Posumnjajte i na alergiju

Bolesti i stanja / Alergologija i imunologija prof. dr. sc.   Tomislav Baudoin dr. med., spec. otorinolaringolog

U usporedi sa zdravim vršnjacima, kod djece oboljele od alergijskog rinitisa učestalije su i neke nealergijske bolesti

Alergijski rinitis je upala sluznice nosa koja nastaje nakon ponovljenog kontakta s nekim alergenom, a karakterizira je curenje iz nosa, svrbež nosa i očiju, kihanje i začepljenost nosa.

Na opseg problema upozoravaju najnovija predviđanja Svjetske zdravstvene organizacije da će do 2020. u Europi jedno od dvoje djece imati alergijski rinitis. Alergije, odnosno atopijske bolesti, najčešće su upravo u dječjoj dobi i oko 80 posto njih razvije se do dvadesete godine života. Prema istraživanjima u Skandinaviji, alergije su najčešća kronična bolest djece predškolske dobi - čak više od 40 posto djece predškolske dobi u Švedskoj i Finskoj ima alergijski rinitis. Crne prognoze, a i sadašnji epidemiološki podaci, govore koliki je javnozdravstveni problem alergijski rinitis u djece.

Sastavni dio alergijskog marša

Alergijski rinitis rijetko je izolirana bolest u djece, odnosno vrlo često je dio takozvanog alergijskog marša. Ta zanimljiva sintagma zajednički je naziv za progresiju alergijskih bolesti koje se javljaju u djetinjstvu i nadovezuju jedna na drugu tijekom razvoja.

Naime, djeca alergičari u prve dvije godine života razviju alergiju na hranu i alergijski dermatitis, zatim se razvija alergijska astma, najčešće u dobi oko sedme i osme godine života, te alergijski rinitis koji se počinje javljati nakon druge godine, a najviše je oboljelih u dobi oko 15 godina, odnosno u pubertetu. Scenarij nije uvijek takav, a uz primjerenu terapiju može se zaustaviti.

Osim navedenih atopijskih bolesti, alergijski rinitis je često udružen i s nekim nealergijskim bolestima koje su učestalije u djece s alergijskim rinitisom nego u zdrave. To su prehlade, odnosno akutne infekcije gornjih dišnih putova, upale sinusa, upale uha i kronični kašalj.

Ipak, najvažnija je povezanost alergijskog rintisa s astmom, s obzirom na to da ta bolest može životno ugrožavati dijete više nego druge spomenute. Naime 50 posto djece sa sezonskim alergijskim rinitisom (peludnom hunjavicom) razvija astmu, 80 posto astmatičara ima alergijski rinitis, a preosjetljivost nosne sluznice na nespecifične podražaje (poput jakih mirisa, duhanskog dima ili hladnog zraka) ima 100 posto astmatičara.

Alergijski rinitis može znatno narušiti kvalitetu života djeteta. Neliječena djeca su razdražljiva, imaju smetnje koncentracije, loše spavaju, iscrpljena su i često neuspješna ili manje uspješna u školi u usporedbi sa zdravim vršnjacima. Nadalje, taj neuspjeh povezan je i s čestim izostancima iz škole, jer prema statistikama u zapadnom svijetu, djeca zbog alergijskog rinitisa na godinu izgube milijune školskih sati.

Što mu pogoduje

Jedan od čimbenika rizika razvoja alergijskog rinitisa je pozitivna obiteljska anamneza. Ako je jedan roditelj alergičar, vjerojatnost da to bude i dijete je 30 posto, a ako su oba roditelja alergičari, taj postotak se penje i do 50 posto.

Uz to, djeca s višim socioekonomskim standardom češće obolijevaju od alergije, u usporedbi s djecom s nižim standardom. Veći rizik imaju i djeca koja su više izložena kućnim alergenima, primjerice kućnoj prašini, ili pak ona koja imaju kućne ljubimce. I djeca koja žive u stanu s pušačima, dakle koja su izložena duhanskom dimu, imaju znatno veći rizik da im se razviju alergijski rinitis i astma te s vremenom pogoršaju simptomi tih bolesti.

