Prostata specifični antigen

Prostata specifični antigen (PSA) je bjelančevina koju stvaraju žljezdane stanice prostate i, u normalnim okolnostima, izlučuju je samo u sjemenoj tekućini prilikom ejakulacije (izbacivanja sjemena). Funkcija joj je održati spermije spremnima za oplodnju između ejakulacije i kontakta s jajnom stanicom. PSA je otkriven još 1966. godine, zapravo slučajno, dok se tražio spoj koji bi omogućio analizu sjemene tekućine za potrebe kriminalističke identifikacije. Važnost toga tumorskog markera (biljega) za medicinske potrebe otkrivena je tek desetak godina poslije. Danas je taj marker, uza sve nedostatke, jedan od najboljih u urologiji, gdje se primarno koristi za ranu detekciju karcinoma prostate.

Kad bi PSA bio idealan marker, pojavljivao bi se u povišenim količinama samo u krvi bolesnika s rakom prostate. Nažalost, nije tako. PSA se fiziološki povisuje u krvi nakon ejakulacije, kod dobroćudnog uvećanja prostate (benigna hiperplazija prostate - BPH), upale prostate (prostatitis), nemogućnosti mokrenja (retencija mokraće), ali i paralelno s dobi neovisno o pratećim bolestima mokraćnog sustava. Urološke dijagnostičke procedure, poput kateterizacije, cistoskopije i biopsije prostate, također dovode do povećanja serumske vrijednosti PSA. Zapravo, smatra se da svako stanje koje narušava normalnu građu prostate dovodi i do propuštanja određene količine PSA u krvni optok.

Kao što vidimo, mnogo je stanja i postupaka koji mogu izazvati povećanje serumske vrijednosti PSA. Stoga je važno istaknuti da povećanje PSA ne znači nužno i postojanje raka prostate. On, dakle, nema dijagnostičku vrijednost (poput testa za trudnoću, gdje je rezultat "crno na bijelo") nego upućuje urologa na to kolika je vjerojatnost da bolesnik ima rak prostate, pa time određuje i daljnje dijagnostičke postupke.

Dolazimo do važnog pitanja - koja je normalna granična vrijednost PSA? Najčešće se smatra da je vrijednost PSA normalna ako je manji od 4 ng/mL. To, međutim, ne znači da je time isključeno postojanje karcinoma prostate nego da je vjerojatnost bolesti manja te da nema razloga za daljnje dijagnostičke postupke, osim redovita praćenja bolesnika.

Ako u obitelji bolesnika (otac ili brat) postoji dokazan karcinom prostate, s redovitim pregledima valja početi već u dobi od 45 godina

Nađe li se vrijednost PSA 10 ng/mL ili veća, apsolutno je potrebno učiniti odgovarajuću biopsiju prostate jer je rizik postojanja raka 50 do 80 posto. Najviše dvojbe uzrokuje nalaz PSA u rasponu četiri do 10 ng/mL, gdje je vjerojatnost postojanja raka 25 do 35 posto. Vrlo je važno istaknuti da praktično značenje pojedine vrijednosti PSA treba analizirati u ovisnosti o dobi bolesnika, veličini prostate i nalazu palpacije prostate (pipanje prostate prstom kroz analni otvor), kao i da svaki pozitivan ili sumnjiv nalaz palpacije prostate iziskuje transrektalni ultrazvuk i biopsiju prostate bez obzira na vrijednost PSA. Nadalje, ima li bolesnik veću prostatu, treba povećati i broj bioptičkih uzoraka radi što točnije dijagnoze (u velikoj prostati teško je otkriti mali karcinom). Međutim, ni biopsija prostate nije "bezgrešna" metoda. Naime, postoji li povišena vrijednost PSA, a nalaz biopsije je negativan ili upućuje na visok rizik raka prostate, potrebno je ponoviti biopsiju.

Kod bolesnika s negativnim nalazom palpacije prostate i vrijednostima PSA između četiri i 10 ng/mL u 80 posto slučajeva ne nalazimo karcinom prostate. Međutim, upravo u tih bolesnika nalazimo bolest u izlječivoj fazi i smatramo potrebnim učiniti biopsiju prostate jer se samo takvim pristupom može ukloniti zloćudna bolest, koristeći radikalno kirurško liječenje ili zračenje.

Kako bismo što manje bolesnika podvrgnuli biopsiji prostate, a istodobno postavili dijagnozu u izlječivih bolesnika, savjetujemo koristiti metodu omjera slobodnog i ukupnog (engl. Free/Total) PSA (F/T-PSA). Ako je ukupni PSA četiri do 10, palpacija prostate negativna, a omjer F/T veći od 20 posto, razumno je odgoditi biopsiju i redovito pratiti bolesnika. Uz iste uvjete, ako je omjer F/T manji od 10 posto, preporučujemo učiniti biopsiju jer učestalost karcinoma drastično raste. Iako postoje i druge metode kojima možemo izbjeći suvišne biopsije prostate, prema današnjim spoznajama urološke struke smatramo najpouzdanijom metodu omjera F/T PSA jer se temelji na biologiji same bolesti.

Pravodobna dijagnoza raka prostate kompleksan je problem, poput izrade mozaika, budući da je sazdana od nekoliko parametara istodobno. Pritom je važno ne kasniti s dijagnostikom u mlađih muškaraca, jednako kao i ne provoditi nepotrebne dijagnostičke postupke u starijih (poslije 70. godine života), gdje takva nastojanja neće polučiti svrsishodne rezultate. Budući da je rak prostate sporo napredujuća bolest, ne nalazim razumnog opravdanja za ranom dijagnostikom u starijih muškaraca, kad rana dijagnostika već nije moguća zbog poodmakle dobi ili pratećih bolesti.

Na kraju želim istaknuti važnost redovitih godišnjih uroloških pregleda muškaraca starijih od 50 godina, neovisno o postojanju ili izostanku tegoba mokrenja. Svaki muškarac stariji od 50 godina treba jednom godišnje učiniti urološki fizikalni pregled i PSA test. Suvišno je inzistirati na redovitom PSA testiranju, kao metodi rane dijagnostike, u muškaraca u kojih se ne predviđa mogućnost izlječenja nego samo palijativno liječenje. Suprotno tome, ako u obitelji bolesnika (otac ili brat) postoji dokazan karcinom prostate, s redovitim pregledima valja početi već u dobi od 45 godina.