabetičke nefropatije.

Dijaliza i transplantacija

Kad se kod oboljelog od šećerne bolesti razvije završni stadij zatajenja bubrega, u obzir dolazi liječenje dijalizom ili transplantacija bubrega. Davnih sedamdesetih godina prošloga stoljeća oboljelima od šećerne bolesti nisu nuđene te metode, jer se smatralo da će oštećenja uzrokovana šećernom bolešću poništiti pozitivne učinke liječenja. Danas, zahvaljujući boljoj kontroli šećerne bolesti i poboljšanom preživljenju, liječnici ne oklijevaju oboljelima od šećerne bolesti ponuditi i dijalizu i transplantaciju bubrega kao metodu liječenja.

Trenutačno, preživljenje transplantiranih bubrega kod osoba sa šećernom bolešću je otprilike jednako preživljenju bubrežnih presadaka kod osoba koje nemaju tu bolest. Dijaliza je također dobra metoda liječenja, ali samo kratkoročno. Oboljeli od šećerne bolesti s transplantiranim bubregom ili oni koji se liječe dijalizom imaju veću stopu pobola i smrtnosti zbog pridruženih komplikacija osnovne bolesti, kao što su oštećenje srca, krvnih žila, očiju i živaca.

Dobra skrb čini razliku

Oboljeli od šećerne bolesti bi trebali:

  • određivati razinu HbA1C najmanje dva puta godišnje - test prikazuje prosjek razine glukoze u krvi tijekom prethodna tri mjeseca; ciljna vrijednost je manja od 7 posto;
  • surađivati s liječnikom po pitanju injekcija inzulina, lijekova, planiranja obroka, tjelesne aktivnosti i praćenja razine glukoze u krvi;
  • provjeravati vrijednost arterijskog tlaka nekoliko puta godišnje, čak i mjesečno, ako vrijednosti krvnog tlaka nisu dobro regulirane - ako su vrijednosti tlaka visoke, trebaju pratiti upute svoga liječnika za postizanje normalnih vrijednosti; ciljna vrijednost tlaka je ≥130/80 mmHg;
  • savjetovati se s liječnikom o eventualnoj dobrobiti ACE-a i ARB-a;
  • određivati glomerulsku filtraciju (GF) najmanje jednom godišnje, s ciljem procjene bubrežne funkcije;
  • određivati razinu bjelančevina u mokraći najmanje jednom godišnje, s ciljem procjene bubrežnog oštećenja;
  • savjetovati se s liječnikom ili dijetetičarem o potrebi smanjenja unosa bjelančevina i soli hranom;
  • pretili smanjiti prekomjernu težinu;
  • upražnjavati trajnu, umjerenu fizičku aktivnost;
  • prestati pušiti cigarete, ako su imali tu štetnu naviku;

 

... i zapamtiti da:

  • šećerna bolest je vodeći uzrok kroničnog zatajenja bubrega;
  • oboljeli trebaju redovito provoditi probir na kroničnu bubrežnu bolest (dijabetičku nefropatiju) - dva ključna biljega glomerulska filtracija (GF) i albuminurija;
  • lijekovi koji se primjenjuju za smanjenje tlaka mogu znatno usporiti napredovanje bubrežne bolesti - djelotvornima u usporenju napredovanja dijabetičke nefropatije pokazali su se ACE i ARB;
  • prekomjeran unos bjelančevina i soli može biti štetan;
  • oboljeli mogu imati korist od trajne, umjerene fizičke aktivnosti;
  • pretili trebaju smanjiti prekomjernu težinu;
  • pušači moraju prestati pušiti cigarete;
  • intenzivna regulacija razine glukoze u krvi ima veliko značenje za oboljele, osobito one s već razvijenim ranim stadijem dijabetičke nefroptije.

PORAZNA STATISTIKA!

Broj oboljelih od šećerne bolesti je u porastu, zbog čega raste i broj osoba s dijabetičkom nefropatijom. Prema predviđanjima nekih stručnjaka, šećerna bolest uskoro bi mogla postati uzrokom 50 posto kroničnih bubrežnih oštećenja u razvijenim zemljama. U svjetlu sve češćeg obolijevanja i smrtnih slučajeva povezanih sa šećernom bolešću i dijabetičkom nefropatijom, bolesnici, istraživači i zdravstveni djelatnici moraju nastaviti raditi na poboljšanju ishoda liječenja.

U prevenciji dijabetičke nefropatije bitno je normalizirati glikemiju, normalizirati vrijednosti krvnog tlaka i suzbiti glomerulsku hipertenziju (uz pomoć ACE-a i/ili ARB-a). Ostale mjere, koje su važne za sprječavanje srčano-žilnih komplikacija, su dijeta s manje bjelančevina i soli, smanjenje prekomjerne tjelesne težine, prestanak pušenja te ispravak anemije i dislipidemije.

Datum objave članka: 1. 4. 2010.