Važno je posumnjati i dokazati

Alergiju je važno dijagnosticirati. Unatoč jasnoj kliničkoj slici, kod velikog broja djece nerijetko postoji i atipična klinička slika alergijskog rinitisa, koja je prikrivena nekim udruženim bolestima, poput učestalih upala srednjeg uha ili kroničnog kašlja. U takve djece osnovna bolest nerijetko ostaje neprepoznata, zbog čega se ne liječe na primjeren način. Stoga u slučajevima kad djeca imaju učestali respiratorni infekt, česte upale uha, stalno prčkaju po nosu, šmrcaju, kašlju, otežano dišu na nos, blijeda su i imaju podočnjake, treba posumnjati na postojanje alergijskog rinitisa. Uz to, djeca s alergijskim rinitisom mogu i slabije čuti, što se uvelike može odraziti na razvoj govora, ali i uopće na njihov intelektualni razvoj.

Budući da se bolest ne prepozna, često se dijete pogrešno liječi. Najveća i najčešća pogreška je liječenje antibiotikom, tako da djeca s neprepoznatim alergijskim rinitisom često primaju antibiotike, uz sve loše posljedice te terapije, a poboljšanja nema.

Ako se dijagnoza može postaviti samo na osnovi kliničke slike, s liječenjem se može započeti i bez dodatne dijagnostičke alergološke obrade. Alergološko testiranje može se napraviti nakon smirenja simptoma. Postoje neka uvriježena stajališta da se alergološko testiranje malom djetetu ne treba raditi jer su rezultati nepouzdani, što nije točno. Iako podaci mogu biti manje pouzdani od podataka dobivenih pri testiranju odraslih, svako alergološko testiranje može dati važne informacije.

Osim uzimanja anamnestičkih podataka od roditelja (heteroanamneza) i pregleda, u rutinsku dijagnostiku ulaze i citološki obrisak nosa na eozinofile, kožni test i mjerenje razine imunoglobulina E (IgE) u serumu (ukupnih i specifičnih). Povrh toga, postoje i dodatna istraživanja, kao što je analiza nosnih i sinusnih lavata (ispiraka), koja dijagnostiku čini još preciznijom.

Unatoč raspoloživim dijagnostičkim metodama, valja prije svega prepoznati, odnosno posumnjati da dijete ima alergijski rinitis, kako bi se uopće provele primjerena dijagnostika i odgovarajuća terapija.

Prevencija i liječenje

Svjetska zdravstvena organizacija postavila je smjernice liječenja alergijskog rinitisa, prema kojima je prvi korak upravo izbjegavanje alergena. To je preduvjet uspješna liječenja, ali i prevencije nastanka alergijskih bolesti, s obzirom na to da izloženost raznim alergenima povećava rizik nastanka alergija. Stoga treba prilagoditi uvjete stanovanja djetetu s alergijom na način da vjerojatnost izloženosti prašini i grinjama bude što manja. Djecu koja imaju alergiju na različite peludi treba što manje voditi u prirodu u vrijeme cvjetanja biljaka na čiji su pelud alergična. Roditeljima u tome pomaže poznavanje kalendara cvatnje pojedinih biljaka i alergijske prognoze, a svakako je dobro prije izlaska u prirodu preventivno dati antihistaminik.

U sklopu medikamentoznog liječenja, osnovni lijekovi su antihistaminici i intranazalni kortikosteroidi, ovisno o težini alergijskog rinitisa. Kako bi se izbjegao nastanak simptoma alergijskog rinitisa, s lijekovima je dobro početi dva do četiri tjedna prije početka peludne sezone. Intranazalni kortikosteroidi uvijek se kombiniraju s ispiranjem nosa fiziološkom otopinom, što pomaže odstranjenju alergena sa sluznice nosa, ali i vlaženju sluznice.

Imunoterapija (hiposenzibilizacija) također se pokazala učinkovitom metodom liječenja. Danas postoji i takozvana sublingvalna hiposenzibilizacija, kod koje se lijek primjenjuje ispod jezika, što je za djecu primjerenije jer više nema "pikanja".

Strah od lijekova uvijek postoji, pogotovo kad je riječ o djeci, ipak rezultati kliničkih i znanstvenih istraživanja pokazuju da je eventualni rizik od modernih lijekova, koji se daju točno prema uputama i pod nadzorom liječnika, zanemariv u odnosu na rizik od progresije bolesti kod neliječenoga alergijskog rinitisa.

Datum objave članka: 1. 4. 2009.